Trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu predstavljena je neobična umjetnička intervencija: čizme, puška i šljem koji stoje sami od sebe — bez čovjeka koji bi ih nosio. Upravo to odsustvo čovjeka nosi snažnu antiratnu poruku koju u cijeloj regiji promovišu književnica i prevoditeljica Đurđica Čilić i svestrani umjetnik Srđan Ćešić, kroz mirovnu inicijativu „Spomenik dezerteru“.
Inspirisani pjesmom „Dezerteri“ poljskog pjesnika Tadeusza Różewicza, autori su došli na ideju da iniciraju izgradnju spomenika koji ne slavi ratne pobjede, već odbijanje nasilja. Njihova vizija je da se Spomenik dezerteru postavi na tromeđi Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske — u prostoru duboko obilježenom ratovima, ali i zajedničkim jezikom, iskustvom i sjećanjem.
Ovaj spomenik ne bi bio posvećen samo dezerterima prošlih ratova, već i onima budućih, uz poruku da ne postoji ideologija, teritorija ni cilj zbog kojeg bi vrijedilo žrtvovati još jedan život. U sklopu inicijative, širom regije organizovane su i javne tribine pod nazivom „Dezerterstvo kao etički čin“, koje otvaraju prostor za razgovor o pacifizmu, odgovornosti i otporu normalizaciji rata.
O dezerterstvu kao moralnom činu, o savremenom pacifizmu i potrebi da se u javni prostor uvede drugačiji, antiratni jezik, razgovarali smo s Đurđicom Čilić.
BUKA: Vašu umjetničku intervenciju – čizme, puška i šljem bez čovjeka – mnogi smatraju ključnom za pokretanje regionalne inicijative „Spomenik dezerteru“. Šta je bio vaš unutrašnji impuls da upravo vi to napravite, zajedno sa Srđanom Ćešićem?
Čilić: Povod je bio uvođenje vojnog roka u Republici Hrvatskoj. Od svih divnih načina na koje bi mladi ljudi mogli doprinositi ovom društvu: studirati, raditi, volontirati, biti aktivni građani u zajednici, a da ne spominjem da je važno da žive svoju mladost, njima se nudi da se bude zorom u nekoj vojarni, zatežu plahtu, strepe pred nadređenima, pozdravljaju zastavu, uče pucati. Dublji razlog za našu akciju bila je potreba da u javni prostor uvedemo drugačiji jezik – antiratni, dijaloški. I da podsjetimo na važnost prigovora savjesti kao kategorije koja je zajamčena Ustavom, a koja ističe pravo da se odbije ponijeti oružje i pripremati za rat. Ako svi potencijalni vojnici odbiju uzeti oružje, neće biti potrebe za obranom. Nas, dakle, zanima totalno, masovno dezerterstvo.
BUKA: Vi dezerterstvo smatrate etičkim činom. Zašto? Šta je u njegovoj suštini moralno ispravno za vas?
Čilić: Dezerter je u našoj kulturi negativan junak zato što ona njeguje kult rata, a sve su naše države nastale kao posljedica ratova koji su se dogodili na ovim prostorima devedesetih i one ne mogu a da ne glorificiraju ili opravdavaju svoju ulogu u njemu. U takvom imaginariju rata, dezerter je kukavica, izdajnik i slabić. No, mi na dezertera ne gledamo kroz tu optiku. On je u etičkom smislu onaj koji odbija rat vidjeti kao nužnost, pogotovo kad prepozna da se u ime države, obrane, naroda – čine zločini. Njegovo povlačenje nije bijeg od odgovornosti, nego bijeg od sudjelovanja u onome što smatra nedopustivim. Ono što se po zakonu i nalogu države – ne smije, za dezertera postaje baš ono što se učiniti – mora.
Da li je vaše viđenje dezerterstva univerzalno ili je specifično za ratove u bivšoj Jugoslaviji?
Čilić: Nismo se htjeli baviti dezerterima prošlih ratova. Oni su se već dogodili, ali ono što nedostaje jest da se na srpskoj, hrvatskoj i bošnjačkoj strani ispriča istina o njima, a ne mit u kojima smo „mi“ uvijek žrtve ili branitelji, a „oni“ agresori. U kontekstu tog rata, ili tih ratova, za nas su dezerteri u najboljem smislu te riječi ljudi poput Srđana Aleksića – mladića koji je od svojih sunarodnjaka htio zaštiti pripadnika drugog naroda, Tome Buzova – koji je pokušao spasiti nevine ljude, Josipa Reihl Kira – policajca koji je činio sve da spriječi rat između Srba i Hrvata u Slavoniji, Žene u crnom – koje su od samog početka sukoba u bivšoj Jugoslaviji pružale nenasilan otpor ratu, aktivisti iz sela Trešnjevac kod Kanjiže koji su odbili mobilizaciju…
Naša je akcija Spomenik dezerteru, međutim, okrenuta sadašnjem trenutku i onom što je pred nama. Ona je apel mladim ljudima da se kane nasilja, da ne oblače uniforme i ne posežu za oružjem. Da se okrenu životu, da budu naši suborci za očuvanje mira.
