Foto: Jelena Medić
Nebojša Kuruzović, samoprozvani pjesnik iz Banjaluke, nekadašnji dugogodišnji radnik u nevladinom sektoru, danas radnik u vladinom sektoru, za BUKU govori o nastupu koji nas očekuje u četvrtak u Gradskom pozorištu Jazavac, o poeziji, kritici i drugim temama.
Nebojša, 10. novembra nas u Banjaluci očekuje tvoj novi nastup u Gradskom pozorištu Jazavac, možeš li nam reći nešto o tom nastupu, šta nam spremaš?
Prvi banjalučki inkluzivni kabare “Neka ostane među nama”. Jedno vino, dvije fotelje i tri gosta imaju mali intimni razgovor, koji prate pjesme samoproglašenog pjesnika i predivna muzika dragog mi benda. Prvog gosta biram iz publike (nije naštimano), a onda mi dolaze moje drage kolege Vanja Mišić i Petar Topalović iz Sopota. I to nije sve, što bi se reklo na ovim visokointelektualnim reklamama. Oni koji dođu imaće jedinstvenu priliku da čuju neobične duete moje malenkosti sa ova dva divna muzičara. A kako to sve zvuči “neka ostane među nama”.
Neću te pitati gdje pronalaziš inspiraciju, jer inspiracija je oko nas, ali ću te pitati o čemu najviše voliš da pišeš?
Rijetko sam ja tražio stih, uglavnom je on mene pronalazio. I to je divan osjećaj. U stvari, mislim da je čovjek pjesnik samo onda kad porađa pjesmu ili je govori, a sve mimo toga si obični smrtnik. Divno je da, dok pereš suđe, u nekom polutransu puštaš da te duša vodi na neko putovanje o kome ti samo lagano sklapaš rime ili rečenice što divno zvuče. Ja volim da govorim ono što mogu da posvjedočim, barem toliko da sam donekle to osjetio, a još je veličanstvenije da sam to doživio ili sam spreman da doživim. To može biti i tuđa priča ili rečenica koja je mene dotakla do te mjere da ja mogu da uđem u njen svijet i posvjedočim onoliko koliko mi je dato ili onoliko koliko sam ja dostojan.
Postoje li sretni pjesnici?
O da. I te kako. U stvari, svi su pjesnici sretnici i Božiji miljenici, samo rijetki to na kraju priznaju. Srećni su barem zato što su ponekad u duši pjesnici, a ne bankari i mešetari rođenog života. Jer prije svih osjete neuhvativ i neobjašnjiv trenutak vječnosti. Doduše, oni ga često plate neshvaćenošću ziheraške svjetine i nepotrebnom boemštinom koja od njih krade najljepše stihove što ih dobiše na poklon. Nema tužnih pjesnika, već samo nestrpljivih da se konačno presele u svijet apsolutne ljubavi i istine.
Kritika kod nas nije cijenjena, a zaboravlja se da kritika nije uvijek nešto loše, već može dovesti do pozitivnih promjena. Koliko je, prema tebi, važno ukazivati na probleme društva u kojem živimo?
Ja kritiku izuzetno cijenim. I volim da je dobijem. Naročito ako dolazi iz čistog srca i smirenog uma. Ne možeš ništa saznati, ni o sebi, ni o svijetu u kome živiš, ako se ne ogledaš u licima ljudi koji te okružuju. Ali preduslov zdrave kritike je dijalog. I to smo, u stvari, izgubili. A i kad ga vodimo, onda to radimo sa nečim, a ne sa Nekim. Pričamo sa korisnikom, političarem, doktorom, šefom itd. A ne sa čovjekom koji ima svoju ličnost, emocije, i snage, i ranjivosti. Lako je opaliti status o svima njima ovakvima i onakvima. Teško je pogledati njih i njihovu djecu u oči i to reći. Ovaj živi kontakt vraća nas u ličnosni dijalog. A taj dijalog u želju ka zdravoj kritici. Sve u svemu, u društvu u kome ne žive ličnosti, ne može živjeti ni kritika.
Ranije si mi govorio da ti je muzika neka vrsta terapije. Da li je i sada tako? Šta tebi znači izlazak na scenu?
