Hrvatskim portalima Srbi služe da skupljaju klikove, hrvatskim poduzetnicima da ljeti konobare, a hrvatskim nacionalistima daju razlog da postoje. Sve je to manje-više poznato. Kada se, međutim, hrvatski nacionalizam i hrvatsko poduzetništvo spoje, a hrvatski mediji im izađu u susret, dobijemo neke iznimno uspješne poslovne projekte.
Posljednji takav vidjeli smo prošlog ljeta, kada je na zagrebački koncert Marka Perkovića Thompsona došlo oko 350 hiljada ljudi pojačanih članovima hrvatske vlade, a članovi vlade su nam onda objasnili da 350 hiljada ljudi nikako ne mogu biti ustaše, nego su to sve normalni i miroljubivi domoljubi.
Pa smo svejedno, igrom slučaja, baš u mjesecima nakon Thompsona pratili kako ratni veterani i neonacistički ultrasi prekidaju kulturna događanja kojekakvih ljevičara, jugoslavenčina i – naravno – Srba. I tako sve do kraja godine i velikih antifašističkih marševa, kada se prvi put od početka fašistoidnog derneka pokazalo da u hrvatskom kulturnom ratu netko ipak stoji i s druge strane.
Istovremeno, međutim – manje primjetno, potiho i iz drugog plana – metastazirani hrvatski nacionalizam nagrizalo je još nešto: kraći niz kulturnih zbivanja koja su se, sasvim slučajno, sada već povezala u mini-trend. Prvo je Radio-televizija Srbije prikazala seriju “Tvrđava” o zabranjenoj ljubavi Hrvatice i Srbina u Kninu, za vrijeme rata. Čule su se kritike zbog površnog prikaza devedesetih, ali serija je postala itekako popularna, a zahvaljujući RTS-ovoj internetskoj platformi gledala se, čujemo, i u Hrvatskoj, poprilično.
Zatim je preko 300 hiljada vjernih followera kaštelanskog influensera Marka Vuletića – ako niste čuli za njega, ne brinite, to samo znači da imate više od 25 godina – saznalo da je naš Marko sklopio životno partnerstvo s Bogoljubom, svojim partnerom iz Kruševca. I među više od 300 hiljada followera nije se našlo nikoga kome bi to zasmetalo.
Vodite ljubav, a ne kulturni rat: tako nekako bi valjda glasio radni naslov ovog mini-trenda, a njegov vrhunac je, naravno, film “Svadba”. Rom-com o ljubavi – opet – Srbina i Hrvatice (igraju ih Marko Grabež i Nika Grbelja) na blagajnama obara rekorde, do sada ga je u Hrvatskoj pogledalo skoro 200 hiljada ljudi po čemu je u samo par dana postao najgledaniji domaći film 21. stoljeća, a dvorane se i dalje ne prazne.
Kao što to obično s ovako popularnim naslovima ide, doduše, kritike su nabrušenije od publike. I nije da kritičari koji “Svadbi” traže mane imaju težak posao. Da, humor je populistički, slučajna trudnoća pokreće radnju, a “njihova” i “naša” strana novonastale porodice onda se očekivano ne podnose, pa se kasnije još očekivanije sprijatelje.
I da, neki likovi nisu razigrani, a svesti Seku Sablić na onako mali broj replika spada u kinematografske zločine. I da, rasplet je zbrzan i bezrazložno odudara od tona filma. Ali kao što to obično s ovako popularnim naslovima ide, može biti manje zanimljivo tražiti im mane nego provjeriti što ih, usprkos manama, čini tako popularnima.
Prvo ono očito. Neovisno o kritikama, režiser Igor Šeregi je, u žanrovskom okviru koji je odabrao, napravio solidan posao. Šale i gegovi uglavnom funkcioniraju, publika se smije, a stereotipni raspored likova remeti twist koji su kritičari brzo primijetili: uloge srpske i hrvatske strane porodice kao da su se obrnule, pa su Srbi postali pokondireni evropejci, a Hrvati otvoreni ljudi iz naroda.
Da to podcrta, Šeregi je beogradskom pater familiasu, ministru vanjskih poslova Vuku Dimitrijeviću (Dragan Bjelogrlić) dao da bude napadno neduhovit, otprilike kao da nam dolazi iz užeg centra Zagreba. I eto već drugog očitog razloga za uspjeh “Svadbe”: poznata i vrlo dobra glumačka postava, u kojoj sjajnom Bjelogrliću s hrvatske strane uspješno parira Rene Bitorajac, Anđelka Stević Žugić je izvrsna u ulozi sekretarice, njen hrvatski pandan Roko Sikavica bitno ne zaostaje, pohvale idu i dvjema majkama (Linda Begonja i Vesna Trivalić)…
Treći i najvažniji razlog je, napokon, sama tema. Komedije mentaliteta i sve te priče o “našima i vašima” ovdje odavno dobro prolaze, čak i onda kada režiser poput Šeregija promiješa stereotipne uloge, a ljubavni odnos Srbina i Hrvatice, nažalost, u očima šire publike još uvijek ima nijansu subverzije.