BUKA: Niste usamljeni u ovoj ideji, imate istomišljenike širom regije. Koje vrijednosti vas povezuju? Da li sebe vidite kao manjinu ili vjerujete da većina ljudi slično razmišlja?
Čilić: Ideju o Spomeniku dezerteru Srđan i ja imamo već dugo, potaknuti pjesmom „Dezerteri“ jednog od najboljih poljskih pjesnika Tadeusza Różewicza. Tu pjesmu su na našim akcijama izvodili glumci Silvio Mumelaš u Zagrebu, Alban Ukaj u Sarajevu i Rade Maričić u Beogradu.
Aktivisti postojećih mirovnih inicijativa i antiratnih pokreta na ovim prostorima naši su potencijalni saveznici, ali nalazimo sumišljenike na svakom koraku. Zato smo našu akciju s lakoćom dogovorili i ostvarili najprije u Zagrebu, u suradnji s redateljem Hrvojem Hribarom i zagrebačkim Kulturno informativnim centrom, u Sarajevu sa sociologom i redateljem Jasminom Durakovićem i galerijom Charlama, u Beogradu s povjesničarkom umjetnosti Zoranom Đaković, Kulturnim centrom Beograda i Inicijativmom mladih za ljudska prava, o akciji smo govorili i prije tjedan dana na Danima Srđana Aleksića u Zagrebu… Na tribinama koje smo organizirali naši su sugovornici u tim gradovima bili pravnici, umjetnici, sociolozi, pisci, teolozi. Nije vrijeme za frakcionaštvo, zanima nas široka mirotvorna koalicija.
U siječnju Spomenik dezerteru organiziramo u Rijeci, uz pomoć redatelja Igora Bezinovića, a na proljeće u Podgorici, u dogovoru s novinarom Branom Mandićem, sa znanstvenicama Ivanom Hanaček, koja radi u Zadru i Milicom Popović, koja radi u Beču, planiramo znanstvenu konferenciju o dezerterstvu. Ima puno posla u očuvanju mira za sve kojima se radi…
Rat je agresivna, nagonska, iracionalna rabota, da ga pokrenete treba vam oružje i podla propaganda koja će proizvoditi strah. Pacifizam je pak složen, promišljen, nije jednoznačan, ali je okrenut životu. Zato računamo na široku podršku našem antiratnom angažmanu. Pridružit će nam se principijelni pacifisti, koji nasilje odbijaju iz moralnog ili filozofskog razloga, zatim pragmatični pacifisti koji su svjesni koliko je rat neučinkovit, skup, politički destruktivan, i da njegove posljedice živimo dugo nakon što se on formalno okonča. Računamo i na religijske pacifiste odnosno one kojima vjera brani da na drugog čovjeka gledaju ikako drugačije osim kao na brata ili sestru. Naši su saveznici i politički aktivni ljudi koji nenasilni otpor i angažman vide kao najučinkovitiju političku strategiju. Ukratko, nasilnici su glasniji, ali nas je više.
BUKA: Zašto je važno da spomenik bude upravo na tromeđi Srbije, Hrvatske i BiH i zašto je neophodno da ideja dobije svoju fizičku formu?
Čilić: Nama se čini da bi to bilo najprirodnije mjesto jer koliko god su naši narodi slični, povezani i izmiješani, inzistira se na razlikama i mračnim povijesnim epizodama koje nas udaljavaju jedne od drugih. Naglašava se zlo koje su naši prethodnici činili jedni drugima. Slavimo umjesto da osudimo zločince u svojim redovima. Sve je to zalog za neki novi rat ili barem za održavanje straha i međusobnog nepovjerenja. Nije toliko nužno da spomenik dezerteru bude podignut koliko je važno da debata o tome traje i da u javni jezik uvedemo figuru dezertera koju nije isklesao militaristički nego etički diskurs. Za nas je dezerter onaj tko neuzimanjem oružja brani dostojanstvo i život. Svoj i tuđi.