Kada Vlada Hrvatske 20. novembra uputi zakon u hitnu proceduru, a već dan kasnije Sabor dopuni dnevni red tačkom o „Prijedlogu zakona o izgradnji Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada“ – onda više nije riječ samo o tehničkom zakonodavnom zahvatu. Riječ je o političkoj poruci i namjeri da se proces oko Trgovske gore ubrza, bez obzira na godinama izražavane rezerve, zahtjeve i proteste koji dolaze iz Bosne i Hercegovine.
Ovaj ubrzani tempo posebno dolazi do izražaja činjenicom da će Hrvatski sabor o prijedlogu zakona raspravljati već u četvrtak, 11. decembra, čime se potvrđuje da je u Zagrebu donesena jasna politička odluka da se procedura završi što brže, bez dugog javnog i ekspertskog procesa.
Dok javnost u BiH još jednom pokušava shvatiti šta zapravo znači ovaj “lex specialis”, iz Hrvatske stiže saopštenje u kojem Vlada objašnjava da je zakon potreban kako bi se prostorno-planski definisala lokacija Centra u bivšoj kasarni Čerkezovac, već ranije označenoj kao preferentnoj u strateškim dokumentima o zbrinjavanju otpada iz NE Krško. Zakon je, tvrde, nužan kako bi se nastavile procedure procjene uticaja na okoliš, ispunile obaveze prema IAEA i ispoštovao međudržavni sporazum sa Slovenijom kojim je definisano da Hrvatska od 2028. preuzima polovinu radioaktivnog otpada iz Krškog.
U saopštenju se podvlači da će se izgradnjom Centra omogućiti “transparentan i održiv pristup upravljanju radioaktivnim otpadom” te da je riječ o ključnom koraku za daljnji razvoj potencijala nuklearne energije u Hrvatskoj. Sve je predstavljeno kao tehnička, međunarodno obavezna procedura, lišena politike i bez ikakvog uticaja na susjede.
Dvije verzije iste priče – a istina?
Međutim, iz BiH stiže potpuno drugačija slika. Ona koja naglašava da se gotovo dvije i po decenije informacije o planovima Hrvatske ne saznaju kroz institucionalne kanale, nego iz medija — i to najčešće retroaktivno, kada su odluke već donesene.
Mario Crnković, predsjednik udruženja “Grin tim” iz Novog Grada, godinama prati ovaj proces i danas otvoreno tvrdi da je Vlada Hrvatske ponovo posegnula za netransparentnim pristupom.
„Još jedna u nizu obmana iz Hrvatske je raskrinkana zahvaljujući medijima“, kaže Crnković za BUKU.
Prema njegovim riječima, Ekspertski tim BiH više puta je zvanično tražio od Hrvatske karakterizaciju otpada, ali nikada nije dobio odgovor.
Ovaj podatak je posebno osjetljiv jer karakterizacija predstavlja osnovu svake ozbiljne procjene rizika: bez jasnog uvida u to šta će tačno biti skladišteno – od nivoa radioaktivnosti do hemijskog sastava otpada – nijedna procjena uticaja na okoliš, niti međunarodni nadzor, ne mogu biti kredibilni.
Crnković otkriva i da se do ključnih informacija ponovo dolazi posredno:
„Zahvaljujući medijima, danas smo saznali da Hrvatska ide u javnu nabavku za obradu i kondicioniranje radioaktivnog otpada, gdje od izvođača traže da uradi tu toliko pominjanu karakterizaciju.“
Drugim riječima, BiH ni nakon 26 godina nije dobila dokument koji je temelj bezbjednosnih analiza, ali se zato iz javnih nabavki vidi da Hrvatska tek sada traži firmu koja bi tu analizu uradila.
Zašto se stalno priča o “betonskim kockama”?
Crnković ukazuje i na višegodišnju komunikacijsku strategiju kojom se, kako kaže, “zamagljuje pravo stanje stvari”. U hrvatskim medijima tema se često svodi na broj i masu betonskih blokova, ili na priču o „kontaminiranim rukavicama iz Krškog“.
„Kao da se u Krškom proizvode rukavice, a ne električna energija koja za posljedicu ima stvaranje radioaktivnih otpada i istrošenog nuklearnog goriva“, kaže on.
Ovim se, smatra Crnković, stvara privid da je riječ o benignom otpadu koji ne predstavlja stvaran rizik.
Poseban problem je tvrdnja da će se u Čerkezovcu skladištiti ne samo otpad iz Krškog, nego i „drugi opasni otpadi“ iz različitih dijelova Hrvatske, što otvara dodatne sumnje u svjetlu nedavnih istraga o nelegalnom zakopavanju opasnog otpada u toj zemlji. Ovo pitanje još nije ozbiljno adresirano u zvaničnim dokumentima Vlade RH.
Šta BiH može — i mora — uraditi?
BiH je sredinom godine aktivirala mehanizme ESPOO konvencije, međunarodnog sporazuma koji reguliše prekogranične uticaje zahvata na okoliš. Ali sama aktivacija nije dovoljna. Procesi oko Trgovske gore će potrajati, a Hrvatska je očito odlučila da ne čeka.
Crnković podsjeća da sve institucije u BiH — od lokalnog nivoa do entiteta i države — moraju imati rezervisana sredstva za 2026. godinu, kako za eventualne tužbe, tako i za finansiranje stručnih aktivnosti koje će braniti interese građana.
Čekanje i reakcije na poteze Hrvatske više nisu opcija. Zakon koji je Vlada RH poslala u hitnu proceduru — i rasprava zakazana za 11. decembar — jasno pokazuju da se projekt ubrzava i da je politička odluka već donesena.
Trgovska gora više nije predstojeći problem — ona je sadašnja realnost
Hitni postupak u Saboru, lex specialis kojim se definiše lokacija, te najave o javnim nabavkama za obradu i kondicioniranje otpada, ukazuju da Hrvatska ulazi u završnu fazu pripreme Centra na Trgovskoj gori. Istovremeno, BiH i dalje nema ključne informacije o prirodi otpada koji bi treba biti skladišten nekoliko stotina metara od njenih naselja.
Zato će naredni mjeseci biti presudni: hoće li se institucije BiH pripremiti za dugotrajan međunarodni proces, ili će se, još jednom, probuditi tek kada šuma na Čerkezovcu već bude pretvorena u skladište radioaktivnog otpada?