“Jučerašnji svijet knjiga je koja govori o tome na što se svede ljudski život, ali i na što se svede jedna velika kultura, nakon što pobijede upravo oni koji danas u Hrvatskoj, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, Auschwitz proglašavaju školom u prirodi, kulturnim centrom i zabavištem, i koji nekoliko dana kasnije u Splitu, uz urlike Sieg Heil istjeruju židovsku djecu s njihove arijevcima ionako nevidljive kulturne manifestacije”, kaže književnik Miljenko Jergović predlažući hrvatskoj publici da ove 2025. pročita zapise o Zweigovom ekspresno uništenom jučerašnjem svijetu.
“Zweig je bio jedan od kulturnih i književnih očeva tog, u Hrvatskom Saboru i u Splitu ponižavanog i progonjenog svijeta. Njegova knjiga nam govori o trenutku u kojem će nam ostati samo sjećanja, ali ćemo zbog svoje pasivnosti pred nacizmom i rasizmom ostati bez svega ostalog.
Što biste sljedeće trebali pročitati
Pročitajte još ove noći Zweiga, da biste shvatili da u Hrvatskoj danas morate biti Srbi, Židovi, partizani, jer u suprotnom već sutra nećete moći biti ljudi”, ispisuje Jergović u svojoj mračnoj preporuci novog Telegramovog izdanja ove važne knjige.
Od slave do prezira
Upoznao sam prije rata najviši stupanj i oblik individualne slobode, a zatim njezin najdublji pad stotine godina unatrag, bio sam slavljen i prezren, slobodan i neslobodan, bogat i siromašan. Tako piše Stefan Zweig, koji je vjerojatno bio najpoznatiji živući Austrijanac na svijetu prije uspona Hitlera.
Neoboriv je zakon povijesti prema kojemu ona upravo suvremenicima uskraćuje da već u prvim počecima shvate kretanja koja određuju njihovu epohu. Tako se ni ja ne mogu sjetiti kada sam prvi put čuo ime Adolfa Hitlera, to ime što smo ga, eto, već godinama prisiljeni svakoga dana, pa i gotovo svakog trenutka, u bilo kojem kontekstu, izgovarati ili na nj misliti, ime čovjeka koji se oborio na naš svijet više nego itko drugi od pamtivijeka. (…) Znam samo to da je jednog dana – datum više ne pamtim – jedan znanac došao odande do nas i požalio se da u Münchenu opet počinju nemiri. Naročito se u njima ističe jedan neobuzdani agitator po imenu Hitler, koji održava skupove sa žestokim tučnjavama i na najvulgarniji način huška protiv republike i Židova. To mi je ime palo u svijest prazno i bez težine.
Zweig je rođen u bogatoj židovskoj obitelji u Beču 1881. godine, u srcu Habsburške Monarhije, privilegiran status imao je i kasnije kao jedan od najprevođenijih autora na svijetu 1920-ih i 30-ih godina, njegovi javni nastupi privlačili su ogromnu publiku, intervjuirao ga je BBC, rasprodao je Carnegie Hall u New Yorku, dopisivao se s Einsteinom, održao govor na pogrebu Sigmunda Freuda, skupljao je rukopise Goethea, posjedovao Beethovenov stol…
Svi sablasni konji Apokalipse
Sve do uspona nacizma putovao je svijetom prvom klasom i odsjedao u luksuznim hotelima poput filmskog Grand hotela Budapest kojeg je Wes Andreson snimio po Zweigovim motivima. U tom je filmu predstavljen bajkoviti jučerašnji svijet koji nastanjuju ekscentrični likovi dok se u drugom sloju niže priča o geopolitičkoj traumi i izgubljenoj nacionalnoj nevinosti. Marcipanska ružičasta, kardinalska crvena, carska ljubičasta, vibrantna žuta u Andersonovom filmu boje su kojim Zweig opisuje Beč i Europu prije sto godina. Sve do trenutka kad se zacrnilo.
