Nova izložba istaknutog umjetničkog fotografa Almina Zrne, jednog od najutjecajnijih autora savremene fotografije na našim prostorima, postavljena je u nekadašnjem kafeu „Festina lente“. Smještena na prilazu istoimenom mostu, čija simbolika poziva na oprez i promišljenost, instalacija otvara novo poglavlje dugoročnog ciklusa Pleonexia, zasnovanog na starogrčkom pojmu ekstremne pohlepe i nezasite želje za posjedovanjem.
Ova faza projekta naslanja se na rad predstavljen 2023. godine na fasadi Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Tada je fotografija žene sa najlonskom kesom na glavi, obasjane neonskim natpisom „PLEONEKSIA“, postala upečatljiva metafora društva koje, kako je zapisao urednik i autor Slobodan Samardžić Sam, „nemilosrdnu sebičnost pretvara u pretpostavku da su drugi ljudi i stvari tu da ih se iskorištava“. Da im se na glavu navuče plastična kesa. Planeta u plastičnoj kesi. I da u tome uživaju.
U svom novom tekstu Samardžić podsjeća da savremeni čovjek postaje sve otporniji na opomene, bez obzira na to koliko snažne bile. „Mnogi indikatori razvoja civilizacije svjedoče da je utjecaj umjetnosti nedostatan“, piše on, dodajući da je „posebno nesretan umjetnik koji se bavi tom temom“, jer ga vlastita zabrinutost ne napušta ni kada djelo postane priznato.
Zrno tu misao proširuje i u novoj instalaciji otvara dva ključna pitanja današnjice: odnos prema vodi i porast globalnih prijetnji koje proizlaze iz pohlepe, sukoba i potpunog odsustva brige za planetu. Transparentne kese ispunjene čistom vodom vise u prostoru kao krhki objekti između kojih posjetilac mora pažljivo prolaziti. Svaka predstavlja podsjetnik na jednostavnu istinu: bez vode nema života. Tehnološki napredak može prikriti sve osim toga. Samardžić ovu instalaciju naziva „suptilnom i nježnom opomenom“.
Dominantne tačke u prostoru čine neonski natpisi WAR MING i WAR NING, vizuelna upozorenja koja pulsiraju poput signalnih lampi nad globalnom stvarnošću. „Nije slučajno vrijeme za takvo upozorenje“, zapisao je Samardžić, ukazujući na trenutak u kojem klimatske, socijalne i političke destabilizacije postaju nerazdvojive.
Inspiraciju za ovaj segment izložbe Zrno pronalazi i u recentnim naučnim raspravama o klimatskim ekstremima. Klimatolozi upozoravaju da prašinske oluje, toplotni talasi i nestanak zelenih površina više nisu lokalni incidenti nego globalni poremećaji koji prijete čitavim sistemima. Planet koji gubi vodu i zeleni prostor više nije upozorenje budućnosti, nego stanje u kojem već živimo. Ne postoji granica koja čovjeka može odvojiti od posljedica njegovih odluka.
Izložba je postavljena kao oblik gerila-umjetnosti, namjerno izvan zidova klasične galerije. „Želim da se narod suoči s porukom, a ne da je traži u zatvorenom prostoru“, kaže Zrno. „Ovo je trenutak da je vidimo u svakodnevici, jer govorimo o stvarima koje određuju naš opstanak. Razmišljati drugačije i djelovati više nije izbor, nego uslov opstanka.“
Instalacija je dostupna posjetiocima do kraja godine, dvadeset četiri sata dnevno. Smještena u prostoru koji je i u nazivu nosio poruku „požuri polako“, ona poziva na usporavanje, pažnju i introspekciju: da pogledamo oko sebe i prepoznamo koliko naše navike oblikuju svijet koji ostavljamo drugima.
Samardžić u zaključku ističe da Zrnin rad vraća čovjeka njegovom ishodištu i podsjeća ga da „biti dio prirode znači imati odgovornost prema prirodi i sebi u njoj“. Upravo ta odgovornost čini okosnicu cijele instalacije, koja spaja snažnu umjetničku estetiku sa urgentnom društvenom porukom.
Projekat su podržali BH Telecom, Općina Centar, Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, Sarajevo City Center i agencija Communis.