Hrvatska ekstremna desnica doživjela je u proteklih nekoliko mjeseci iznenadni značajan uzlet, a visoki intenzitet njene aktivacije predviđa se i za 2026. godinu. Pod uzletom podrazumijevamo ponajprije vidno omasovljenje i sve veću prisutnost u javnom životu, uz isticanje raznih kritičnih zahtjeva, ali i simptomatičnu novu bliskost s vrhom vladajućeg HDZ-a.
Ranije, u pojedinim fazama, ta stranka znala se odmicati s izrazito desničarskih pozicija ka desnom centru, makar naoko. Tako je bilo i niz godina prije sadašnjeg zbližavanja, a najviše će o tome ovisiti i razvoj situacije dogodine. Ali da prije svega DW podsjeća na razvoj zbivanja u 2025. godini, u osnovnim crtama.
Uoči ljeta u Zagrebu je održan megakoncert desničarske estradne zvijezde Marka Perkovića Thompsona, kantautora s više zabrana nastupa po zapadu Evrope, a zbog političkih mu stavova. Zagrebački koncert postigao je određeni tip mobilizacijskog efekta koji će zatim ponajviše djelovati u novembru.
Hrvatska se tada inače suočava s najvećim brojem komemoracija vezanih uz Domovinski rat koji je završio prije 30 godina. Ali u protekloj godini to je izgledalo puno više kao obračun s preostalim Srbima u Hrvatskoj i, mjestimično, s novopridošlom pojavom, stranim radnicima iz Azije.
Osiguravanje nesigurnosti
Udruženi fudbalski navijači ultrasi i dio predstavnika hrvatskih ratnih veterana tako su u više navrata u novembru zaustavljali ili pokušavali zaustaviti kulturne i sportske događaje koje organizuju srpska udruženja u sklopu svojih redovnih programa, ili neke u kojima su Srbi samo učestvovali.
Zbivalo se to sve od Splita i Rijeke do Zagreba i Vukovara. Vlada premijera Andreja Plenkovića nastojala je donekle suzbiti te nasrtaje koji su se odvijali pod maskama i uz uzvikivanje ustaškog pokliča “Za dom spremni”. Ali Plenković je bio na generalnoj probi za Tompsonov koncert, odobravajući upotrebu tog pozdrava u okviru jedne pjesme.
Štaviše, legalizacija pozdrava hrvatskih fašista iz Drugog svjetskog rata leži u temeljima sadašnje eskalacije ekstremnog desničarenja u RH. S obzirom na njegovu upotrebu među pripadnicima jedne paravojno-braniteljske grupe u Domovinskom ratu, naknadno mu je i službeno odobren djelimični legitimitet.
Podrška premijera
To je nazvano “dvostruke konotacije”, ali one su se potom (ne)očekivano izmaknule kontroli. Nije pomogla premijerova izjava da ljevica to provocira i izmišlja profašistička strujanja, naprotiv. Pokušaj vlasti da se dodvori najširoj desnici završio je prelijevanjem procesa izvan tobože zacrtanih novih ograničenja, a nastavak toga predviđa se i za sljedeću godinu.
Politički analitičar Jaroslav Pecnik tako je u više medija prozivao premijerov gest podrške nacionalnoj ekstremnoj desnici, te odmah za pristajanje uz to prozvao i kalkulantski SDP. Takođe, podcrtao je činjenicu da desničarima podilazi i predsjednik RH Zoran Milanović koji je potekao iz SDP-a i bio mu na čelu.
Politička aktivistkinja Vesna Teršelič pozdravila je pak masovno policijsko obezbjeđenje srpskih okupljanja koje desničari žele spriječiti, ali i upozorila da to nipošto nije rješenje, ili će se pritisak nastaviti i dogodine. “Nećemo prihvatiti ‘obezbjeđivanje’ kao zamjenu za vladavinu prava, već tražimo odgovornost i djelovanje sada“, rekla je ona.
Udar i na prostor
Mimo nereagovanja SDP-a kao najveće opozicijske stranke, otpor desničarenju bilježi se jedino po građansko-aktivističkim krugovima i djelovanju kakvo je bilo ono s nedavnim protestnim marševima antifašista u Zagrebu, Puli, Rijeci i Zadru. Često se u hrvatskoj javnosti procjenjuje da to ipak neće biti dovoljno.
Za potpunije suprostavljanje bio bi prema tome nužan i veći angažman povodom neke konkretne politike. Od takvih je na vidiku samo nedavno sveopozicijsko protivljenje zakonskom HDZ-ovu građevinsko-klijentelističkom udaru na prostor.
Pecnik je takođe podsjetio na snažnu podršku Crkve desnici, pri čemu se najviši vrh Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj ponaša “ekstremnije nego u doba Franje Tuđmana”, prednjačeći u odnosu na Plenkovića, kako je analitičar komentarisao za DW.
Ipak, određena previranja u Crkvi u vezi s tim pitanjem svejedno izbijaju na površinu, npr. indirektna polemika između dvojice nadbiskupa, riječkog Mate Uzinića i zagrebačkog Dražena Kutleše. Uzinić je kritičan prema desničarskim ispadima i ulozi Crkve u tome, a Kutleša je sklon i Tompsonu i muškim moliteljima koji se jednom mjesečno kolektivno okupljaju na centralnom trgu u Zagrebu.
Ali predsjednik Hrvatske biskupske konferencije ipak je Kutleša, ne Uzinić koji je u tom društvu očiti marginalac. Ovo je neophodno istaknuti zbog izuzetne uloge Crkve u postupcima i položaju hrvatske krajnje desnice.
Renesansa
Hrvatski filozof Boris Buden, međutim, u onome što neki vide kao renesansu hrvatske ekstremne desnice, prepoznaje simptome terminalne krize jednog nacionalističkog projekta. Dok ostali komentarišu potencijal desničarskog nametanja kriterija “nacija ispred svega“, on je za DW već konstatovao da “hrvatska nacija nema budućnost“, jer demografski izumire kroz raseljavanje i starenje.
Mladi odlaze usljed ekonomskih i drugih problema, a desnica slavi neku svoju bolju prošlost. Sadašnjost se po njemu može svesti na hrvatsku kupovinu desetaka njemačkih tenkova Leopard koji se ne mogu valjano upotrebiti ni u Ukrajini. Buden stoga nije optimističan za narednu godinu ni dugoročno, pa iznosi projekciju dosegnute “tačke bez povratka“.
Hrvatska je za jedan taj hiperskupi tenk, dodaje on, mogla otvoriti 800 mjesta u dječjim vrtićima, a svakom novom bračnom paru uplatiti 50.000 evra podsticaja. Umjesto toga, ljudi zbog nedostatka socijalnih beneficija bježe iz zemlje, a tenkovima ionako gotovo da neće imati ko upravljati, sve i ako budu upućeni na teren.
Dok hrvatska desnica najavljuje nova udruživanja i koaliranja, ne čini se da će nasuprot njoj u 2026. godini stati kritična masa oponenata, ali još je moguće da se i to pokaže kao preuranjen utisak.