Svi sablasni konji Apokalipse protutnjali su mojim životom, revolucija i glad, inflacija i teror, epidemije i emigracija; vidio sam velike masovne ideologije kako se pred mojim očima rađaju i šire, fašizam u Italiji, nacionalsocijalizam u Njemačkoj, boljševizam u Rusiji, a prije svega onu kugu nad kugama, nacionalsocijalizam, koja je zatrovala cvijet naše europske kulture. Morao sam biti bespomoćan i nemoćan svjedok nezamisliva pada čovječanstva u već odavno zaboravljeno barbarstvo.
Zbog nacizma Zwieg bježi u Englesku 1934. godine. Šest godina kasnije, očajan zbog uništenja Europe i bojeći se da Velika Britanija neće izdržati, on i njegova druga supruga Lotte odlaze u Sjedinjene Države, a zatim u Brazil. Tamo su 1942. godine počinili samoubojstvo. Prije toga svom je izdavaču poslao rukopis Jučerašnjeg svijeta. Te ključne memoare o Europi prve polovice 20. stoljeća i precizan dokumentaristički prikaz potonuća jednog pristojnog, civiliziranog društva u maniju, ksenofobiju i fašizam Telegram je objavio u svojoj nakladi.
Bezbrižno vrijeme napretka
“Zweigov potresni opis međuratnih godina uznemirujuće nagovara na pitanje: živimo li i danas u međuratnoj Europi? Jesmo li samo statisti nekog “Sutrašnjeg svijeta”? Da, nacizam – ili kako god sutra nazvali ovo što se budi u jutro našega milenija – nastaje u mraku, ali ne preko noći. “Naše vrijeme, s europskim revizionizmom i buđenjem američkog totalitarizma – i da, hrvatskim crnokošuljašima – sad se već i kalendarski poklapa s dvadesetim godinama, weimarskom Njemačkom i buđenjem Zla”, kaže novinar i književnik Boris Dežulović.
Njega je, međutim, novo čitanje Jučerašnjeg svijeta odvelo na drugu, zapravo još mračniju stranu. “Zweigovo nježno, čak i romansirano pamćenje bezbrižne svakodnevice posljednjih decenija austrougarske monarhije u prvom dijelu knjige danas, naime, nužno podsjeća na bezbrižnu poslijeratnu Europu kakvu još svježe pamtimo, vrijeme vedrog optimizma i napretka: ‘Pokušam li naći prikladnu formulu za vrijeme prije Prvog svjetskog rata, u kojem sam odrastao, meni se čini da sam najpregnantniji kad kažem: bilo je to zlatno doba sigurnosti.’ I kada sam ga, uostalom, prvi put čitao, u Antibarbarusovom izdanju objavljenom potkraj Tuđmanovih devedesetih, taj me opis podsjećao me na ono što se na ovim prostorima sve otada kolokvijalno naziva ‘jugonostalgijom’.
Čitamo li Zweigovu knjigu uspomena i opomena iz tog, ‘austronostalgičarskog’ ključa, eto nas iznenada izmještenih iz zloslutne weimarske Europe i vraćenih u onu habsburšku, koja ne završava tamo gdje završava i Zweigova priča – dolaskom Hitlera na vlast – već tamo gdje počinje: u Sarajevu 28. lipnja 1914. Smjestimo li to u naše vrijeme – pa čak i vrlo doslovno u Sarajevo – Zweigove rečenice gađaju u stomak. Na primjer: “Odjeci bure na Balkanu pokazivali su smjer iz kojega su se oblaci već približavali Europi. Da, zavodljive su paralele koje naše doba smještaju pred Drugi svjetski rat – otud uostalom i ovo izdanje – ali Drugog svjetskog rata, podsjeća nas i Zweig, ne bi bilo bez Prvog”, navodi Dežulović.
Kojem ratu gledamo u lice?
