Bosna i Hercegovina se na Svjetskom indeksu slobode medija za 2025. godinu nalazi na 84. mjestu od ukupno 180 zemalja, prema rang-listi koju objavljuju Reporteri bez granica. Formalno – sredina tabele. Suštinski, ovo postaje prostor u kojem pritisci, prijetnje i sistemsko gušenje kritičkog novinarstva postaju svakodnevica.
BiH je svrstana u kategoriju zemalja sa problematičnom situacijom, zajedno s državama u kojima su politički i ekonomski uticaji na medije postali pravilo, a ne izuzetak. Pad nije nov, ali je kontinuitet zabrinjavajući.
Globalno, prosječna ocjena slobode medija prvi put je pala ispod praga koji se smatra prihvatljivim, što znači da novinarstvo širom svijeta ulazi u zonu ozbiljnog rizika.
U regionu, razlike su sve vidljivije. Slovenija i Crna Gora ostaju jedine zemlje Zapadnog Balkana koje se još drže u zoni zadovoljavajuće medijske slobode. Bosna i Hercegovina, zajedno sa Srbijom i Kosovom, klizi prema donjem dijelu tabele, gdje se sloboda medija više ne mjeri prostorom za kritiku, već granicom do koje je vlast spremna da je toleriše.
Posebno zabrinjava kontekst u kojem se ovaj pad dešava. U Republici Srpskoj je ponovo uvedeno krivično sankcionisanje klevete, čime se novinarstvo iz sfere javnog interesa vraća u zonu pravne nesigurnosti. Kritičko pisanje, istraživački rad i propitivanje moći ponovo postaju potencijalna osnova za krivični postupak, novčane kazne i dugotrajno zastrašivanje. A prije svega maltretiranje novinara i redakcija.
Takvo zakonodavstvo ne djeluje izolovano. Ono proizvodi efekat koji se ne vidi u statistikama, ali se može osjetit u redakcijama, a to je prisustvo autocenzure. Priče se odgađaju, teme se ublažavaju, a pitanja se sve češće ni ne postavljaju. Ne zato što nema dokaza ili interesa, već zato što je rizik postao prevelik.
Istovremeno, novinari su sve češće izloženi javnom targetiranju. Etikete o „izdajnicima“, „stranim plaćenicima“ i „neprijateljima naroda“ izgovaraju se bez zadrške, najčešće političkih krugova, a potom se šire kroz društvene mreže. Na taj način granica između institucionalne moći i uličnog pritiska praktično nestaje.
Pad slobode medija nije izolovan fenomen, niti isključivo balkanski problem. Čak su i zemlje koje se tradicionalno smatraju stabilnim demokratijama zabilježile ozbiljno nazadovanje ( npr SAD) . Ipak, razlika je u tome kako sistemi reaguju. Negdje se pritisci susreću s otporom institucija, a negdje se pretvaraju u normalno stanje.
Rang-lista slobode medija ne govori samo o novinarima. Ona govori o društvu u cjelini. Kada mediji tonu, institucije su već izgubile funkciju korektiva, a javni interes ostaje bez zaštite.
Bosna i Hercegovina ne pada na listi zato što nema novinara, već zato što sistem sve otvorenije kažnjava one koji postavljaju pitanja.
Ako se ovaj trend nastavi, pitanje više neće biti na kojem smo mjestu, već koliko će još glasova ostati spremno da govori u ime javnosti.