Republika Srpska ima dosta mana i mnoge nesavršenosti, naročito ako nas poredimo sa nekim evropskim državama i uređenim društvima. Međutim, jedna od stvari kojima smo se mogli realno pohvaliti jeste opšte stanje javne bezbjednosti: Republika Srpska i Banjaluka su sve donedavno bili sigurno mjesto u kome su se i običan čovjek i javna ličnost mogli osjećati potpuno bezbjedno. Stopa nasilnih zločina je bila relativno mala i bez ikakvih bojazni mogli smo da šetamo u sitne noćne sate čak i zabačenim ulicama našeg grada. To su potvrđivale i međunarodne statistike poput Numbeo platforme koja je 2019. indeksirala Banjaluku na ispod 40, što je dobar rezultat, čak i u odnosu na susjedne države. Slično je i na Safety index-u gdje je BL rangirana odlično: sigurnost hodanja gradom tokom dana je „vrlo visoka“; kao i na Crime Indexu koji nas je ocijenio sa 32.28, što je u kategorijama tog indexa „Nizak“ nivo kriminala. Sarajevo npr. ima Crime Index oko 45 (srednji).
Prema tome, ako se išta mora priznati RS vlastima, to je da su u prethodnih dvadeset godina uspjele da održavaju relativno visok nivo javnog reda i mira. Što je rezultat koji sigurno predstavlja uspjeh, naročito imajući u vidu bezbjednosne izazove sa kojima se objektivno suočavamo. Taj hvale vrijedan rezultat je nedovoljno priznat i prepoznat u našem javnom diskursu. Što samo po sebi dosta govori: mi smo toliko navikli na našu bezbjednost da je uzimamo zdravo za gotovo. Naravno, sporadična nasilja, pa i najteža ubistva, događala su se i ranije – dovoljno je samo da se prisjetimo ubistava Davida Dragičevića i Slaviše Krunića. Ali sve u svemu mora se priznati da su i RS i BL bile relativno sigurna mjesta. Nažalost, u prethodnih par godina situacija se mijenja u pogrešnom pravcu i ta idilična slika sigurne oaze sve manje odgovara stvarnosti. Samo u prethodnih sedam dana imali smo nekoliko zabrinjavajućih incidenata.
Tako je u ponedeljak, 24. novembra, na našem glavnom izletištu Banj Brdu/Šehitlucima napadnut gradonačelnik Banjaluke. S obzirom da nema Banjalučanina koji ne ide na „Šehove“, ovo sigurno predstavlja zabrinjavujuće upozorenje za sve nas glede sigurnosti tog šetališta. Što je još gore, ovo nije izolovan incident. Početkom septembra, poslanik PDP-a u Parlamentarnoj skupštini BiH Branislav Borenović napadnut je od strane dvojice maskiranih napadača i tom prilikom mu je sasut sprej u oči.
S obzirom da su u pitanju politički eksponirane ličnosti, teško je izbjeći sumnju da ovi incidenti imaju političku pozadinu. Naročito ako imamo u vidu da su se u tom kontekstu događale i gore stvari. Narodnom poslaniku Nebojši Vukanoviću ove godine je u dva navrata zapaljen automobil. Automobil je u Doboju zapaljen i Amiru Hutiću poslaniku u NSRS. Napadnut je i Dževad Mahmutović, delegat u Vijeću naroda RS. U svom izvještaju, OSCE je sve ove incidente opisao kao „duboko zabrinjavajući obrazac nasilja“.
Još šokantnija stvar desila se prije par dana kada je napadnut policajac – i to u samom centru grada, ispred palate Predsjednika, u sred bijela dana.
Mjesec dana ranije, na Starčevici je tokom obavljanja dužnosti napadnut inspektor, a zatim i patrola koja je došla u intervenciju. Nešto ranije, 6. oktobra u Boriku su napadnuti policajci tokom pokušaja testiranja na narkotike jednog vozača. Tom prilikom, dva policajca su završila na UKC-u. Čovjek se zaista mora zapitati da li Banjaluka postaje “Bronx”? Ako u našem gradu više nisu sigurni ni policajci – službena i naoružana lica, čemu onda mi obični građani da se nadamo?
