U novoj Strategiji nacionalne bezbjednosti Sjedinjenih Američkih Država, usvojenoj 25. novembra 2025. godine, u Poglavlju IV.1 – Principi Strategije, jasno se naglašava da je nacionalna država temeljna politička jedinica svijeta i da svaka država ima pravo da štiti sopstveni suverenitet i svoje interese.
U dokumentu se, između ostalog, navodi da SAD podržavaju suvereno pravo država i protive se napadima koji razaraju državni suverenitet. Na prvi pogled, takva formulacija djeluje ohrabrujuće i za Bosnu i Hercegovinu.
Međutim, kada je riječ o BiH, taj dio američke strategije u dogledno vrijeme ne treba posmatrati kao više od deklarativne izjave.
Razlog za to nije isključivo u administraciji predsjednika Donalda Trampa, niti u činjenici da on sam ne može resuverenizovati Bosnu i Hercegovinu i osloboditi je kolonijalnog poretka visokih predstavnika i OHR-a. Takvom razvoju događaja protive se i ključne evropske sile – Velika Britanija, Njemačka i Francuska – koje su među glavnim patronima desuverenizacije BiH.
Ipak, ključna prepreka nalazi se unutar same Bosne i Hercegovine – u Ustavnom sudu BiH.
Ustavni sud kao brana suverenitetu
Uprkos činjenici da Dejtonskim mirovnim sporazumom, nijednim njegovim aneksom, visokom predstavniku niti OHR-u nije dato pravo da budu vlast ili da vladaju Bosnom i Hercegovinom, Ustavni sud BiH je svojim odlukama legitimisao upravo takvu praksu.
Povelja Ujedinjenih nacija izričito zabranjuje uvođenje međunarodne civilne uprave nad državom članicom UN, što potvrđuju i član 2. i član 78. Povelje. Isti princip sadrži i Ustav BiH, koji u članu 3.3(b) propisuje da su opšta načela međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine.
Uprkos tome, Ustavni sud BiH je u odluci U 9/00 od 3. novembra 2000. godine, a zatim i u kasnijim odlukama (U 16/00, U 15/21 i U 27/22), zauzeo stav da visoki predstavnik, kada interveniše u pravni poredak BiH, navodno djeluje kao „vlast Bosne i Hercegovine“, te da su akti koje donosi „zakoni Bosne i Hercegovine“.
Takvo tumačenje ne postoji nigdje u Ustavu BiH. Naprotiv – Ustav BiH ga izričito zabranjuje.
Sud koji stvara norme umjesto da štiti Ustav
Na ovaj način, Ustavni sud BiH nije tumačio Ustav, već je stvarao novu normu, suprotnu njegovom tekstu. Time je sud, umjesto zaštitnika ustavnog poretka, postao instrument njegove razgradnje.
Ni Ustavni sud Republike Srpske nije pokazao spremnost da zaštiti ustavni poredak, jer je u više navrata odbijao da se proglasi nadležnim za ocjenu akata OHR-a, praktično prepuštajući ustavni suverenitet političkoj volji međunarodnih činilaca.
Zaključak: pomoć izvana ne može nadomjestiti unutrašnju blokadu
Iz svega navedenog proizlazi jasan zaključak: ni Donald Tramp, niti Sjedinjene Američke Države ne mogu pomoći u resuverenizaciji Bosne i Hercegovine, dok god Ustavni sud BiH svojim odlukama sistematski krši Ustav koji je dužan da štiti.
Tragedija ove situacije je još veća jer su takvi neustavni stavovi, kako bi rekao Ivo Andrić, postali dio „misli, govora, shvatanja i običaja“, te su prihvaćeni kao normalno i trajno stanje.
A država koja se pomiri sa takvom pravnom bijedom, prestaje biti država – makar formalno ostala članica Ujedinjenih nacija.