Postoje, međutim, barem još dva razloga uspjeha koji kao da su se utopili u općem dojmu o “Svadbi” kao o simpatičnoj, benignoj i – u najboljem slučaju – podnošljivoj populističkoj komediji. Prvi je taj što se Šeregi opušteno zajebava sa svim svetinjama hrvatskog i srpskog prezenta, s ključnim motivima naših (post)tranzicijskih neuralgija: na repertoaru su Srpska pravoslavna crkva i ona hrvatska, katolička, tu su lakomi svećenici i lopovski poduzetnici, Franjo Tuđman i Ante Gotovina, lokalni rasizam i refleksni nacionalizam, austrijski financijeri koje gutaju hrvatsko tržište, vučićevske megalomanske predizborne ludorije, kontroverzni poduzetnici koji bježe u Hercegovinu, poslovno-politički aranžmani koji prelaze granice bivše države… E da, i Thompson. Dosta Thompsona.
“Svadba” korespondira sa stvarnošću u kojoj nastaje, bez fejkanja. Jedina nezaobilazna tema koju ipak tretira s viškom opreza je, očekivano, ona najproblematičnija: rat devedesetih. Čisto reda radi, posvećena mu je jedna šala, a možda nije slučajno što je baš ta među boljima. Mimo opreznog obigravanja oko zajedničke ratne prošlosti, Šeregi se, međutim – tematski gledano – baš i ne suzdržava. Kritičarima je ovo možda promaklo zbog nepretencioznog žanrovskog okvira i mekog, dobronamjernog humora, ali čini se da je publika to prepoznala.
Drugi je razlog taj što Šeregijev film ne prelazi samo nacionalne granice, nego, još uspješnije, prelazi one generacijske. Ako je zagrebačka projekcija na kojoj sam bio – u punoj dvorani, naravno – nekakvo mjerilo, onda “Svadba” podjednako dobro prolazi i kod boomera i kod zoomera, a i kod ovih mojih, što su smjestili negdje između. Da ne prolazi kod svih nas, uostalom, teško bi rekordnom brzinom obarala rekorde. A ni to, opet, ne može biti slučajno.
Likovi su generacijski raspoređeni tako da pokriju svaku demografsku skupinu, od dvije bake koje vole cugnuti (Snježana Sinovčić i Seka Sablić) do najzabavnijeg iznenađenja filma, mlađeg mladoženjinog brata i wannabe trapera koji nastupa pod umjetničkim imenom Težak Život (Denis Murić), uz podršku jednako urnebesnog Mladog Gangstera (Marko Miljković).
Nisu generacijski razvučeni samo likovi, nego i nenametljiva mreža kulturnih referenci, pa u “Svadbi” sviraju trap-cajke, ali i stari Magazin, Oliver Dragojević, ali i hip-hop, spomene se film “Diplomac” s kraja šezdesetih, ali radnju ubrzavaju neizbježne društvene mreže… Napokon, čitava PR-kampanja filma bila je usmjerena na više generacija, od gostovanja u gledanim emisijama javne televizije do influenserskih klipova na TikToku, a naši Bogoljub i Marko Vuletić – ako ste u međuvremenu zaboravili tko je to, sada je već vrijeme da se zabrinete – kao par su se premijerno pojavili u javnosti baš na zagrebačkoj premijeri “Svadbe”.
I to je ono što bi hrvatske nacionaliste s početka priče, sve one koje uspjeh ovakvih kulturnih projekata beskrajno nervira, trebalo najviše brinuti. Bogoljub i Marko Vuletić, Težak Život i GenZijevci koji su za film saznali preko TikToka pa pohrlili u kina: uzalud otkazani ljevičarski festivali, uzalud prijetnje srpskim folklorašima, uzalud uzdignute desnice i fama oko Thompsona, jer zajednički kulturni prostor ne prelazi samo državne granice, nego bez problema zahvaća nove generacije.
Iz te činjenice ne treba, jasno, izvlačiti predaleke zaključke. Neposredno uoči raspada Jugoslavije, recimo, “naši” Boris Dvornik i Aljoša Vučković gostovali su kod “njihovih” Popadića u kultnom “Boljem životu”, predstava “Šovinistička farsa” s Hrvatom i Srbinom koji zajedno piju, pa se mire i svađaju bila je ozbiljan pop-kulturni fenomen, sarajevska “Audicija”, nakrcana nacionalnim stereotipima, punila je dvorane širom tadašnje države, ali sva jugoslavenska popularna kultura – popularna među svim jugoslavenskim kulturama – nije pomogla da se država ne raspadne.
Drugim riječima, odavno poznajemo hrvatske nacionaliste kojima to što slučaju cajke ne smeta da mrze Srbe, i obratno. Trećim riječima, ako svi oni koji su išli na Thompsona ne mogu biti ustaše, onda ni svi koji ovih dana idu na “Svadbu” sigurno nisu jugoslavenčine. Svejedno, rekordan uspjeh baš ovakvog filma djeluje utješno nakon druge polovice prošle godine, kada su kulturne rubrike punile veteranske udruge, huliganske skupine, šovinizam, prijetnje i zabrane. “Svadba” možda nije pretjerano dobar film, ali dobro je da film kao što je “Svadba” postoji.