Sudeći po skorijim iskustvima – ničemu dobrom. Tako su nedavno u više navrata napadnuti novinari. Prema podacima mreže SafeJournalists, u 2025. godini evidentirano je najmanje 30 incidenata. Novinarka Renata Radić-Dragić i snimatelj Dženat Dreković napadnuti su od strane troje nepoznatih osoba ispred tržnog centra u Brčkom. Banjalučkim novinarima Morači i Trifunoviću su oštećeni automobili. Nisu bolje prošli ni LGBT aktivisti: tridesetak maskiranih ljudi napalo je organizatore i aktiviste „BH Pride“ u Banjaluci. Tom prilikom povrijeđeni su novinari Vanja Stokić iz portala E-trafika i Ajdin Kamber, dopisnik DW-a, koji su izvještavali sa događaja. Kamber je pogođen flašom u glavu. Čitav incident je okarakterisan kao “zločin iz mržnje”, jer je izvršen zbog seksualne orijentacije žrtava.
Da stvar bude još gora, i druge forme nasilja su u porastu. Tako je naš MUP objavio da je stopa nasilja u porodici povećana 4.1%. Takođe je konstatovan porast vršnjačkog nasilja. Sve u svemu, čini se da stvari ne idu u dobrom smjeru i mi se suočavamo sa opasnošću da izgubimo osjećaj sigurnosti u vlastitoj sredini.
Ono što je dobra stvar u ovoj lošoj tendenciji jeste da nema porasta nasilja na etničkoj osnovi, premda se sporadični incidenti događaju. Ohrabrujuća stvar je i da je naš MUP poprililično efikasan i veliki broj ovih incidenata uspijeva da riješi.
U svakom slučaju, čini se da je vrijeme da se nadležne institucije, kao i društvo u cjelini, ozbiljno posvete ovom problemu. Naravno, ovakvo stanje nije palo s neba, niti ga je moguće redukovati na jedan uzrok, već je posljedica opšteg stanja društva i države. Nezaposlenost, niske plate i siromaštvo, osjećaj besperspektivnosti i iseljavanje mladih, te nedovršena tranzicija, doprinose stvaranju tzv. “klime frustriranog društva”. BiH, pa shodno tome i RS, i dalje je jedna od najsiromašnijih država Evrope – sa svim frustracijama koje to proizvodi. Stvar pogoršava i stanje u političkom prostoru. Stalne tenzije i permanenta politička kriza neprekidno nas izlažu tzv. “političkom stresu”. Takođe, široko su prisutne prakse targetiranja političkih protivnika i novinara, pa čak i običnih građana, koji se ne slažu sa vladajućim narativima. Nebojša Vukanović je direktno optužio vladajuću stranku i njenog prvog čovjeka kao odgovorne za napada na njega. Isto su u nekoliko navrata uradili i napadnuti novinari. Napadu na LGBT aktiviste prethodili su nepromišljeni i neoprezni istupi Predsjednika Republike Srpske i gradonačelnika Banjaluke.
Očito je da su njihove izjave neki protumačili kao „licence to kill“ i poziv na linč. Slučaj je upravo indikativan i ukazuje na važnost odgovornosti javnih ličnosti prilikom javnih istupa. U jednom društvu ovako visoke frustriranosti, vrlo lako se može skrenuti u praksu istresanja vlastite frustracije na sugrađane – pogotovo ako su „sa najvišeg mjesta“ targetirani kao legitimna meta. Govor mržnje i kultura netrpeljivosti na društvenim mrežama takođe su bez sumnje jedan od uzročnika – kada čovjek pogleda nivo agresije, nekulture i frustriranosti na X-u i sličnim platformama, mora se zapitati kako nema i više nasilja. Ne treba zaboraviti ni uticaj geografske lokacije – mi smo država na „balkanskom tranzitu“, sa svim izazovima koje to nosi.
Sve u svemu, jasno je da ovaj problem narasta i da su njegovi uzroci višestruki. Takođe je jasno da, ukoliko želimo da zadržimo privilegiju života u jednoj bezbjednoj sredini, moramo reagovati. To, pak, treba biti promišljena i strateška reakcija adekvatna kompleksnosti uzroka. Vrlo često su se takve društvene tendencije koristile od strane raznih vlasti kao izgovor za pojačavanje kontrole i policijske represije, što je lijek koji je gori od bolesti.