Vjerojatno najzapaženiji i najdiskutiraniji trend u književnosti u proteklih desetak godina jest autofikcija. Sama riječ je spoj autobiografije i fikcije, a trebala bi označavati “žanr” u kojem se književnim tehnikama, navodno rezerviranima za fikciju, pripovijedaju događaji iz stvarnog života. Kad se spominju začetnici “žanra” na prvom mjestu se uglavnom ističe nobelovka Annie Ernaux, a slijede ju njeni mlađi sunarodnjaci Didier Eribon i Édouard Louis. S obzirom na to da se radi o vrlo rasprostranjenom trendu koji se često tumači i kao neka vrsta indikatora ili simptoma suvremene kulture nezahvalno i prezahtjevno bi bilo na ovom mjestu se baviti svim ključnim aspektima i tendencijama. Oslonimo se zato na ono najvažnije. Iako ne predstavlja tvrdo žanrovsko pravilo, djela koja se smatraju ishodištima autofikcije presudno se oslanjaju na klasnu migraciju.
I Eribon i Louis bave se odrastanjima u radničkim familijama u francuskoj provinciji. Selidba u Pariz i sociološko obrazovanje omogućili su im da steknu dovoljno znanja i vještina kako bi nam ta odrastanja predstavili u obliku autofikcije. Pored toga što etnografski uvjerljivo i iz prve ruke predstavljaju i objašnjavaju život radničke klase, njene ekonomske, političke i kulturne perspektive i opcije, autofikcionaši sugestivno opisuju i destinaciju njihove klasne migracije: pariške kulturne krugove u kojima osjećaju klasni sram. U slučajevima Eribona i Louisa dodatno je zanimljiva dvostruka dimenzija migracije: u Parizu su osjećali klasni sram, ali i seksualnu slobodu jer se svog homoseksualnog identiteta više ne moraju sramiti kao u provinciji.
Popularnost autofikcije na političkoj ljevici zato i ne čudi. Naime, već duže vrijeme se kao nerješivi problem suvremene ljevice ističe raskol između urbanih i obrazovanih srednjih klasa i provincijskog radništva kojeg je proces deindustrijalizacije izmjestio iz tvorničkih hala. U tom kontekstu francuska autofikcija funkcionira kao svojevrsna utjeha. Ona nam omogućuje da razumijemo i jedne i druge i bar u glavi gradimo, kako pjesma kaže, mostove od sna, ako već ne možemo u politici. Na prostoru bivše Jugoslavije također postoje brojni pokušaji autofikcijskog iskoraka, ali titulu najuspješnijeg u tom zadatku ne nose književnik ili književnica. Najuspješniji je nogometaš. I to formalno Šveđanin. Ali kao pripovjedač u autofikciji – Jugoslaven. Zlatan Ibrahimović jugoslavenski je Édouard Louis. Samo bez (homo)seksualne dimenzije.
Priča o odrastanju Zlatana Ibrahimovića dobro je poznata i već odavno “arhivirana” u njegovoj službenoj biografiji “Ja sam Zlatan Ibrahimović” i brojnim drugim istupima i intervjuima. Međutim, jedan nedavni intervju cijeloj priči dodao je dozu autentičnosti i svježine. Naime, Zlatan je gostovao kod Slavena Bilića u emisiji “(Ne)uspjeh prvaka“. Riječ je o serijalu koji se već neko vrijeme emitira na Areni TV, a prije Slavena Bilića u ulozi voditelja su se u prethodnim sezonama pojavljivali Mario Stanić i Mirza Džomba. Dakle, koncept emisije je prilično jasan: bivši poznati sportaši u ulozi voditelja ugošćuju i rade intervjue s bivšim i sadašnjim vrhunskim sportašima s područja bivše Jugoslavije. I oklada je prilično jasna: sportaši će se puno lakše otvoriti jedni drugima nego profesionalnim novinarima i time će se kreirati bolji i atraktivniji sadržaj. Oklada je otpočetka manje-više bila uspješna, a pogotovo je bila uspješna u Ibrahimovićevom slučaju.
Ibrahimović se koristi jezikom koji mu je zapravo na neki način stran iako materinji, koji mu nije spontan, koji koristi kao neku vrstu književne tehnike kako bi prepričao stvarne događaje iz djetinjstva i odrastanja
Spomenuta doza autentičnosti i svježine dolazi od činjenice da se radi o prvom video intervjuu koji je Ibrahimović dao na materinjem jeziku. Kao što je poznato, Ibrahimović se rodio 1981. u Švedskoj, majka mu je Hrvatica iz okolice Zadra, a otac Musliman iz okolice Bijeljine. Ibrahimovićev srpsko-hrvatski, kao što se nekad govorilo, naravno, nije savršen i svako malo tijekom intervjua pita Bilića da mu neku riječ koja njemu spontano dolazi na engleskom prevede na naš jezik. Upravo razgovor na materinjem jeziku i to zapinjanje čine priču autentičnom i prisnažuju dojam autofikcije: Ibrahimović se koristi jezikom koji mu je zapravo na neki način stran iako materinji, koji mu nije spontan, koji koristi kao neku vrstu književne tehnike kako bi prepričao stvarne događaje iz djetinjstva i odrastanja.
