Tog 12. februara 2026. Sarajevo je stalo. Vijest o pogibiji studenta Erdoana Morankića i povredama još tri osobe na koje je naletio tramvaj brzo se proširila.
Kako se desilo da tramvaj iskoči iz šina, da li je uzrok neadekvatno održavanje i neispravne kočnice, da li su građani sigurni…? Sva ova pitanja počela su mučiti građane Sarajeva, uglavnom mlade.
Zbog toga su se već sutradan okupili i izašli na ulice. Dok su ih mučila pitanja odgovornosti i sigurnosti vlasti su ćutale više od 24 sata. Tek nakon održanih prvi protesta kantonalna vlada odlučila je na press konferenciji reći nešto više.
Ostavke tada nisu bile opcija, a ostavka premijera Nihada Uka uslijedila je tek nakon pristiska javnosti. Protesti su nastavljeni, a u međuvremenu su počele kampanje diskreditacije lica protesta.
Radili su to mediji bez impressuma, analitičari bliski vlastima, pojedini nosioci javnih funkcija i drugi.
Mladi su u međuvremenu napravili listu zahtjeva, počeli organizovati redovne proteste i jasnije komunicirati s javnošću.
Danas su okupljeni u nekoliko neformalnih grupa i sa dugovoričnim ciljem – ostati na ulici do ispunjenja zahtjeva i konkretnih promjena.
Protest zakazan za subotu 14. marta samo je jedna stanica na tom putu. O protestima, zahtjevima, problemima i političarima koji žele zloupotrijebiti proteste razgovarali smo sa studenticom Lamijom Hadžimusić koja je postala jedno od najprepoznatljivijih lica protesta.
BUKA: Prošlo je mjesec od tragične tramvajske nesreće. Za sutra su zakazani deseti protesti po redu. Za 30 dana smo vidjeli i dvije ostavke, mada nijedna od njih nije realizovana. I premijer i direktor GRAS-a u ostavci dolaze na posao. Smatrate li onda da su ti zahtjevi ispunjeni?
Prošlo je više od 30 dana nakon tragedije koja je potresla naš grad, ali suštinske promjene još nismo vidjeli. Tačno je da su podnesene dvije ostavke, ali one nisu realizovane i ljudi koji su ih podnijeli i dalje dolaze na posao. Zato smatramo da zahtjevi nisu ispunjeni. Ostavka nije samo izgovorena riječ – ona mora značiti preuzimanje odgovornosti i konkretno povlačenje sa funkcije. Građani su tražili preuzimanje odgovornosti, a to bi značilo da kada se podnese ostavka- ne dolazi se više na posao i bira se nova Vlada.
BUKA: Vidjeli smo na protestima razne zahtjeve, šta su sada konkretni zahtjevi i ko sve stoji iza njih?
Zahtjevi su veoma jasni:
- Zahtijevamo prestanak zastrašivanja učenika, studenata, prosvjetnih radnika i građana zbog javnog izražavanja stavova;
- Zahtijevamo hitnu, nezavisnu i transparentnu istragu o tramvajskoj nesreći, uz javno objavljivanje svih rezultata. Zbog kontradiktornih izjava, tražimo da vještačenje provedu međunarodni stručnjaci. Tužilaštvo Kantona Sarajevo mora otvoriti širu istragu o stanju u javnom preduzeću GRAS i dugogodišnjem urušavanju javnog prevoza.
- Vlada Kantona Sarajevo mora pokrenuti temeljitu obnovu javnog prevoza kroz modernizaciju infrastrukture i vozila, poboljšanje uslova rada i imenovanje stručnih kadrova. U saobraćaj ne smiju izlaziti neispravna vozila, a institucije moraju osigurati siguran, pouzdan i dostupan javni prevoz za sve građane.
- Potrebno je zaustaviti partijsko upravljanje javnim preduzećima kroz jasne ciljeve rada direktora, stručne i transparentno izabrane upravne i nadzorne odbore te potpuno transparentne procedure zapošljavanja.
Ovi zahtjevi upućeni su svakoj, a ne samo aktuelnoj vlasti. Država mora biti u službi građana, a ne stranaka. Politika ne smije rušiti snove mladih – već ih graditi. Iza zahtjeva stoje nezadovoljni građani, studenti, srednjoškolci, penzioneri, radnici…
BUKA: Ponekad je teško pratiti sve što se tiče same organizacije protesta jer nije jasno ko je organizator. Možete li nam pojasniti taj dio, da li se radi o više neformalnih grupa i kako zapravo međusobno komunicirate?
Ovo nisu protesti jedne organizacije niti jedne osobe. Radi se o građanskom pokretu koji je nastao spontano nakon tragedije. Postoji nekoliko neformalnih grupa mladih ljudi koje međusobno komuniciraju. Postoje ljudi koji su postali “lice protesta” i koji su spremni stati pred kameru, a sve ostalo se odvija spontano. Na samom početku protestne kolone možete vidjeti nekoliko prepoznatljivih lica, a ostali se mijenjaju. Proteste su pokrenuli prije svega mladi ljud,i ali se sada sve generacije pridružuju.
