Običan dan, obična kafa, i onaj razgovor koji se vodi napola iz dosade, napola iz navike. Neko je spomenuo poznanika, onako usput, bez imena, ali svi smo znali o kome je riječ. “Ma dobar je on momak vazda bio”, reče neko, “samo se malo nešta promijenio u zadnje vrijeme.” Ništa kriminalno, ništa nemoralno, samo očigledan znak da taj neko više ne traži dozvolu da živi svoj život. I dok su glavama klimali ljudi koji su decenijama živjeli iste neproživljene živote, shvatio sam da ne osuđuju promjenu nego da osuđuju to što su i oni mogli, ali nisu.
Kod nas ne postoji veći grijeh od lične evolucije, ma u kojem god pravcu ona išla. Nije važno ideš li naprijed ili nazad, postaješ li slobodniji ili samo drugačiji, sam čin promjene je sumnjiv. Smiješ se promijeniti samo ako se praviš da nisi, ako sve novo što jesi umotaš u staru ambalažu i ponašaš se kao da je to oduvijek bilo tako. Možeš rasti, samo tiho. Možeš misliti drugačije, ali bez svjedoka. Živjeti po svome, ali tako da se niko ne osjeti prozvanim tvojim izborom. Ni slučajno. Samo da se niko ne uvrijedi, nedajbože.
I tu, između žvakanja one plastične kašičice iz kafe i tišine, rodilo se pitanje koje je previše lično da bi se postavilo naglas pred ljudima: ko sam njima, i šta sam sebi?
U našem društvu se identitet nosi kao sako. Naslijeđen od starijeg brata. Malo kratak, ali se oblači da mami bude drago. U tom teatru pristojnosti igramo uloge konzervativnih, tradicionalnih ljudi, čak i kad nam je duša odavno pobjegla u neku drugu priču.
Postoji nepisani zakon. Budi ono što se od tebe očekuje, a misli šta god hoćeš. Pred komšijama smo uredni, “naši”, ispravni, a u ogledalu smo zbunjeni, radoznali, i ponekad kukavice. Čekamo znak izvana i blagoslov, da je u redu biti svoj, ali ipak, i zadržati ono što volimo iz, te neke, tradicije. Ali znak nikako da stigne, jer svijet ne izdaje dozvole za slobodu, on većinom izdaje presude.
“Šta će svijet reći” nije samo glupa fraza za lijene razgovore. To je skraćena verzija čitave naše povijesti. U toj rečenici ima i straha, i sjećanja, i instinkta za preživljavanje. Generacijama je bilo važno šta komšije misle, jer su one znale, mogle prenijeti, prijaviti, zapamtiti. U malim sredinama, gdje se živjelo zgusnuto, pod tuđim pogledom i tuđom vlašću, reputacija je bila valuta, a odstupanje luksuz koji se skupo plaćao. Ta rečenica je nekad imala smisla, jer je spašavala porodicu. Problem je što smo je prenijeli u vrijeme kad više ne spašava ništa. Danas “šta će svijet reći” štiti samo od promjena. Postala je mehanizam samokontrole, način da sami sebi vežemo ruke prije nego što ih iko drugi pokuša vezati. Ono što je nekad bilo strategija opstanka danas je filozofija stagnacije. Komšije više nemaju moć da ti unište život, ali su nas naučile da to radimo sami, unaprijed, iz navike.
U tom blatu rađaju se i najodvratniji pojmovi našeg jezika. “Miješani brak”. Kao da su ljudi hemikalije, ili, još gore, plata sa mesom. “Polutan”. Riječ posebno odvratna, riječ koja pokušava da djetetu ukrade punoću, da mu kaže da je napola nešto, a nikad sasvim čovjek. Polovnjača, raspuštenica, peder, sve su to riječi koje kažnjavaju onoga koga se treba opisati. Riječi koje služe da se moralno uzdigne onaj koji ih izgovara. To nisu samo uvrede. Uvreda je kratka i prolazna. Ove riječi su sistem. One služe da se složeni, lijepi haos ljudskog iskustva svede na etiketu koja staje u tuđu ladicu, da se život sabije u jednu riječ kako bi ga bilo lakše odbaciti. One postoje da bi društvo izbjeglo suočavanje sa stvarnom raznolikošću ljudi, pa umjesto toga bira jezik kao batinu. Kad nekoga nazoveš tim imenom, više ne moraš slušati njegovu priču, razumjeti njegov izbor ili priznati njegovu ljudskost. Riječ odradi posao umjesto savjesti.
Egzistencijalno pitanje nije ko si po porijeklu ili šta si uradio, nego ko si po izboru. Mi nismo ono što nam se desilo, nego ono što radimo s tim. Ali Balkan voli sudbinu više od odgovornosti. Sudbina, nekad i porijeklo, oslobađa krivice, dok odgovornost traži hrabrost. Lakše je obući sako starijeg brata, nego sašiti vlastiti.
Ipak, modernost nije izdaja, niti je tradicija nužno zatvor. Tradicija je živa samo ako se ne sukobljava sa pravim životom, a modernost je prazna ako nema korijen. Ono što nam treba je priznanje da želimo i jedno i drugo, bez izvinjenja. Da možemo poštovati pretke, a ne robovati njihovim strahovima i uvjerenjima. Da možemo voljeti kako hoćemo, živjeti kako mislimo, i pritom ostati ljudi.
Na kraju, ostaju pitanja. Ko sam njima? Sličica u njihovom mentalnom albumu, ili problem koji treba riješiti? I, važnije, šta sam sebi? Glumac u tuđoj predstavi ili autor vlastitog djela? Ako već moramo nositi kostime, neka barem budu naši. Jer svijet će ionako pričati. A mi, jednom samo živimo.