Ideja da se školski čas skrati sa 45 na 30 minuta ponovo se pojavila u javnosti – prvo u Srbiji, a zatim i u Republici Srpskoj. Kao glavni argument navodi se pad pažnje kod djece.
Gošća BUKA podcasta, Branka Ljubojević, profesorica srpskog jezika i književnosti u banjalučkoj Gimnaziji, smatra da je riječ o pogrešno postavljenoj dijagnozi i još opasnijem “rješenju”.
„Moje mišljenje i mišljenje većine kolega, čak su neka udruženja radila i anketiranje svojih članova po tom pitanju, je apsolutno i potpuno ne. Mi u prosvjeti imamo jako mnogo različitih problema, ali nijedan od njih ne može biti riješen skraćenjem nastave, čak naprotiv. Ako pogledamo evropske zemlje i sisteme obrazovanja, vi imate 50 minuta, 60 minuta. Mi idemo u potpuno suprotnom smjeru, bez ikakve ozbiljne analize i bez ikakvog istraživanja.“
Ljubojević naglašava da obrazovni sistem ne smije biti alat za podilaženje problemima, već korektiv društva.
„Na kraju krajeva obrazovni sistem je izmišljen i uveden da bi bio korektivni faktor društva, njegovog razvijanja, napredovanja i unapređenja. Ako imamo problem koncentracije, ne možemo mu podilaziti. Podilaženje problemima nikada nije opcija. Ovakvi prijedlozi to definitivno jesu. I ono što mene plaši jeste pitanje: šta ćemo za pet godina? Hoćemo li ići na 20 minuta, na 15? Jer to je način na koji se nosimo s problemima.“
Umjesto skraćivanja nastave, profesorica govori o drugačijoj organizaciji rada i navodi primjer IB programa u banjalučkoj Gimnaziji.
„Ja sam u tom tekstu navela kao primjer AIBI program koji mi imamo u gimnaziji Banja Luka, gdje je sva nastava organizovana u blok časovima, odnosno 90 minuta. Djeci koja dođu iz nacionalnog programa to predstavlja značajno olakšanje. Kad ih pitate zašto, oni kažu da je sjajno to što ne moraju sedam puta u toku dana, svakih 40 ili 45 minuta, da mijenjaju sferu i način razmišljanja.“
Zašto je to važno, objašnjava vrlo jednostavno.
„Jer šta je pojenta sedam časova po 45 minuta? Sad je fizika, posle toga književnost, posle toga italijanski, posle toga istorija, pa fizičko, pa informatika. I vi sad zamislite, mi odrasli, kad se tako svakih 45 minuta šal tamo iz jednog potpuno različnog područja u neko sasvim drugo, haotično nam je u glavi. A oni kažu: ja sam sat i po vremena u jednoj oblasti i mogu da se posvetim i udubim u ono o čemu razgovaramo. Neće mi za 40 minuta doći neko sa potpuno drugim načinom razmišljanja, drugim pristupom informacijama i drugom metodikom rada.“
Centralnu tezu o pažnji i koncentraciji Ljubojević direktno dovodi u pitanje.
„Ja ne vidim kako bi 30 minuta bilo čemu pomoglo, jer pažnje i koncentracija padaju ne zbog nastave, nego zbog ekranskih, mrežnih i svih ovih tehnoloških izazova kojima su nam djeca izložena. Mi smo došli u situaciju gdje vi, da biste bili zanimljiv profesor, vi otprilike morate biti kao TikTok snimak. I sad se postavlja pitanje zašto mi obrazovanju pristupamo kao da je to videosadržaj koji mora da se prilagodi algoritmu.“
Profesorica razgovor širi na društveni kontekst i sistem vrijednosti u kojem obrazovanje funkcioniše.
„Mi danas živimo u društvu u kojem je najvažnije ne talasati i ne pobuniti djecu protiv sebe. To vam je odgovor na basnoslovne prosječne ocjene po razredu. Nekada je bilo potpuno normalno da imate dobre, vrlo dobre, odlične i negativne ocjene, pa i popravne ispite. Danas imamo prosjeke 4,86 i 4,9. Šta to znači? To znači da se pravimo da je sve u redu i da nemamo problem.“
Jednu od ključnih poruka izgovara vrlo jasno – bez relativizacije.
„Djeca ne mogu da snose odgovornost, zato su djeca. Odgovornost nosimo mi. Nisu djeca glupa, djeca su vrlo inteligentna. Oni ne uče iz priče, oni uče iz primjera. Ako ja jedno pričam, a drugo radim, oni će naučiti ono što ja radim. I zato vrlo brzo shvate da se u ovom društvu ne vrednuje znanje, nego papir, veza, broj i prosjek.“
Govoreći o pritiscima roditelja i urušavanju autoriteta škole, navodi lično iskustvo.
„Dobila sam mail u kojem me se pita da napišem netačne odgovore i šta to dijete nije dobro uradilo. To me potpuno frapiralo. Pritom me dijete nije pitalo, pričamo o 17-godišnjacima. Nametnut nam je vrijednostni sistem u kojem su svi genijalni. Ja sam svojima rekla: ljudi, niste svi genijalni i nismo svi genijalni u istim oblastima.“
Jedna scena iz učionice postaje snažna slika stanja obrazovanja danas.
„Ja unutra govorim o Dositeju i važnosti znanja i nauke, a s vanjske strane automobil sa razglasom koji poziva na mitinge. Ja pričam, on pjeva. U jednom momentu sam učutala jer je on bio toliko glasan da se to što ja pričam ne čuje. To je stvarna slika onoga što se nama dešava sa obrazovanjem. Sve izvan učionice nas je nadglasalo.“
Na kraju, Ljubojević naglašava da rješenje nije u skraćivanju, nego u promjeni paradigme.
„Škola mora početi učiti ono što djecu ne uči stvarnost. Informaciju oni mogu naći za deset sekundi. Ono što im treba jeste razumijevanje, kritičko promišljanje, vrijednosti, obraz, pravda i istina. Ako to izgubimo, ako pristanemo na prosječnost i lažnu tezu da djeca nemaju pažnje, onda smo zaista izgubili obrazovanje.“