Ja scenu volim i radujem se istoj. Nema ništa ljepše od živog nastupa, ali ne u kome ti dominiraš i propovijedaš, već onda kad razmjenjuješ energiju i emocije sa publikom. Ako u njima vidiš svjetinu i masu, to nikada ne izađe na dobro. Ali ako u njima vidiš čovjeka sa kojim vodiš dijalog, onda to uvijek oplemeni i tebe i njih. E, sad, i publika treba da osvijesti da je ona dio događaja i da bi trebalo jasno i glasno da u njemu učestvuje. Da pokaže da je ličnost sa stavom i emocijama. Spremna da primi i da ljubav. A kad na to dodaš da je sa tobom odličan bend, sastavljen od dobrih i čestitih ljudi, eto onda čarolije i malog komada raja.
Koliko nam je neka vrsta lične terapije (šta god ona nekome bila) važna u životu, ono nešto što nam na neki način nudi bijeg od životnih problema?
Čini mi se da se svime bavimo sem dušom. Od vrtića, preko škole, do posla i razonode, sve manje pitamo ‘kako si i kako ti je u duši’? Mislim da je duhovno zdravlje preko potrebno svima, jer, da se ne lažemo, koliko god teška finansijska situacija bila u materijalnom smislu, mi smo bogataši za naše pradjedove i prabake. Vjerujem da se duhovni put i mir može naći prije svega u religiji, umjetnosti, filozofiji i prirodi, a ne u šoping centru i poslovnom uspjehu. Mislim da su ljudi sve više toga svjesni i počinju sa različitim duhovnim praksama i razgovorima kod psihologa i psihijatara. Ne bismo smjeli zaboraviti ni instituciju iskrenih prijateljskih razgovora koji treba da “ostanu među nama”.
Tvoji koncerti veoma su posjećeni, uvijek se traži karta više kad svirate u Banjaluci. Kakav je osjećaj biti tako dobro prihvaćen od strane publike u gradu u kojem živiš?
Divno. Iskreno, mi koncerte u Banjaluci doživljavamo više kao proslavu rođendana ili slave. Tu nam dođu svi koje mi volimo i koji vole nas. Ja uvijek imam brigu, ne za samu svirku, već više da li su se svi dobro smjestili i da ne ode neko neraspoložen ili, nedajbože, povrijeđen mojim lupetanjima.
Često mijenjate prostore u kojima svirate. Zbog čega vam je značajno promijeniti prostor za svirku? Koliko je sam prostor važan za jedan koncert?
Prostor je jedan od bitnih faktora koji utiču na izvođenje i atmosferu svirke. Volim pozorišne i intimne scene. Mislim da je scena Jazavca baš po toj mjeri. Vrsta i veličina scene vam diktira i format i repertoar i pristup publici. Imali smo sreću da smo svirali i na velikim i na malim scenama i da smo uspijevali napraviti intimnu atmosferu. Sa druge strane, ja volim da stalno eksperimentišem, tako da sam odlučio da neki naredni koncert ili kabare bude na krovu jedne meni drage zgrade ili na zidinama tvrđave Crna kraljica kod Drvara, na koju sam se nedavno peo. To bi bio nevjerovatan doživljaj. Puca ti pogled u pozadini na šumoviti kanjon, okružuju te vrhovi planina, a rječica Visočica ti daje muzičku podlogu svojim blagodatnim šumom. Vidiš, ako je neko rad da podrži produkciju tog koncerta, neka se javi.
Koje je tvoje mišljenje o kulturi u Banjaluci, pozitivne, ali i negativne strane?
Da sam malo mlađi, imao bih ti svašta reći, ali sam u četrdesetima, pa te ostavljam tvojoj sreći. Stvaramo između dvije činjenice. Prva je da je UN odredio izdvajanje od najmanje 1% državnog budžeta za kulturu kao biološki minimum, a kod nas se izdvaja 0,6%. Druga činjenica je da će umjetnici stvarati bilo kakvi da su uslovi, jer imaju iskonsku potrebu za tim. U suštini, na gubitku neće biti oni, već države i nacije. Nijedna od njih nije preživjela ako nije imala svoj autentični kulturni identitet. Ili, bolje rečeno, ne gradi se svoja otadžbina na uvezenoj kulturi. Rimljani su pokorili Grke, ali je grčka kultura stotinama godina vladala Rimom. I Banjaluka bi imala štošta reći kad bi smanjila finansiranje kulturnih sadržaja drugih država ili barem radila na reciprocitetu.