Vršnjačko nasilje predstavlja jedan od najozbiljnijih izazova sa kojima se djeca danas suočavaju, kako u školama tako i u široj zajednici. Iako su posljedice koje nasilje ostavlja duboke i dugotrajne, o ovom problemu se i dalje često govori tek onda kada situacija postane ozbiljna. Razlozi zbog kojih djeca ćute, znakovi koje roditelji i nastavnici ponekad prekasno primijete, kao i načini na koje zajednica može djelovati sve su to pitanja koja zahtijevaju otvoren razgovor i jasne odgovore.
Upravo s tim ciljem razgovarali smo sa stručnim timom organizacije Nova generacija Majom Kovačević, Anom Risović i Sašom Risojevićem koji svakodnevno rade sa djecom žrtvama nasilja, ali i sa djecom koja nasilje čine. Njihova iskustva otkrivaju šta se zapravo dešava „ispod površine“ problema, zašto djeca često ne prijavljuju nasilje, kako prepoznati da dijete trpi zlostavljanje i na koji način zajednica može izgraditi efikasan sistem zaštite. Ovaj razgovor donosi odgovore koji su potrebni roditeljima, nastavnicima i svim odraslima koji žele biti dio rješenja, a ne dio tišine oko vršnjačkog nasilja.
Kada govorimo o vršnjačkom nasilje među djecom, koji su najčešće razlozi zašto djeca dugo ne prijavljuje to nasilje?
Djeca često dugo ne prijavljuju vršnjačko nasilje, i to iz više različitih razloga. Prvi i najčešći razlog je strah. Djeca se plaše da će situacija postati još teža ako se sazna da su nekome rekli, posebno ako je osoba koja čini nasilje neko ko ima uticaj u vršnjačkoj grupi. Taj strah može biti vrlo intenzivan i sprečava dijete da potraži pomoć čak i kada svakodnevno trpi bol i stres.
Drugi važan razlog je osjećaj stida ili lične krivice. Mnoga djeca misle da bi „trebalo sami da se odbrane“ ili da su, na neki način, zaslužili takav tretman. Takva iracionalna uvjerenja ih dodatno udaljavaju od toga da progovore, pa nasilje često ostaje skriveno.
Treći razlog je nepovjerenje u reakciju odraslih. Ako djeca imaju iskustvo da se problemi minimiziraju („Ma to su dječije šale“) ili da odrasli reaguju sporo i neefikasno, razvija se uvjerenje da prijavljivanje ne vodi nigdje. Djeca se tada povlače i odlučuju da ćute, jer ne žele da rizikuju dodatne probleme bez garancije da će dobiti zaštitu.
Kod dijela djece prisutno je i neprepoznavanje nasilja. Posebno u slučaju emocionalnog nasilja – ismijavanja, ogovaranja, isključivanja iz društva, ponižavanja na društvenim mrežama. Ona često misle da je riječ o šali ili „normalnom ponašanju među vršnjacima“, pa ne shvataju da imaju pravo da potraže pomoć.
Sve ove prepreke čine da djeca često ostaju sama sa svojim problemom, što može dovesti do dugotrajnog emocionalnog opterećenja i osjećaja usamljenosti. Zbog toga je posebno važno da odrasli, roditelji, nastavnici i stručne službe aktivno grade atmosferu sigurnosti i povjerenja. To znači da djeca moraju vidjeti da se problemi shvataju ozbiljno, da se reaguje brzo i pravedno, i da je razgovor o teškim iskustvima uvijek dobrodošao. Kada dijete zna da je okruženje sigurno i da će biti saslušano, mnogo je veća vjerovatnoća da će prijaviti nasilje i dobiti podršku koja mu je potrebna.
Koje psihološke posljedice najčešće možemo uočiti kod djece koja su preživjela vršnjačko nasilje? Kako prepoznati da problem postoji i kako reagovati
Djeca koja su doživjela vršnjačko nasilje često prolaze kroz različite emocionalne i ponašajne promjene koje značajno utiču na njihovo svakodnevno funkcionisanje. Nasilje narušava osjećaj sigurnosti, pa se kod mnogih javlja trajni strah, napetost i briga o tome šta bi se moglo dogoditi sljedeći put. Dijete može postati povučenije, izbjegavati vršnjake, djelovati tužnije ili razdražljivije nego ranije. Ponekad se javljaju i osjećaji srama i lične odgovornosti, pa dijete počinje preispitivati sebe i vjerovati da na neki način zaslužuje ono što mu se dešava. To dovodi do nižeg samopouzdanja i uvjerenja da nije dovoljno vrijedno ili dovoljno „jako“ da se uklopi među vršnjake.
