U Bosni i Hercegovini razlike između javnog i privatnog sektora sve su očiglednije i sve teže podnošljive za prosječnog građanina. Dok u javnom sektoru plaće rastu redovno, prate inflaciju i pružaju sigurnost, radnici u privatnom sektoru se suočavaju sa niskim primanjima, nesigurnim ugovorima, prekovremenim radom i stalnom borbom za preživljavanje.
Iako je najniža plata povećana na 1.000 KM, prosječna razlika između sektora dostiže i nekoliko stotina eura. Analitičari upozoravaju da najveći dio finansijske stabilnosti države leži na leđima privatnog sektora.
Privilegije javnog sektora
Radnici u trgovini, ugostiteljstvu ili proizvodnji često žive sa platama koje jedva pokrivaju osnovne troškove, dok državni službenici uživaju sigurnost, beneficije, regres, topli obrok i plaćene prekovremene sate – privilegije koje su u realnom sektoru gotovo nezamislive.
Standard života među zaposlenima je sve neujednačeniji. Jedni mogu planirati kredite, ulaganja i porodicu, dok drugi stalno razmišljaju kako da prežive mjesec. Privatni sektor sve više postaje “zona preživljavanja”, dok je javni sektor “zona sigurnosti”.
Uticaj na svakodnevni život i mlade
Mladi koji rade u privatnom sektoru često kažu da “ne vide perspektivu”, jer njihov trud nije dovoljno cijenjen da bi mogli planirati porodicu ili kupovinu stana. S druge strane, mjesta u javnom sektoru postaju najpoželjnija zbog sigurnog radnog mjesta, što dodatno pojačava politički uticaj na zapošljavanje.
Privatni sektor finansira javni, ali je istovremeno preopterećen. Troškovi života rastu, cijene hrane i režija se povećavaju, a plaće stagniraju. Standard građana ne opada samo zbog ekonomskih razloga, već i zbog osjećaja nepravde i nejednakosti.
Stručnjaci upozoravaju
Bez rasterećenja privrede, smanjenja parafiskalnih nameta i politike koja stavlja rad i produktivnost ispred partijskog zapošljavanja, jaz između sektora neće se smanjivati.
Ulaganje u radnike je ključno
BiH će nastaviti gubiti radnu snagu, a građani će tražiti životnu sigurnost van granica zemlje. Prema podacima Adnana Smailbegovića, prosjek zaposlenih u javnom sektoru u BiH doseže i do 43%, dok je prosjek u Evropi 16%. Odnos penzionera i zaposlenih je nepovoljniji nego u EU, što znači da zemlji nedostaje stotine hiljada radnika u realnom sektoru.
Sve dok se sistem ne reformiše, privatni sektor će ostati motor ekonomije “na rezervi”, a građani će svoj standard mjeriti prema tome koliko uspiju da izdrže u zemlji sa dva potpuno različita tržišta rada.