Sa Čirkinagićem smo razgovarali o umjetničkom postupku koji koristi, idejom
da sa mjesta stradanja i masovnih grobnica u Prijedoru presuje bilje i tako
stvara jedinstveni način memorijalizacije, odnosu etno-nacionalnih politika
spram prošlosti, ali i kreiranja sadašnjosti i budućnosti, odnosu prema rodnom
gradu u koji se vraća, kolektivizaciji i kultovima žrtve i zločinca,
identitetima i drugim problemima koji tište naše društvo.
Govoreći o tome kako je nastajao Herbarium, naš sagovornik priča:
„Rad je nastao dosta davno, oko 2004. godine. Nakon što sam upisao studije na
likovnoj akademiji u Danskoj, vraćao sam se u Prijedor, a znalo se da u tom
gradu u tom trenutku nedostaje oko 3000 ljudi, za koje se pretpostavljalo da su
pobijeni i zakopani. Kada odlazite u prirodu, pitate se jesu li u toj njivi,
šumi, na brežuljku zakopani ubijeni ljudi. U to vrijeme nije bilo mnogo
ekshumacija i kad počnu sa pronalaženjem tijela, vidite da dijelovi pejsaža
koji su lijepi, postaju masovne grobnice. U tom periodu sam počeo da fotografišem
pejzaže, a onda se nametnuo element prirode koji je centralni i počeo sam
odlaziti u sitne elemente bilja koje tu raste. Tada se postavljalo pitanje iz
čega to bilje niče. Iz dijelova gdje su bile masovne grobnice. Onda počnete
razmišljati o elementu kruženja materije u prirodi i elementu života koji se
javlja iz masovnih grobnica, reflektujući život koji je nestao tu. To su
korijeni same ideje.“
Na pitanje da li je početna premisa bila kultura sjećanja, Čirkinagić
odgovara: „U početku nisam razmišljao o principu kulture sjećanja, nego o
procesu u kojem sam lutao kao umjetnik, pokušavajući kroz apstraktan i arhaičan
jezik umjetnosti da stvorim novi vokabular, kroz koji sam sebi objasnio šta se
događa.“
Opisujući umjetnički postupak koji je koristio, naš sagovornik priča:
„Izrađujući herbare koje sam pravio kao dijete, u početku nisam obraćao pažnju,
ali sam poslije shvatio kroz moj proces fotografisanja Šejkovače, ekshumacionog
prostora u Sanskom Mostu, da je taj proces pravljenja herbara vrlo sličan ekshumaciji
tijela iz masovnih grobnica. Vi odlazite na lokalitet, nalazite jedinku, vadite
je iz zemlje, odnosite pred stručne ljude koji će ustanoviti njeno porijeklo u
smislu imena i porodice. Na herbarima postoji i opis lokacije. Nametnuo se
zaključak da je proces vrlo sličan.“
Govoreći o umjetničkoj praksi koja kroz simbole, na vrlo nenasilan način
komunicira traumu rata, Čirkinagić kaže: „Približavati ljudima bilo kakav
traumatičan događaj je prihvatljivije kad nađete zadnja vrata da im priđete, da
ne prilazite s eksplicitnim elementima koji će stvoriti stanje šoka. Uvijek je
bolje dozvoliti posmatraču da prihvati to što posmatra i počne da vari
informacije koje se tu nalaze. Tako je bilo i s Herbariumom. Tu je nešto
što je prijazno za oko, elementi bilja, grafičke forme unutar rama. To je način
da privučete posjetioce, a kroz tekst se saznaje da je to nađeno na mjestima
masovnih grobnica. Tako je lakše prihvatiti i mračne elemente, stvarajući u
glavi sliku, narativ i stav spram toga.“
Na pitanje kako je došlo do toga da ponovo krene raditi na Herbariumu,
naš sagovornik odgovara: „Prošle godine me Zijah Gafić iz VII Akademije
kontaktirao preko Irfana Hošića iz Kraka u Bihaću i pitao da li je
moguće da u Sarajevu napravimo izložbu radova. Odlučili smo da napravimo nove
radove i da ih podijele Zemaljski muzej i Ars Aevi. To je jedna zaista pozitivna priča koliko su se
ljudi aktivirali, tu su se uključili i Modul memorije i Kuma
international da pomognu čitav projekat. Meni je to vrlo iznenađujuće i
pozitivan je doživljaj da se neko na tako ozbiljan način odnosi prema
umjetnosti u našoj sredini.“
O potencijalnim razlikama u recepciji izložbe između danske i bosanske
publike, Ismar Čirkinagić kaže: „Dobar
dio ljudi u Bosni za razliku od Danaca ima iskustvo rata i sam ovaj rad ima
korijen sa ovih prostora, pa vjerujem da će biti drugačiji pristup, jer većina
naših percepcija se odnosi naš doživljaj. Drugačije percipiramo stvari koje smo
dobili ili prihvatili na intelektualnom nivou, u odnosu na stvari koje smo
doživjeli i koje su bile dio naše stvarnosti u jednom trenutku, a specijalno
ako se odnose na traumu.“