Makroekonomska stabilnost u Bosni i Hercegovini postoji samo kao politička fraza. Iza nje se krije ekonomija bez reformi, bez produktivnosti i bez budućnosti. U intervjuu za BUKU, ekonomista Igor Gavran govori otvoreno o rastu koji ne donosi ništa osim većih troškova života.
U 2025. godini BiH bilježi umjeren rast i formalnu makroekonomsku stabilnost, ali istovremeno svjedočimo gotovo potpunom izostanku suštinskih reformi i rastu političkih blokada. Koliko su, po Vašem mišljenju, ovakvi ekonomski pokazatelji održivi u sistemu koji ne povećava produktivnost, ne jača institucije i ne poboljšava konkurentnost privrede?
Čak ni ovi pokazatelji suštinski nisu pozitivni za Bosnu i Hercegovinu kada se analizira njihovo stvarno značenje. Stopa rasta, iako statistički pozitivna jer je veća od nule, preniska je da bismo nadoknadili višedecenijsko zaostajanje za razvijenim ekonomijama, a ključni faktori i ovako niskog rasta nisu razvojni i strateški, nego je uglavnom riječ o rastu potrošnje i privrednoj stagnaciji.
Često se kao ključni argument vlasti ističe „makroekonomska stabilnost“. Da li ona uopšte postoji u stvarnom smislu i koliko je takva stabilnost poželjna?
Još je problematičnija ocjena o makroekonomskoj stabilnosti, koja se već decenijama plasira kao pozitivna karakteristika naše ekonomije od svih vladajućih struktura u ovom periodu. Naime, mi prije svega nemamo makroekonomsku stabilnost u cjelini, jer kontinuirano ostvarujemo ogroman deficit tekućeg računa, posebno vanjskotrgovinski deficit. Valutna stabilnost koju imamo nije rezultat uspješne monetarne politike, nego fiksnog kursa i sistema valutnog odbora, a i oni elementi stabilnosti koje zaista imamo nisu pohvalni, jer je stanje u ekonomiji loše i stabilnost nečega negativnog logički ne može biti pozitivna.
Kao ironičnu, ali istinitu ilustraciju, možemo navesti da je najstabilnije stanje svakog živog organizma – smrt, jer se ne može promijeniti, ali svakako nije vid stabilnosti kojem treba težiti. Međutim, ni ovakvi pokazatelji, koji ni sada nisu pozitivni kako se statistički može činiti, nisu održivi u sistemu koji ima karakteristike kakve ste opisali u svom pitanju, već je neminovno njihovo pogoršanje i narušavanje čak i ove nepovoljne „stabilnosti“ koju imamo.
Bez ekonomskih reformi, nižih troškova života i poslovanja, veće zaposlenosti i proizvodnje te odgovornog upravljanja javnim finansijama, nemoguće je očekivati održiv ekonomski rast i razvoj.
I inflacija je zvanično pod kontrolom, ali veliki broj građana osjeća pad realnog životnog standarda, posebno kroz cijene hrane, stanovanja i osnovnih usluga. Da li ekonomske politike u BiH uopšte polaze od životnog standarda građana ili je fokus isključivo na očuvanju makroekonomske stabilnosti bez društvenog sadržaja?
Inflacija je „pod kontrolom“ jedino u smislu da su cijene roba i usluga na tržištu pod punom kontrolom trgovaca, odnosno prodavaca i isporučilaca, jer nadležne vlasti ni ranije ni sada nisu poduzimale, niti poduzimaju, bilo kakve mjere kojima bi se uticalo na kretanje cijena u bilo kojem smjeru osim njihovog rasta.
Naime, stope inflacije su danas niže nego prije nekoliko godina, ali su osnovice mnogo više i efekti na građane, čija kupovna moć već godinama pada, još su teži. Većina cijena u Bosni i Hercegovini tek je djelimično utemeljena na stvarnim troškovima, a većim dijelom su nerealne i omogućavaju ostvarivanje ekstraprofita.
Upitno je koliko se postupci vlasti u sferi ekonomije uopće mogu nazivati ekonomskim politikama, makar i lošim, ali u svakom slučaju njihova osnovna motivacija su prvenstveno vlastiti interesi – privatni i politički – kao i vlastiti životni standard, a ne standard građana. Čak i kada poduzimaju mjere koje populistički predstavljaju kao pozitivne za zaposlene, penzionere ili druge kategorije, suštinski opet djeluju u vlastitom interesu.
Možete li dati konkretne primjere kako se te političke i privatne motivacije reflektuju u praksi?
Evo i nekoliko primjera. U Federaciji BiH najavljeno je značajno povećanje penzija, što je opravdano za većinu penzionera i stvara iluziju brige za ovu kategoriju građana s uglavnom niskim primanjima. Međutim, u okviru ove opravdane mjere bez ikakvog razumnog opravdanja bit će drastično povećane ionako previsoke maksimalne penzije, pa će oni koji i danas primaju oko 3.000 KM mjesečno sada dobiti još preko 600 KM dodatnih prihoda. Jedino logično objašnjenje jeste da vladajuće strukture to čine jer same računaju da budu primaoci tih maksimalnih penzija na osnovu svojih nezasluženo visokih primanja, a mnogi aktuelni ili raniji političari već se nalaze u toj kategoriji.
Slično tome, kada se najavljuje povećanje primanja državnih službenika, to se pravda potrebama policajaca i niže plaćenih radnika, a u stvarnosti je motivacija drastično povećanje vlastitih primanja političara koji o tome donose odluke i koji su, da su htjeli, svoja primanja mogli izuzeti iz povećanja.