Kod neke djece mogu se pojaviti i promjene u spavanju, slabija koncentracija, promjene apetita ili različite tjelesne tegobe koje nemaju medicinski uzrok, ali su povezane sa stresom i napetošću koje svakodnevno osjećaju.
Kod neke djece se javljaju ponašanja samopovređivanja, kao način da „otpuste“ emocionalni bol, ili pak misli o tome da život nema smisla. Ove pojave ne znače da dijete zaista želi da sebi naudi, ali jesu alarm da je emocionalni teret prevelik i da mu je potrebna hitna podrška. Djeca koja se na ovaj način ponašaju obično se osjećaju bespomoćno, usamljeno i bez izlaza, a važno je da odrasli te signale prepoznaju na vrijeme.
Prepoznati da dijete prolazi kroz ovakvo iskustvo ponekad nije jednostavno, jer djeca često ne govore otvoreno o tome šta im se dešava. Međutim, promjene u ponašanju obično postanu vidljive. Ako dijete iznenada izgubi interesovanje za školu, počne izbjegavati odlazak na nastavu, žali se da mu je loše upravo ujutro prije škole, ili naglo pogorša uspjeh, to može biti važan signal. Takođe treba obratiti pažnju na povlačenje iz aktivnosti koje je ranije voljelo, izbjegavanje druženja, česte promjene raspoloženja ili strah od susreta sa određenim vršnjacima.
Kada odrasli primijete znakove, najvažnije je pristupiti djetetu smireno i s razumijevanjem. Ne treba insistirati da odmah ispriča sve detalje, niti postavljati pitanja koja nose ton sumnje ili kritike. Umjesto toga, važno je stvoriti prostor u kojem se dijete osjeća sigurno da govori, pa čak i ako to uradi postepeno. Poruka koju treba jasno prenijeti je da nije samo, da ono što doživljava nije njegova krivica i da postoji način da se problem riješi. Nakon razgovora s djetetom, nužno je uključiti školu i stručno osoblje kako bi se obezbijedila zaštita i zaustavilo dalje nasilje.
U situacijama kada su posljedice izraženije ili dugotrajnije, podrška stručnjaka može značajno pomoći djetetu da ponovo izgradi osjećaj sigurnosti i povjerenja u sebe. Najvažnije je da dijete osjeti da odrasli vjeruju tome što ono proživljava i da imaju namjeru da ga zaštite. Pravovremena reakcija može spriječiti da posljedice postanu dublje i dugotrajnije te omogućiti djetetu da se vrati osjećaju normalnosti i stabilnosti.
Uz institucionalne oblike podrške, djeca i roditelji u Bosni i Hercegovini mogu se obratiti i savjetodavnoj liniji za djecu i mlade „Plavi telefon“, koja nudi anonimnu i besplatnu podršku. Razgovor sa savjetnicima često pomaže djetetu da se osjeti manje usamljeno, a roditeljima daje smjernice kako da prepoznaju i adekvatno odgovore na situaciju. Plavom telefonu mogu da se obrate putem besplatnog broja 080 05 03 05 ili putem čet aplikacije koja se nalazi na sajtu plavitelefon.ba.
Najvažnije je da dijete zna da nije samo i da postoje odrasli koji vjeruju u njega i žele da mu pomognu.