Dežulović izaziva: “Što, eto – prijedlog za razmišljanje – ako Hitler i jest naša budućnost, ali malo dalja nego što smo mislili? Što ako to i nije tako dobra vijest? Nacizam je, uostalom, nastao kao ideja – baš poput komunizma s druge strane tadašnje Poljske – a naše vrijeme nije vrijeme ideja, mi smo ideje prepustili umjetnoj inteligenciji, ovo je vrijeme “jednih koncerna protiv drugih”, vrijeme “zaluđenosti konjunkturama” i “bijesne želje za sve većim bogaćenjem”. Da, gledamo u lice svjetskom ratu – ali kojem? Kako to u epigrafu Jučerašnjeg svijeta piše drugi jedan William Shakespeare, onaj iz romanse o kralju Cymbelineu: “Suočimo se s vremenom onako kako to ono traži.”
“Moje prvo čitanje Zweiga dogodilo se sasvim izvjesno u jednom ‘zlatnom dobu sigurnosti’ – barem za mene. Za Zweiga je takvo doba bio ono prije Velikoga rata 1914.,” veli filozofkinja Nadežda Čačinović. “Danas ne mogu čitati Zweiga, a da ne pomislim kako je ovo oko mene možda nalik na kolovoz 1914., pa osjećaj sigurnosti i punoće svijeta ne isključuje nagli prekid mirnodobnog života. Možda još više a da ne pomislim 1939. godinu kada je Zweig počeo pisati ovu knjigu a mračne sile zavladale svijetom.
Današnji čitaoci teško da posebno zapažaju Zweigovo poglavlje o nevoljama seksualnog sazrijevanja tadašnjih dječaka ali seksualna revolucija ipak je nastupila tek u šezdesetima, a ponegdje i kasnije. Svijet moga odrastanja činio mi se doista sigurnim. U tadašnjoj Jugoslaviji hladnoratovski krizni trenuci poput Kubanske krize nisu nas potresali, sve je to bilo uračunato u nesvrstane miroljubive inicijative mudroga vodstva, računajući tu i igre kako nas “ništa ne može iznenaditi”.1989. nas je naravno iznenadila, kao i strahote ranih devedesetih: a ni onda nismo mislili da će svijet skoro propasti nego da smo imali nesreću da se (još) nađemo izvan inače sve boljeg svijeta gdje neće više biti povijesnih lomova. Ne mislim više, ako sam ikada mislila, da su ljudi dobri i razumni pa neće ratovati. Teže je shvatiti zašto to rade kada im nije na korist, kada bi interes trebao voditi u drugom pravcu. No ne vjerujem ni da opća propast neizbježna: svijet je dosta složeno mjesto i stvari se ne odvijaju na unaprijed određeni način i neumitno”, veli Čačinović.
Prorok naše apokalipse
Književnik, prevoditelj i publicist Marko Grčić pita je li Stefan Zweig prorok naše apokalipse. “Mnogi danas, i u Hrvatskoj i u svijetu, sanjaju ili čak kuju željeznu ruku, premda se s njom nitko ne može rukovati: ona može samo drobiti. U židovskoj religioznoj i kulturnoj tradiciji postoji, između ostalog, i zastrašujuća koncepcija, drugdje jedva poznata, apokalipse, ili vizije posljednjih stvari. Ima ih, osobito među apokrifima, mnogo, a najpoznatije su Knjiga Danielova iz Staroga i Otkrivenje Ivanovo iz Novoga zavjeta. To su, uglavnom, jezovite, katkada luđačke, vizije koje pak imaju neugodno svojstvo da su se, u razna doba, pretvorile u stvarnost. Stefan Zweig nije, u tom smislu, bio tradicionalni apokaliptičar, ali je njegovo posljednje djelo, Jučerašnji svijet, 1942., gotovo do tančina navijestilo narav krize novog doba.”
