Sam naziv nove samostalne izložbe akademske umjetnice Nine Babić iz Banjaluke „Ko sam ja ako ne pripadam nekome?“ postavlja najintimnije, a opet univerzalno pitanje o identitetu, pripadnosti i slobodi. Ovo nije samo naslov, već nit koja probija kroz cijeli opsežan opus umjetnice, reflektujući njeno višedecenijsko promišljanje o tome gdje leži unutrašnja potreba čovjeka da bude vidljiv, prepoznat i, prije svega, prihvaćen.
U svojim slikama, crtežima, skulpturama, video-radovima i instalacijama Babić gradi prostor u kojem identitet nastaje u „međuprostoru“ sukobu između onog što jesmo i onog što se od nas očekuje, otvarajući tako dijalog o slobodi i izgubljenosti, pripadanju i otporu.
Otvaranje izložbe Nine Babić zakazano je za večeras u 19 časova u Muzeju savremene umjetnosti RS u Banjaluci.
Nina, naslov izložbe „Ko sam ja ako ne pripadam nekome?“ sugeriše na pitanje identiteta i pripadnosti. Kako bi objasnila njegovu simboliku i vezu sa tvojim ličnim i umjetničkim iskustvom?
Naslov je zapravo pitanje koje me prati cijeli život, kako privatno tako i umjetnički. To nije pitanje samo društvene pripadnosti, nego i unutrašnje potrebe čovjeka da se negdje smjesti, da ga neko vidi, prepozna, da pripada. Naslov postavlja pitanje ako ne pripadam nikome, da li sam slobodna ili izgubljena. U mom radu identitet se uvijek rađa iz nekog međuprostora, iz konflikta između onog što jesam i onoga što se od mene očekuje. Možda naslov nije samo pitanje, nego i otpor.
Tvoja djela iz proteklih dvadeset godina povezuje koncepcijska nit, uvijek se tu rađa identitet. Koliko se taj tvoj put razvijao kroz godine?
Kad pogledam unazad, uočavam da sam uvijek radila na istoj temi samo što sam je drugačije imenovala kroz različite cikluse. Mislim da sam vremenom postajala svjesnija šta zapravo tražim, to nije samo identitet, nego i mehanizmi njegovog nastanka. Ko smo mi, ko sam ja, u tom međuprostoru kad odbacujemo stari identitet a još nismo prigrlili novi. Danas mi se čini da su moji radovi postali mnogo direktniji, možda čak i manje dopadljivi, iz razloga što više ne želim samo da se dopadnem. Identitet nije ni dekoracija, ni simbol, ono je proces, nešto što stalno nastaje, raspada se i ponovo se gradi.
Kroz radove često propitkuješ temu položaja žene u društvu, ko čega si stigla u svom umjteničkom istraživanju kad je ova tema u pitanju?
Mislim da sam došla do tačke kada više ne gledam ženu samo kao društvenu ulogu, nego kao unutrašnje biće koje u sebi nosi različite emocionalne procese. Položaj žene je u našem društvu često oblikovan očekivanjeima i dodjeljivanjem različitih uloga. Mene zanima taj unutrašnji konflikt kada žena mora da pronađe svoje mjesto u sistemu koji je stalno procjenjuje. Žena postaje prostor političkog, porodičnog i emotivnog pritiska, žensko iskustvo je oblikovano očekivanjima, pritiscima i ulogama koje se nameću. Zanima me šta je žena izmjeđu onoga što ona jeste i onoga što joj društvo dozvoljava. Mislim da kroz svoje umjetničko istraživanje pokušavam da žensko iskustvo učinim vidljivim , ne kao dekor nego kao istinu.
Možemo li reći da te najviše privlači slika kao osnovni medij izražavanja i kako se on dopunjuje ili suprotstavlja drugim medijima koje koristiš?
Da, slika je moj osnovni jezik izražavanja. U slici osjećam najveću mogućnost predstavljanja istine, slika ne mora da objašnjava, ona može da postoji i da je posmatrač osjeti. Nikada nisam odustala slikarstva, slike kao medija. Naravno, neke emocije i ideje traže više prostora od platna. Slika je intimna , i ona funkcionise kao unutrašnji monolog, ili čak dijalog izmedju nje i posmatrača. Drugi mediji su više kao prostor, kao scena, ponekad se dopunjuju, a nekad suprostavljaju, ali imaju istu potrebu a to je da ono što je iznutra napravim vidljivim, da uvedu posmatrača u rad, bilo da pričamo o instalaciji, videu ili nekim drugim ambijentalnim elementima. U tom smislu, slika je kod mene kao unutrašnji monolog, a drugi mediji su kao ambijent koji taj monolog pojačava. Oni se ne poništavaju, nego dopunjuju. Nikada ne izlazim u druge medije samo da bih napravila eksperiment radi eksperimenta, nego mi je bitno da pronadjem medij koji najbolje prenosi ono šta osjećam. Tema bira medij.
U svjetlu tvog dugogodišnjeg pedagoškog rada i angažmana s djecom i mladima, koliko smatraš da umjetnost može mijenjati perspektive i društvene obrasce, posebno u kontekstu rodnih uloga?
Umjetnost nije magična, te umjetnost ne može da mijenja sistem odmah, ali može da mijenja čovjeka. A nekako ako promjenimo jednog mladog čovjeka onda možda imamo šansu da promjenimo i budućnost. U radu sa mladima i sa djecom primjećujem Koliko su rodne uloge već rano usađene, imamo pravila, šta smije dječak, ili šta priliči jednoj djevojčici. Umjetnost je jedan od rijetkih prostora gdje možemo da razbijamo te uloge bez nasilnih obrazaca i konflikta, nego samo kroz slobodu izraza. Kada dijete shvati da može da bude ono što jeste, već pravimo društvenu promjenu. Iz tog razloga umjetnost može mijenjati perspektivu , jer ne uči mlade šta da misle, nego ih uči da razmišljaju.
Kakvu vrstu dijaloga ili reakcije očekuješ od publike kada pogledaju ovu izložbu i kakav je tvoj idealan „susret“ sa posmatrače, tvoji radova?
Ne očekujem da svaki posmatrač razumije sve, niti da svi imaju isti doživljaj, što je i nemoguće. Mislim da će svako osvjestiti dio sebe kroz ovo pitanje o pripadnosti. Posmatrač ulazi u moj prostor vrlo ličnog doživljaja, intime, ali ne tražim da razumije mene, nego da pronađe neki dio sebe. Ne nudim odgovore, ja postavljam pitanje, tako da bi idealan susret posmatrača sa mojim radovima bilo jos neko njihovo pitanje, koje će postaviti sebi.
Koji su najveći izazovi biti umjetnikom, umjetnicom u Banjaluci?
Najveći izazov je što ovdje umjetnost često mora da se opravdava, kao da nije realna profesija, kao da je luksuz. Drugi izazov je infrastruktura, premalo prostora, malo podrške te malo sistema koji umjetnika prati dugoročno. Umjetnička scena nije velika, te mislim da nemamo dovoljno podrške da se dodje do šire publike, da nekako umjetnost postane dio njihovog života i da postanu konzumenti. Ipak, Banjaluka je meni jako važna, to je prostor iz kojeg dolazim i mnogo mi je vazno da govorim jasno i bez kompromisa. Možda je to teži put, ali je makar iskreniji.