Kako prepreke u prijavljivanju (strah, stid, neprepoznavanje nasilja, nedostatak povjerenja u institucije) utiču na razvoj problema kod žrtava? Kako raditi na uklanjanju tih prepreka
Kada dijete osjeća strah, bilo od osobe koja čini nasilje ili od toga da mu odrasli neće vjerovati, ono ostaje samo sa problemom. Takva izolacija najčešće omogućava nasilju da se nastavi dešavati, a kod žrtve se postepeno pojačavaju anksioznost, osjećaj bespomoćnosti i uvjerenje da ne postoji izlaz. Stid dodatno otežava situaciju jer dijete počinje stvarati uvjerenje da je samo odgovorno ili da je izazvalo ono što mu se dešava. Ovakva internalizacija krivice u velikoj mjeri sprečava dijete da potraži pomoć. Pored toga, neprepoznavanje nasilja je čest problem, posebno kod emocionalnog ili digitalnog zlostavljanja. Djeca mogu smatrati da su uvrede, isključivanje iz grupe ili ponižavanje „normalan dio odrastanja“. Kada dijete ne zna da doživljava nasilje, ono ne traži zaštitu, pa posljedice mogu biti dugotrajnije i intenzivnije. Nedostatak povjerenja u institucije dodatno produbljuje problem. Ako dijete ili roditelji vjeruju da škola, socijalne službe ili drugi odgovorni neće adekvatno reagovati, prijava izostaje, a samim tim i sistemska podrška i zaštita djeteta.
Uklanjanje prepreka za prijavljivanje vršnjačkog nasilja zahtijeva sistemski, dosljedan i osjetljiv pristup, u kojem odrasli imaju ključnu ulogu. Najvažnije je stvoriti okruženje u kojem djeca osjećaju da je prirodno i sigurno govoriti o onome što ih muči. To počinje svakodnevnom komunikacijom, odnosno odrasli treba da razgovaraju s djecom o njihovim emocijama, iskustvima i odnosima, na način koji nije osuđujući. Kada dijete zna da će biti saslušano bez kritike, lakše će prepoznati da nešto nije u redu i neće se ustručavati da to i kaže. Što je više odraslih koji dosljedno šalju poruku da je prijavljivanje nasilja normalno, da je dijete sigurno i da ima pravo na zaštitu, to će manje prepreka ostati između žrtve i prve rečenice kojom traži pomoć.
Koliko su, po vašem mišljenju, važni roditelji, škola i zajednica u prevenciju i rješavanje vršnjačkog nasilja i šta bi morali raditi da bi zaštita bila efikasnija?
Roditelji, škola i šira zajednica imaju presudnu ulogu u prevenciji i zaustavljanju vršnjačkog nasilja, jer upravo njihova uključenost određuje koliko će djeca biti sigurna, zaštićena i ohrabrena da govore o onome što im se dešava. Kada odrasli aktivno prate život djeteta, otvoreno razgovaraju o emocijama, granicama i ponašanjima, te pokazuju spremnost da reaguju, djeca stiču osjećaj da nisu sama i da postoji mreža podrške koja ih štiti. Škola ima posebnu odgovornost da stvori klimu u kojoj se nasilje ne toleriše, gdje su nastavnici obučeni da prepoznaju i najmanje signale problema, a vršnjaci ohrabreni da budu solidarni i da prijave neprihvatljivo ponašanje.
Prevencija postaje efikasna tek kada se u nju uključe svi: roditelji, prosvjetni radnici, stručne službe, institucije i sama zajednica. Edukacija svih ovih slojeva društva ključna je zato što pomaže odraslima da razumiju oblike nasilja, njegove posljedice, ali i načine kako da pravovremeno reaguju. Kada djeca u svakodnevnom okruženju nailaze na dosljednu poruku da imaju pravo na sigurnost i poštovanje, mnogo je veća vjerovatnoća da će prepoznati nasilje i potražiti pomoć.
Jedno od najvažnijih pravila u zaštiti djece jeste reagovati na svaku sumnju. Ukoliko se se kasnije i pokaže da je sumnja bila pogrešna, šteta je mala i lako se ispravlja. Međutim, ako odrasli ne odreaguju zato što pretpostavljaju da je sumnja bez osnova, a nasilje se zapravo dešavalo, posljedice mogu biti ozbiljne i dugotrajne. Upravo zato, osjetljivost na rane znakove i spremnost na blagovremenu intervenciju predstavljaju temelj efikasne zaštite. Kada roditelji, škola i zajednica rade zajedno, šalju djeci jasnu poruku da imaju kome da se obrate, da će biti saslušana i zaštićena, te da nasilje nikada nije samo njihov problem, nego odgovornost svih nas.
