Dragi roditelji, prosvjetni radnici, ministri, pedagozi, psiholozi, inspektori , političari, imamo potrebu obratiti vam se svima, a u vezi s nedavnim činom vršnjačkog nasilja u jednoj osnovnoj školi u blizini Banjaluke.
Molimo vas da pročitate pismo američkog predsjednika Abrahama Linkolna koje je uputio učitelju povodom upisa svoga sina u prvi razred:
Pismo učitelju, Abraham Linkoln,
16. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (1861-1865)
„Danas moj mali sin kreće u školu i sve će mu tamo neko vrijeme biti strano i novo i zato bih molio da budete nježni prema njemu. On kreće u pustolovinu koja ga može odvesti preko kontinenata u avanturu koju će vjerovatno pratiti ratovi, tragedija i patnja. Takav će život zahtijevati vjeru, ljubav i hrabrost. Stoga, dragi učitelju, molim vas uhvatite ga za ruku i naučite ga onome što mora znati. Naučite ga, ali blago, ako možete.
Naučite ga da na svakog neprijatelja dolazi i jedan prijatelj. Moraće naučiti da svi ljudi nisu pravedni, ni iskreni. Ali naučite ga takođe da na svakog podlaca dolazi jedan heroj, na svakog pokvarenog političara jedan predani vođa.
Naučite ga da deset zarađenih centi vrijedi mnogo više nego jedan nađeni dolar, da je u školi mnogo časnije griješiti nego varati. Naučite ga kako dostojanstveno gubiti i kako uživati u pobjedi kada dobija. Naučite ga da bude obazriv sa obazrivima, a nepopustiv sa grubima. Naučite ga odmah da je najlakše nadvladati nasilnike. Odvratite ga od zavisti ako možete i naučite ga tajni spokojnog osmijeha. Naučite ga, ako možete, kako se nasmijati kada si tužan; naučite ga da suze nisu sramota; naučite ga da slava može biti i u porazu, a očaj u uspjehu. Naučite ga da se ne obazire na cinike.
Naučite ga ako možete čudesnosti knjiga, ali dajte mu takođe vremena da duboko razmišlja o vječnoj zagonetki ptica na nebu, pčela na suncu i cvijeća na zelenom brežuljku. Naučite ga da vjeruje u vlastite ideje, čak i ako mu svi kažu da su one pogrešne. Pokušajte mom sinu dati snagu da ne slijedi gomilu kada svi to čine. Naučite ga da svakog sluša, ali naučite ga takođe da probere sve što čuje i zadrži samo ono dobro što prođe kroz sito istine.
Naučite ga da proda svoje talente i mozak najboljim ponuđačima, ali da nikada ne izvjesi cijenu na svoje srce i dušu. Neka ima hrabrosti biti nestrpljiv, neka ima strpljena biti hrabar. Naučite ga da uvijek ima uzvišenu vjeru u sebe, jer tada će uvijek imati uzvišenu vjeru u čovječanstvo i Boga. Ovo je veliki zahtjev, ali vidite što možete učiniti. On je tako drag mali dječak i on je moj sin’.
Neka ovo pismo bude posebna opomena svim onima koji su zaboravili da su djeca slika ili karikatrura odraslih među kojima žive, a ujedno i veliko ogledalo društva u kojem žive.
Naše višegodišnje iskustvo u radu u školama širom BiH nam je pokazalo da je u našoj zemlji prisutna tendecija negiranja postojanja nasilja nad i među djecom. Nije rijetkost da se neki prosvjetni radnici, stručni saradnici i direktori distanciraju od problema i da su skloni minimiziranju, opravdavanju i okrivljavanju drugih. Problematični su i neki stavovi nekih roditelja o ovom problemu, a izjave djece oslikavaju okruženje i atmosferu u kojoj odrastaju.
„Mi nemamo taj problem“ (direktorica OŠ)
„Nazivanje pogrdnim imenima i ruganje je normalna pojava“ (učiteljica)
„Djeca se trebaju naučiti izboriti za sebe“ (nastavnik OŠ)
„Kada bi vremena bila drugačija možda bi se nešto i moglo učiniti“ (pomoćnik ministra za obrazovanje)
„Roditelji ne preuzimaju odgovornost za ponašanje svoje djece“ (pedagog OŠ)
„Nasiljem se treba baviti neko drugi, ja sam samo učitelj“ (učitelj OŠ)
„Od kako je svijeta i vijeka u školi je postojalo vršnjačko nasilje“ (direktorica OŠ)
„Ja svome djetetu kažem da nikad ne udara prvi, ali ako ga neko udari neka vrati 10 puta jače“ (otac četrnaestogodišnjaka)
„Ne možemo na tim radionicama o vršnjačkom nasilju mješati kruške i jabuke tj. Bošnjake i Hrvate“ (Ministrica obrazovanja)
„Samo loši učenici i oni koji prave probleme idu kod psihologa ili pedagoga“ (učenica sedmog razreda)
„Želim biti političar, oni ništa ne rade i imaju puno para“ (učenik devetog razreda)
„Ne bih nikad prijavila nasilje jer na kraju uvijek ja ispadnem kriva“ (učenica sedmog razreda)
„Nasilnicu su najpopularnije face u školi“ (učenica devetog razreda)
„Ako prijavimo neki oblik vršnjačkog nasilja onda se od toga napravi spektakl: inspekcije, novinari, kritike i priča se samo širi širi širi“ (direktorica osnovne škole)
„Razvijati kritičko mišljenje znači sumnjati, preispitivati i nevjerovati. A to vjera ne dozvoljava“ (vjeroučitelj u OŠ)
„Mi ne možemo živjeti zajedno to svi na televiziji kažu“ (učenica petog razreda)
„ I mene su tukli, pa šta mi fali“ (otac na roditrljskom sastanku)
Dok Linkoln moli učitelja da nauči dijete da je “časnije griješiti nego varati” i da “na svakog podlaca dolazi jedan heroj” , naša stvarnost djeci servira lekciju da “nasilnici postaju najpopularnije face” i da je cilj postati političar jer oni “ništa ne rade, a imaju puno para“.
Pouka glasi: Ne možemo od djece tražiti da vjeruju u vlastite ideje , dok im mi, njihovi roditelji, ministri i učitelji, svojim primjerom pokazujemo da se problemi “guraju pod tepih” , da se nasilje opravdava rečenicom “i mene su tukli pa šta mi fali” , i da segregaciju nazivamo “miješanjem krušaka i jabuka“.
Djeca su savršeni imitatori, ali loši slušaoci.
Ako želimo dijete koje ima “uzvišenu vjeru u čovječanstvo“, moramo prestati biti društvo koje djetetu savjetuje da “vrati 10 puta jače” i početi biti heroji na koje se Linkoln poziva.
Promjena počinje onog trenutka kada odrasli prestanu gledati na djecu kao na problem, i počnu gledati sebe u ogledalu. „I mene su tukli pa šta mi fali“ Naš odgovor ovom roditelju glasi „to nikad nećemo saznati, preduboka je to rana i velika potisnuta bol“.
Vaš Genesis Project
Banjaluka
Bosna i Hercegovina