Romantična komedija “Svadba” nekoliko dana nakon premijere obara rekorde gledanosti i najavljuje da će biti jedan od najgledanijih filmova domaće produkcije.
Brza, pitka, jednostavna romantična komedija, čiji je cilj prema riječima reditelja da publiku vrati u kino je nakon Zagreba i Banjaluke prikazana u Sarajevu.
Nakon premijere “Svadbe” razgovarali smo sa glumcem Markom Grabežon koji u filmu glumi Nebojšu, mladoženju koji na prvi pogled djeluje tih i pomalo izgubljen, ali iza te spoljašnje nesigurnosti stoji čvrst karakter i jasna potreba da se izađe iz porodične sjene.
Iako nenametljiv, njegov lik nosi jednu od ključnih linija filma – sukob između odrastanja, porodičnih očekivanja i potrebe da se prekine s naslijeđenim obrascima.
U razgovoru za Buku, Grabež govori o roditeljstvu, odgovornosti djece, balkanskim podjelama koje su manje nego što se čine, ali i o političkom kontekstu u kojem danas nastaje kultura.
BUKA: Posmatrujući Vaš lik primjetno je da je on razređen tako da je vrlo tih, vrlo nenametljiv, ali opet vrlo snažan lik, vrlo snažan karakter koji i te kako dobro zna šta želi i i te kako dobro se nosi sa situacijama u kojima bi se možda teže snašli neki ljudi koji na prvu izgledaju puno jače, glasnije, snažnije. Kakav je Vaš odnos prema tom liku?
Mislim da Nebojša jeste nekako atipičan balkanski prototip pisanja likova. Meni je to privlačno u smislu da to što je neko na prvu smotan i pogubljen, ja tako opravdavam i sebe privatno, ne znači da ne zna gde udara.
Možda i može neke normalne suvisle odluke da donese u životu. Sviđa mi se taj lik jer i on ima svoju unutrašnju borbu u smislu pasiviziranosti u odnosu na dominantnu figuru oca. On kroz tu inicijaciju zrelosti, odrastanja dolazi prvi put u situaciju da se negde sukobi i postane samostalan i pokušava da svoju novu porodicu sačuva u odnosu na dominantnu primarnu koju svi imamo.
BUKA: Kažete da sebe pravdate na sličan način, koliko ste onda slični sa tim likom?
Imamo sličnosti, smatraju ljudi često da sam malo pogubljen i s vremena na vreme smotan. Iako sam trenirao košarku 15 godina, ali očigledno te motorike ne mogu da primenim na svakodnevi život privatni pa se tako puknem u klizna vrata u hotelu, triput za redom znajući da se kasno otvaraju i ja ponovim istu grešku triput.
BUKA: Iako je to nekako priča o međuetničkoj ljubavi koja ljuti dvije porodice, u pozadini je priča o roditeljstvu.
Mislim da je jako teško da roditelj ne dominira nad detetom iako to često možda nije svesno. Često roditelji vrše pritisak i na podsvesnom nivou, misleći da su vrlo liberalni i da ostavljaju prostor deci. Nemoguće je da roditelj negdje ne pogreši u toj vrsti čuvanja deteta i iz nekog možda straha da ga prevremeno pusti ili iz nesvesnog sebičluka.
Mislim da često, čim se malo emancipujemo i pročitamo nekoliko self-help i psiholoških knjiga, počnemo roditeljima da govorimo: „Vi ste nama ovo, vi ste uradili ono.“
A mislim da odgovornost postoji i na deci – onog trenutka kada počnu suvislo da razmišljaju i uočavaju pogrešne modele koje su roditelji primenjivali. Tada treba da ih analiziraju, možda i da se s njima konfrontiraju, ali da u jednom trenutku to i puste – u smislu da razumeju i pokušaju da te obrasce ne ponove sa svojom decom, umesto da ceo život ostanu u nekoj vrsti infantilnog sukoba s roditeljima zbog njihovih grešaka.