Stvaranje atmosfere u kojoj se dijete ne plaši da progovori ključ je za prekid nasilja. Kada dijete osjeti da će biti saslušano, shvaćeno i zaštićeno, prepreke se smanjuju, a mogućnost za pravovremenu intervenciju značajno se povećava.
Poruka roditeljima, konkretno, kako prepoznati ili posumnjati da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja?
Djeca koja trpe vršnjačko nasilje rijetko to odmah i otvoreno kažu, te je važno posmatrati promjene u njihovom ponašanju i raspoloženju. Ako se dijete povlači, izbjegava razgovor o školi ili prijateljima, često izgleda napeto, uplašeno ili tužno, to može biti prvi signal da nešto nije u redu. Posebno treba obratiti pažnju ako dijete iznenada ne želi ići u školu, traži da ga neko prati, mijenja rutu kretanja, ili se žali na fizičke tegobe poput glavobolja i bolova u stomaku koje se javljaju, na primjer, kada dijete treba da ide u školu. Nagli pad školskog uspjeha, gubitak interesa za aktivnosti koje je ranije voljelo, povlačenje iz druženja ili neuobičajna želja za samoćom, često ukazuju na to da dijete potencijalno doživljava nasilje. Roditelji bi trebali obratiti pažnju i na tragove oštećenih stvari, nestanak školskog pribora, pocijepanih stvari ili knjiga, kao i objašnjenja koja ne djeluju uvjerljivo. Pored toga, važno je ispitati povrede na tijelu. Nerijetko se takve pojave pravdaju padovima i povredama usljed fizičkih aktivnosti, te je važno provjeriti uzrok nastanka istih.
Kada primijetite i najmanju promjenu, važno je da sa djetetom razgovarate smireno i bez osuđivanja. Pitajte ga kako je, šta ga brine i šta primjećujete, ali bez pritiska i pretpostavki. Pokažite mu da je sigurno, da ne snosi nikakvu krivicu i da će, šta god da se dešava, imati vašu punu podršku. Djeca se otvaraju kada osjećaju da ih roditelj ne ispituje, nego brine, ne kada traži krivca, nego kada nudi zaštitu. Ako postoji sumnja, bolje je provjeriti, razgovarati i tražiti podršku nego čekati. Vaša pažnja, prisutnost i spremnost da reagujete mogu biti odlučujući faktor u tome da se nasilje prepozna na vrijeme i spriječe dublje posljedice. Kada dijete zna da ima roditelja koji ga vidi, čuje i ozbiljno shvata, ono se ne osjeća samo – pravo je to najveća zaštita koju mu možete pružiti.
Da li i u našem okruženju (poput Mrkonjić Grada) može da bude efektivna preventivna strategija i ako da, kakva bi ta strategija bila?
Sistem je već predvidio različite mehanizme za zaštitu djece koji su kvalitetni. Pored zakonskih odredbi tu su i protokoli koji su obavezujući za sve ustanove a koji predviđaju način regaovanja svih institucija u trenutku kada se pojavi sumnja na nailje nad djecom. Odgovornost svih nas je da te mehanizme koristimo kako bismo zaštitili djecu.
Kako raditi sa djecom koja su počinioci nasilja? Da li se radi samo na sankcijama ili i na razumijevanju uzroka njihovog ponašanja?
Naše iskustvo pokazuje da osobe su, koje čine nasilje, u većini slučajeva i sami preživjeli neki vid nasilja ili zanemarivanja. Naravno sankcionisanje nasilnog ponašanja je veoma važno i ima svoju ulogu u prevenciji. Dodatna prevenecij nasilja podrazumijeva da razumijemo razloge zbog kojih se neko dijete ponaša nasilno. Ovo razumijevanje problema nam omogućava da kreiramo plan podrške za dijete kako bi ono prestalo sa nasilnim ponašanjem. Ovaj plan podrške pored rada sa djetetom, često podrazumijeva i rad sa cijelom porodicom kako bi pozitivne promjene koje dijete napravi bile dugoročno održive.
Vezan tekst:
Zašto djeca šute kad ih neko od vršnjaka tuče više od godinu dana?