Za Grčića je knjiga Jučerašnji svijet jedna je od najvidovitijih intelektualnih tvorevina prve polovice 20. stoljeća. “Zweig je, naime, sine ira et studio, pokušao opisati, raščlaniti i tako razumjeti tektoniku civilizacijske katastrofe što su je, odmah jednu za drugom, izazvali Prvi i Drugi svjetski rat, od kojih je Drugi, naprosto, bio neusporedivo radikalnija varijacija prvoga. Jučerašnji svijet, premda naoko omogućuje i takav pristup, uopće se ne može svesti na jedinstven obrazac pomoću kojeg bismo pokušali povezati njegove katkada suviše složene i nepovezive aspekte: u tom se djelu stapaju književna imaginacija, memoarska rekonstrukcija, sociopolitološka analiza, te bi svako od tih svojstava zahtijevalo vlastiti pristup i uvid u cjelinu. Zato je to djelo istodobno i dokument vremena, s njegovim obilježjima, i dokument emocionalne i intelektualne drame jedne velike ličnosti”, piše Grčić za Telegram.
“Jučerašnji svijet, što se ne može prenaglasiti, nije historiografski ogled nego intelektualna ispovijest nadarenog pojedinca koji pokušava, a zapravo ne uspijeva, do kraja shvatiti oluju koja ga, prividno nekontrolirano, vitla. Pa ipak, ono što ne obuhvaća, niti može obuhvatiti, diskurzivni um gotovo nam kao na dlanu strašnu istinu iznosi stvaralačka književna intuicija. Zato smo suočeni s paradoksom: njegov prikaz osobnoga doživljaja povijesnih poremećaja krajnje je objektivan, premda je njihova slika nužno subjektivna. Ta bespomoćnost pojedinca, koliko god intelektualno nadmoćan bio, pred povijesnim silama – što se pokazalo u Hitlerovo doba – nad kojima ne samo da nema vlasti (kako bi stoici rekli) nego ih, zapravo, iz osobnoga kuta ne može niti razumjeti tragično je naličje entuzijazma masa opijenih pseudomesijanizmom.”
Smrtonosna gesta
Ja sam, naime, sigurno kao malotko otkako je svijeta i vijeka odsječen od svojih korijena, pa čak i od same zemlje koja je te korijene hranila. Rođen sam 1881. u velikom i moćnom carstvu, u monarhiji Habsburgovaca, ali nju ne treba tražiti na zemljopisnoj karti: zbrisana je bez traga. Odrastao sam u Beču, u dvije tisuće godina staroj metropoli koja je prerasla okvire nacionalnoga, a morao sam je napustiti poput zločinca, prije nego što je bila degradirana na njemački pokrajinski grad.
Moje književno djelo na jeziku na kojem sam ga napisao pretvoreno je u pepeo upravo u toj zemlji gdje su moje knjige stekle prijatelje u milijunima čitatelja. Tako više nikamo ne pripadam, posvuda sam stranac, a u najboljem slučaju gost; čak je i moja prva, srcem izabrana domovina, Europa, za mene izgubljena otkako se po drugi put samoubilački razdire u bratoubilačkom ratu. Protiv svoje volje postao sam svjedok najužasnijeg poraza razuma i najdivljijeg trijumfa brutalnosti u kronikama vremena; nikad još jedan naraštaj – to ne bilježim s ponosom nego sa stidom – nije pretrpio takav moralni pad s takvih v sina duha kao naš, piše Zweig.
Grčić zaključuje: “Strahota je ove Zweigove knjige, po mojem mišljenju, u tome što nam, gotovo do samog kraja, i na javnom i na osobnom planu, kompletan jučerašnji svijet, s vlastitim, golemim književnim uspjesima, s najvećim ličnostima vremena s kojima se danomice susretao u svijetu, slika kao golemu tapiserijsku idilu, koju jedan jedini trenutak, Hitlerova smrtonosna gesta, pretvara, skupa s njime, u prah i pepeo. Nije li moguće da se i nekoj današnjoj nacionalnoj slavi dogodi isto?”
Knjigu možete naručiti na Telegramovom webshopu.