Pored neposrednih zanimljivosti odrastanja, Zlatanova priča nudi i zanimljiv, dubinski društveno-politički uvid. Njegovi su, dakle, došli u Švedsku iz Jugoslavije, u sklopu poznatog izvoza nezaposlenosti. Nominalno socijalistička zemlja nije mogla priuštiti puno zaposlenje stanovništvu i značajan dio radne snage otišao je u zapadne države. Radi se o fenomenu koji je ozbiljno nagrizao legitimitet socijalističke Jugoslavije, ali Zlatan je odrastao kao Jugoslaven. Naime, odrastao je u Rosengårdu, četvrti u gradu Malmöu koja se smatrala nekom vrstom geta. Pod tim se mislilo da u tom kvartu žive samo doseljenici. I sam Zlatan priča Biliću da tu nije bilo Šveđana već ljudi iz cijelog svijeta. A najviše se družio s Jugoslavenima: Hrvatima, Srbima, Bosancima, Albancima. Kaže da među njima nije bilo nikakve razlike i svi su se smatrali Jugoslavenima. Tek kad su došle izbjeglice početkom devedesetih situacija se promijenila. Novi Srbi, Bosanci i manjim dijelom Hrvati više nisu bili Jugoslaveni. I, navodi Zlatan, oni Jugoslaveni su se tukli protiv pridošlih ne-jugoslavena jer se prosto nisu razumjeli. Ovi su proživjeli rat, a oni nisu.
Sukob između Jugoslavena i ne-jugoslavena, između Jugoslavena kojima Jugoslavija nije mogla pružiti socijalistički san i ne-jugoslavena kojima nacionalističke politike nisu mogle ispuniti san, dogodio se, dakle, samo na ulicama Rosengårda, zloglasne četvrti Malmöa. Pored dislociranog jugoslavenskog sukoba, Zlatan je živio i klasni sukob švedskog društva. Kao što priznaje Biliću, prvi put je otišao u centar Malmöa tek kad je imao 16 godina. S obzirom na to da je riječ o gradu s nešto više od 300.000 ljudi i više je nego jasno o kakvom stupnju segregacije se radi. I tamo je vidio prvi put da na ulicama prevladavaju “pravi”, plavi Šveđani, plavih očiju. I htio je i on biti Šveđanin, a jedini put mu je predstavljao nogomet. Dotad je igrao u klubovima iz kvarta, a tek tada, nakon izleta u centar, prelazi u Malmö FF. Pritom je živio s ocem, majstorom u gradskom poduzeću, kod kojeg su dostupni bili stalno samo mlijeko, kruh i bolonjez za tjedan dana, i stečena vještina kuhanja tjestenine. Majka, čistačica, rastavljena od oca, koja je živjela blizu i skrbila o kćerima, bi ga nakon dva-tri dana potjerala jer je naprosto previše jeo za njen proračun.
Siromaštvo i surovi život na kvartovskim ulicama nisu ga baš pripremili za (nogometnu) integraciju u švedsko društvo. Kako kaže Zlatan, stalno su mu prigovarali da je arogantan i da se neprikladno ponaša. I ima uvjerljivo sociološko objašnjenje za te prigovore. U Švedskoj, navodi, čim malo odskačeš, bilo “arogantnim” ponašanjem, bilo novim automobilom, optuže te da se neprimjereno izdvajaš iz njihove kulture jednakosti. Ali Zlatan nikad nije bio primljen u tu kulturu jednakosti, nikad nije uživao plodove švedske modernizacije i kolektivnih institucija. U Rosengårdu je jednakost bila luksuz, nešto za srednju klasu. U Rosengårdu je bilo, kako kaže Zlatan, ili ti ili ja. Nije bilo mi. Pomalo paradoksalno, u državi visokog stupnja socijalne jednakosti, pogotovo još devedesetih prije značajnijih neoliberalnih skretanja, kolektivizam je bio privilegija onih koji su doživjeli klasni uspon u okvirima socijaldemokracije u prethodnim desetljećima, a onima na dnu, poput Zlatana u zloglasnom kvartu, jedina opcija društvenog uspjeha bila je ona individualna.
I tu se nalazi vrijedna Zlatanova društveno-politička lekcija. Za suvremenu ljevicu glasaju uglavnom oni koji su društveni i klasni uspon doživjeli u vrijeme socijalizma kod nas ili socijaldemokracije na zapadu. Dijelovi radničke klase koji su propustili taj vlak ili su se kasnije naselili na te dobitnike modernizacije gledaju kao na neku vrstu elite. I njihov odgovor je uglavnom individualistički i politički usmjeren na stranke desnice. Zlatan je na neki način naš odgovor na pitanja koja postavljaju Eribon, Louis i ostali dijagnostičari slomljenih mostova između radništva i srednjoklasne ljevice. I zato funkcionira i kao posljednji Jugoslaven. Nije bio tu u vrijeme raspada već je “branio” Jugoslaviju na ulicama švedskog geta. A posljednji je i jer nije bilo više “jugoslavije”, ni švedske ni naše, da mu pruži društvenu sigurnost i priliku za uspon. Ostao je sam i za uspjeh se morao izboriti sam. Srećom, bio je beskrajno talentiran za nogomet.