BUKA: Često vas optužuju da ste produžena ruka određenih političkih stranaka. Jeste li?
Ne. Više puta smo se ogradili od toga. Ovi protesti nisu organizovani u ime bilo koje političke stranke.
Ljudi koji dolaze na proteste imaju različita politička uvjerenja, a mnogi uopće nisu politički aktivni. Iza nas ne stoji nikakva stranka, niti jedan političar. Ne želimo to. Mi se borimo protiv ovog sistema, ne želimo biti dio stranke, naročito u toku izborne godine.
Političari često pokušavaju da koriste ove proteste za svoju ličnu korist, šire govor mržnje i pokušavaju da preusmjere fokus sa samih protesta. Mi to ne želimo i mi sa tim nemamo nikakve veze, njihove svađe nisu dio protesta i nikada neće biti. Protesti su tu jer želimo bolje sutra, nisu protesti počeli zbog političara već zbog tragedije koja se desila. Ovim putem želim da ponovim da mi nemamo nikakve veze ni sa jednom strankom, sa njihovim idealima i željama, sa njihovim svađama i slično. To nama nije u interesu.
BUKA: Stranke su već počele formirati izborne liste, da li je bilo kontakata iz političkih partija budući da, pretpostavljam, u vama vide potencijal?
U javnom prostoru je bilo različitih poruka i komentara, ali protesti nisu platforma za političku karijeru niti za ulazak u izborne liste. Kao što sam rekla, fokus je riješiti tragediju koja se desila kao i sve prethodne tragedije. Cilj je napraviti promjenu koja je značajna za građane i budućnost svih nas. Nikome nije cilj politička kampanja, izborna lista ili bilo šta slično. Mi imamo potencijal i svjesni smo toga, ali isto tako smo svjesni da želimo ostati što dalje od bilo koje političke stranke. Ne želimo da se preko nas gradi nečija kampanja i na taj način da se pomjera fokus sa samih zahtjeva i tragedije koja se desila.
BUKA: Pojedini lideri protesta, ili oni najglasniji, ne znam koji je pojam najadekvatniji su bili emta diskreditacije. Kako to utiče na Vašu borbu i kako odgovarate takvim narativima koji dolaze iz vlasti?
Diskreditacije su nažalost postale uobičajen način da se skrene pažnja sa suštine problema. Kada nemate odgovore na pitanja građana, najlakše je napasti ljude koji ta pitanja postavljaju. Mi pokušavamo ostati fokusirani na činjenice i zahtjeve. Ne čitamo komentare botova i slično, trudimo se ostati snažni pored svih tih ružnih komentara. Oni se vode taktikom “napad je najbolja odbrana” a trebaju shvatiti da mi imamo snagu u sebi da se izborimo sa tim, nećemo odustati zbog ružnih komentara.
BUKA: Da li određeni političari iz opozicije, kako to kažu stranke vlasti, lešinare nad ovim slučajem i protestima?
Građani imaju pravo da traže odgovornost bez obzira na to ko je na vlasti, a ko u opoziciji. Vlast i opozicija pokušavaju da koriste proteste za svoju ličnu promociju, to je apsurdno i zato dajemo sve od sebe da im to ne dopustimo. Ovo je pitanje tragedije u kojoj je čovjek izgubio život, ovo je pitanje sigurnosti i odgovornosti, a ne političke kampanje.
BUKA: Koliko vam znači podrška koju od samog početka dobijate iz Srbije?
Svaka podrška građana iz regiona pokazuje da solidarnost među ljudima postoji i da tragedije ne poznaju granice. “Neki novi klinci” kako nas mnogi nazivaju dokazuju da je snaga u jedinstvu, dokazujemo da možemo zaboraviti nacionalizam i shvatiti da samo ako smo ujedinjeni možemo mijenjati stvari.
BUKA: Izgleda kao da vam borbu u suštini otežavaju dva suprotstavljena politička bloka. Oni koji su na vlasti i oni koji to žele biti. Koja je zajednička poruka i jednima i drugima?
Poruka je vrlo jednostavna: građani nisu sredstvo u političkim sukobima. Ljudi koji izlaze na proteste ne traže političke poene nego sigurnost, odgovornost i poštovanje. Vlast i opozicija moraju shvatiti da na protestima nije dobrodosao govor mržnje, njihove svađe i rasprave, nismo tu da njima gradimo političku kampanju. Ne želimo od njih ništa osim da rade svoj posao. Kako volim reći, trazžm od njih da “čine” da nas saslušaju i da zapravo urade ono što je važno za narod i građane. Na kraju svega, ako svi odemo iz države, ko će glasati za njih? Ko će ostati u državi? Samo političari? Moraju biti svjesni da je snaga u našim rukama. Ne želimo otići iz države, ali nam je dosta njihovog nemara.