Mjera povrata PDV-a za kupovinu prve nekretnine predstavlja se kao pomoć mladima, a u stvarnosti će je veliki broj onih koji su je izglasali iskoristiti prilikom kupovine nekretnina svojoj djeci i besramno iskoristiti ovu beneficiju, iako imaju dovoljno novca i bez povlastica. Istovremeno se neće učiniti ništa da se osnovne cijene nekretnina smanje i postanu dostupnije običnim građanima.
I očuvanje makroekonomske stabilnosti tek je jedna od floskula koje vlasti navode u svojim ciljevima, ali ni ovakva, manjkava stabilnost, kako je već opisana, nije njihov stvarni cilj, već više usputni efekat. Kao što, recimo, „tjeranjem“ građana na iseljavanje povećavaju iznos doznaka iz inostranstva koje ti građani šalju svojim porodicama, a što pomaže preživljavanju bh. ekonomije i može se slobodno smatrati najvećim „doprinosom“ koji domaće vlasti daju ekonomiji. Naravno, taj „doprinos“ je suštinski tragičan jer znači nepovratan demografski gubitak.
Odlazak radne snage, niska produktivnost i slaba investiciona dinamika ostaju dugoročni problemi bh. ekonomije. Ako biste morali izdvojiti jednu reformu bez koje BiH nema realnu ekonomsku budućnost, koja bi to bila i zašto je ona i dalje politički najteža za provesti?
Najkorisnija ekonomska reforma za Bosnu i Hercegovinu bila bi promjena ustavnog ustrojstva, odnosno povratak, u što većoj mjeri, strukturi koju smo imali u decenijama uspješnog funkcioniranja ekonomije, odnosno u prijeratnom razdoblju.
Ukidanje suvišnih nivoa vlasti koji ne doprinose apsolutno ničemu pozitivnom u ekonomskom smislu, te smanjenje abnormalno skupog javnog sektora, neproduktivne i neefikasne administracije koje aktuelna struktura podrazumijeva, oslobodilo bi ogroman ekonomski potencijal koji bi se mogao iskoristiti na različite, ali sve redom pozitivne i ekonomski poticajne načine.
Kako bi se taj oslobođeni potencijal mogao praktično iskoristiti i što bi građani konkretno osjetili?
Milijarde KM koje nepotrebni nivoi vlasti troše svake godine mogle bi se iskoristiti za vraćanje akumuliranih dugova, smanjenje poreza i drugih opterećenja, kapitalna ulaganja i infrastrukturne projekte, podršku privredi, poboljšanje životnog standarda i unapređenje javnih usluga. Jednostavno bismo prešli u potpuno novu dimenziju mogućnosti i prilika – kao kada zatrpate „rupu bez dna“ koja je decenijama gutala sva sredstva bez ikakvih rezultata i svrhe.
Osim same organizacione strukture, bilo bi pozitivno vratiti se i brojnim drugim principima ranijeg sistema u pogledu odgovornog upravljanja javnim finansijama, strateškog planiranja i kadrovske politike zasnovane na stručnosti, a ne podobnosti.
Postoje li realno provedive reforme koje bi i bez promjene ustavnog ustrojstva mogle poboljšati ekonomsku situaciju?
Naravno, ova reforma je u sferi naučne fantastike i nezamislivo je da se ostvari u aktuelnim uslovima zbog potpunog izostanka političke volje. Ipak, ne postoji ništa drugo što bi brže i efikasnije suštinski promijenilo sliku naše ekonomije i omogućilo ne samo rješavanje svih spomenutih problema, nego i ubrzan ekonomski rast i razvoj.
Postoje i druge reforme koje su potrebne i znatno lakše za provedbu, poput fiskalne reforme ili depolitizacije javnih preduzeća, koje bi mogle donijeti značajno poboljšanje uslova poslovanja privrede i upravljanja javnim sektorom. Međutim, i tada bi se nastavilo rasipanje milijardi KM na nivoe vlasti i institucije koje ničemu ne služe, a čije finansiranje i dalje guši ekonomiju i cjelokupno društvo.
Na osnovu iskustva iz 2025. godine — sporog rasta, ograničenih reformi i rastućih socijalnih pritisaka — šta realno možemo očekivati u 2026. godini: nastavak stagnacije, blagi oporavak ili ulazak u novu fazu ekonomskih rizika? Koji faktori će biti presudni?
Na osnovu iskustva iz svih prethodnih godina, od kraja socijalizma nakon izbora 1990. godine do danas, nemamo se mnogo čemu pozitivnom nadati.
Moguće je da u ovoj godini konačno ostvarimo formalan i simboličan napredak u EU integracijama, u smislu najave početka pregovora o pristupanju i potvrđivanja ispunjavanja uslova za korištenje sredstava tzv. Plana rasta EU za Zapadni Balkan. Također je moguće da će, iz populističkih razloga i u okviru izborne kampanje, određene kategorije stanovništva dočekati nominalni rast primanja, a neki uspješni privrednici nastaviti uspješno poslovati i stvarati novu vrijednost.
Međutim, održivog rasta i razvoja te suštinskih ekonomskih reformi neće biti ni u 2026. godini ako se nastave iste politike kao i do sada. Mnogo je realnije očekivati nastavak pada životnog standarda, rast troškova života i poslovanja, novo zaduživanje, loše upravljanje javnim finansijama, nepotizam i korupciju u javnom sektoru te opću ekonomsku i društvenu stagnaciju.
Eventualne promjene na izborima mogu donijeti određene korekcije ovih očekivanja, ali ne i drastične zaokrete, jer sistem i većina političkih faktora u Bosni i Hercegovini zaista ne daju mnogo osnova za optimizam.