Crna Gora je ove sedmice u Briselu zatvorila još jedno pregovaračko poglavlje s Evropskom unijom i dodatno učvrstila poziciju najnaprednijeg kandidata u regionu. Zatvaranjem Poglavlja 32 – Finansijski nadzor, Podgorica je došla do 13 zatvorenih od ukupno 33 poglavlja, čime je proces pridruživanja ušao u završniju fazu. Iz Evropske komisije poručuju da je riječ o značajnom iskoraku, ali i da ključni testovi tek slijede – prije svega u oblasti pravosuđa, borbe protiv korupcije i vladavine prava. Crna Gora, međutim, poručuje da je spremna i da pregovore želi zaključiti do kraja godine.
Evropski put je nominalno isti za sve zemlje Zapadnog Balkana, ali je brzina kojom se države kreću tim putem drastično različita: neki su u šestoj brzini, a neki još nisu ni upalili motor. Kada je riječ o statusu pregovaračkih poglavlja, upravo je Crna Gora daleko ispred regiona: pregovore je počela u junu 2012. godine, sva poglavlja su joj otvorena, a 13 ih je već zatvorila. Drugim riječima, Podgorica je odavno u “vožnji”, iako je i dalje zaglavljena u najtežim reformskim temama koje EU najviše mjeri – pravosuđu, borbi protiv korupcije i funkcionalnosti institucija.
Albanija je ušla u pregovarački proces tek nedavno (jul 2022), ali se vidi intenzitet: sva poglavlja su otvorena, s tim da su označena kao faza revizije/usklađivanja. To je slika zemlje koja je formalno “u pregovorima” i koja sada mora dokazivati rezultate – korak po korak, zakon po zakon, institucija po institucija.
Srbija, koja pregovara od januara 2014. godine, izgleda kao klasičan primjer “zamora materijala”: dio poglavlja je zatvoren, značajan dio je u fazi revizije, a velik broj je i dalje označen kao neotvoren. Ta kombinacija šalje poruku da proces nije mrtav, ali jeste usporen i politički opterećen – i da je “tehnika” pregovora odavno prerasla u pitanje strateškog smjera države.
Najdramatičniji signal, međutim, stiže iz dvije zemlje: Sjeverne Makedonije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Sjeverna Makedonija je “u crvenom” – poglavlja de facto nisu otvorena, iako je kao datum početka pregovora naveden jul 2022. U praksi, to je slika zemlje koja je formalno krenula, ali se spotiče o političke blokade i uslovljavanja, pa pregovaračka mašina ne radi onom brzinom koju javnost očekuje.
A Bosna i Hercegovina? Najkraće: BiH je na nuli. “Uslovno otvaranje u martu 2024.”, bez otvorenih poglavlja. To nije samo tehnički detalj, nego simbol stanja države u kojoj evropska agenda prečesto služi kao dekor, a ne kao obaveza: bez stabilne koordinacije, bez funkcionalnog donošenja odluka, bez reformi koje se osjećaju u sudovima, administraciji i svakodnevnom životu građana.
Osim usvojene Reformske agende, koja je bila preduslov za dobijanje sredstava iz Plana rasta, malo toga se suštinski pomjerilo. Dva ključna EU zakona – Zakon o VSTV-u i Zakon o Sudu BiH – i dalje čekaju usvajanje. Glavni pregovarač s EU nije imenovan, a taj posao je postao predmet prepucavanja političkih aktera.
Hoće li februar biti mjesec u kojem će se vlasti u Bosni i Hercegovini “smilovati” i usvojiti reformske zakone, ostaje da se vidi. U svakom slučaju, do naredne sjednice Evropskog savjeta u martu BiH bi morala pokazati barem minimum progresa u odnosu na trenutni status.
Trenutni statusi zemalja Zapadnog Balkana pokazuju kako EU put nije “jedan događaj” koji se desi političkom izjavom, već dugotrajan proces koji se mjeri zatvorenim poglavljima i konkretnim reformama. Dok Crna Gora zatvara, Albanija otvara, Srbija stoji u mjestu, a Sjeverna Makedonija tapka zbog blokada – Bosna i Hercegovina još pokušava dokazati da je uopšte spremna da počne.
I tu možda leži kvaka: evropski put BiH neće propasti zbog Brisela, nego zbog Sarajeva, Banjaluke i Mostara. Ne zbog jedne odluke EU, nego zbog desetina odluka koje domaće institucije ne donose – ili ih donose tek kad moraju. Najčešće, kad je u pitanju obećani novac.