BUKA: Scenario se na početku filma bavi podjelama, naglašava razlike vjerske, nacionalne. Koliko smo zapravo kao balkanska društva slični po pitanju odnosa prema djeci, ljubavi, Bogu, pravdi? Koliko smo sličniji nego što mislimo?
Moj background je mešovit u multikulturalnom smislu. Ćale mi je iz Bosne, rođen je u Jajcu, ima korene iz Like. U mojoj porodici je oduvek bilo i Hrvata i muslimana i Srba. Mislim da je već tu u detinjstvu kod mene kreiran mikrokosmos da uopšte ne osećam, nemam u kodu da uočavam različitosti. Za mene smo na Balkanu svi jedno pleme. Mi smo jedna zajednica, jedan organizam. Zato je film ovako duhovit jer se koristi stereotipizacijama i namerno stavlja taj miroring, taj light motiv ogledanja jednih u drugima, da se prikaže da iako postoje razlike da su one minorne nasprema onoga šta zapravo možemo da imamo ako smo zajedno.
Kontekst u kojem nastaje film je vrlo važan jer prikazuje suprotnost u odnosu na neki mainstream medijski, propagandni puš koji se dešava i u Srbiji, i u Hrvatskoj i čitavom regionu i Evropi. Rapidno brzo se odlazi u desno i medijski se kreira slika da se ponovo zatvaramo u granice.
Podgrejava se atmosfera kao da se nešto ponovo sprema, a zapravo u realnosti kad izbacimo taj medijski bubble koji se stvara lažni, veštački indukovan ti dobiješ među narodima veliku potrebu da živimo normalnu u od razmene jednih od drugih. Kulturno tržište mora da živi kao jedno da bi zapravo funkcionisalo. Ako se svedemo svi na po jednu zemlju, to je pre svega neisplativo. A da ne govorimo o tome da postoji prirodna potreba za nekako deljenjem i razmenom.
Tako da ovaj film je jedna druga poruka i prst u oko svima koji pokušavaju sada da zatvore unutar svoje granice kulturu.
BUKA: To je politika, a danas smo okruženi ljudima koji kažu da ih politika ne zanima.
Meni najgori politički stav je apolitičnost. Onaj ko tvrdi da ja apolitičan zauzima najgoru političku poziciju.
BUKA: U filmu možemo pronaći sporedne, ali snažne političke poruke koje kritikuju današnji kontekst.
Moji motivi za prihvatanje nekog projekta su da mogu da stojim iza njih. Često biram projekte i možda sam malo u tom smislu težak jer vagam dosta, ali kad vidim da komad sa sobom nosi neku određenu dozu univerzalnosti, a pre svega to mora da bude i politički segment i društveni, onda se ukačim.
Podsvesno tražim da postoji šira priča, ovde ne bih utkao prejaka značenja kojima tu nije mesto. Ovo je i dalje jedna romantična komedija koja ne sme da se optereti sa previse političkog značenja. Ljudi pre svega da se opuste u ovakvom formatu jer nam je to potrebno. Poslednjih godinu dana u Srbiji mnogo nas koji smo protiv režima se jako dugo osećamo kao da, sa pravom, nema mesta za radost i nema mesta za zdravlje.
Ja imam i bend, i izbacivanje albuma smo pomerili zbog pijeteta prema žrtvama. Postoji doza solidarnosti društva da nije vreme za zlavlje, razonodu, opuštanje mozga. Vrlo je vreme da se misli o problemima, i vrlo je vreme da se neke stvari zaustave i da se pokažu zubi. S obzirom da smo shvatili da je ovo jedna maratonska bitka i da će vjerovatno trajati još dosta dugo, mislim da možemo sebi da damo oduška i da s vremena na vreme i odemo u bioskop ili na neki koncert i da napunimo baterije za neke dalje borbe.