Tri decenije nakon potpisivanja i stupanja na snagu Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (kolokvijalno nazvanog “Dejtonski sporazum”) politička situacija u Bosni i Hercegovini nije poboljšana. Naprotiv – nacionalizam je jači nego ikada, a na njemu utemeljeno odsustvo političkog konsenzusa i dalje je konstanta bh. političkog života i djelovanja. Temeljna postignuća mirovnog sporazuma – efikasno zaustavljanje gotovo četvorogodišnjeg rata i izgradnja kakve-takve države – ne mogu se poreći, ali, sam sporazum nije uspostavio stabilnu političku zajednicu tri konstitutivna naroda i ostalih građana, spremnu i sposobnu da se uhvati u koštac sa brojnim izazovima koje nosi put u, kako se to popularno zove „euro-atlanske integracije“. Uprkos njegovim evidentnim ceremonijalnim dostignućima u oblasti zaštite ljudskih prava pojedinaca, cjelokupna njime kreirana politička arhitektura BiH zasnovana je na principu ekskluzivističke etno-reprezentacije tri konstitutivna naroda, a na štetu prava pojedinca, što, de iure i de facto, predstavlja temeljni nedostatak državnih i entitetskih institucija i uzrok je njihove višedecenijske nefunkcionalnosti.
Dominantni bh. etno-nacionalni narativi koji deriviraju iz etnički zacementiranih političkih matrica kreću se od zahtjeva za dosljednom primjenom (implementacijom) i poštivanjem sporazuma, do zahtjeva za njegovom revizijom, pri čemu se uvijek govori o promjeni Daytona, a misli se na promjenu Ustava (Aneks 4 sporazuma). Sasvim je jasno da se može mijenjati jedino taj aneks (Annex IV), jer predviđa vlastite unutrašnje mehanizme svojih izmjena, a sam sporazum spada u međunarodne mirovne sporazume (ugovore) koji se ne mogu mijenjati – taj presedan otvorio bi mogućnost da se traži revizija Versajskog i drugih mirovnih ugovora što bi bio svojevrstan nonsens. No to ne sprječava političke sveznalice i pravne neznalice da govore o „promjeni Dejtona“, o „Dejtonu 2“ i sl. sintagmama bez odgovarajućeg pravnog supstrata.
Sistemska greška Dejtonskog mirovnog sporazuma je slijedeća: ukupan ustavno-pravni i politički sistem BiH je zasnovan na anahronom, nigdje viđenom principu „jedna država – dva entiteta – tri naroda“, koji je ojačan čudnom kategorijom konstitutivnih naroda, koji, su, navodno, državotvorni dok ostali građani to nisu (?!). Ovakvo pravno-političko eksperimentisanje i njime kreiran državno-pravni antisistem zapravo su negacija prava, pravne države, pravne sigurnosti i jednakosti svih građana BiH pred zakonom. S druge strane, politički sistem države odlikuje permanentno generisanje diskriminacije i neravnopravnosti građana u oblasti osiguranja i zaštite ljudskih prava, posebno u sferi političke participacije (institucionalna diskriminacija po pitanju pasivnog biračkog prava „nekonstitutivnih“). Opisano stanje jasno se detektuje od vrha države do lokalnih zajednica. Institucionalnu diskriminaciju (raz)otkrivaju i presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, kao i kasnije presude u predmetima Zornić i Pilav i dr.
Interesantno je notirati da se sadržaj pomenutih etno-narativa mijenjao u različitim post-dejtonskim etapama izgradnje demokratije, države ali ne i nacije u smislu koji podrazumijeva ovaj pojam u zapadnim zemljama (nacija = stanovništvo jedne države uzeto u njegovoj ukupnosti). U prvoj deceniji nakon oružanog sugoba, dominantan etno-narativ bošnjačke političke elite isticao je princip vladavine prava i važnost poštovanja sporazuma, koji je sačuvao državu od raspada (disolucije). U isto vrijeme etno-političke vođe Srba u BiH kao mantru su ponavljale da je Ustav BiH izraz volje međunarodne zajednice, da je silom zadržao Republiku Srpsku unutar vještačke zajednice koja nema i ne može imati budućnost. U trećoj deceniji nakon sukoba situacija se izmijenila u bizaran kontra-narativ svake od pomenute dvije strane. Stav bošnjačke političke elite konvertovao je u dijametralno suprotan ranijem – za lajt motiv debate o državnom ustavu on je isticao jednu vrstu nezakonitosti (mane volje) tvrdeći da je državni ustav nametnut što ga delegitimiše jer, kao takav, nije izraz autentične volje naroda. Naime, ova elita bar posljednjih deset godina tvrdi da taj, kako kažu „oktroisani“ državni ustav predstavlja „ludačku košulju“ silom navučenu na politički korpus države BiH koja je sprječava da se rekonstitucionalizira kao efikasna i funkcionalna državna zajednica. S druge strane, politička elita Srba u BiH, u posljednjih desetak godina, za razliku od njenih ranijih stavova, insistira na dosljednoj primjeni sporazuma (političkim vokabularom rečeno „povratak izvornom Dejtonu“) i poštovanju Ustava BiH, jer je shvatila da on predstavlja pravni garant postojanja i opstojnosti Republike Srpske. Dakle, nakon oružanog sukoba, bošnjački politički establishment je smatrao ustav dobrim, da bi ga kasnije ocijenio lošim, dok ga je politički establišment Srba u BiH u početku kritikovao, a danas insistira na njegovoj primjeni „bez ostatka“. Sve opisano je samo dokaz da je politika umijeće vladanja i manipulacije u kojem se ista činjenica može predstaviti i kao dobra i kao loša, u zavisnosti od trenutne političke upotrebljivosti tih stavova, koji, u određenom vremenu, pogoduju etno-političkim elitama da osvoje, održe i učvrste svoju vlast. Sve vrijeme nakon potpisivanja sporazuma, političko vođstvo Hrvata u BiH biva politički nehomogeno nalazeći se između bivših utopijskih koncepata o teritorijalnoj integraciji tzv. Herceg-Bosne sa Republikom Hrvatskom i lojalnosti BiH čiji su stanovnici i državljani i Hrvati. Svoju političku šansu vođe Hrvata u BiH traže u zagovaranju jednakopravnosti naroda (jedna od beznačenjskih floskula), a koja se može ostvarivati i tako što će sa druga dva naroda biti jednaki ili po političkoj validnosti glasova vlastitih lidera ili po zaokruživanju dijela bh teritorije na kojem bi činili većinu, uspostavili vlastite organe vlasti koji, istina, ne bi imali političku autonomiju ali bi predstavljali hrvatsku političku jedinicu unutar BiH. U tom smislu treba sagledavati i afirmativan stav vođstva Hrvatske demokratske zajednice spram izvršenja presude u predmetu Sejdić i Finci, koja, na neki način, može biti odskočna daska za razgovore o tzv. trećem entitetu.
Današnja politička konstitucija Bosne i Hercegovine
Kako stvari zaista stoje, kakav je zaista Dejtonski mirovni sporazum (preciznije Ustav BiH), koje su njegove dobre a koje loše strane, gledano iz perspektive iz koje se jedino na njega može i gledati – iz ugla države Bosne i Hercegovine i dobrobiti svih njenih građana, bez obzira na etničko, vjersko ili koje drugo porijeklo, političko uvjerenje ili kakvu drugu afilijaciju? Taj ugao gledanja neizostavno detektuje važna dostignuća ili dobre strane Daytonskog mirovnog sporazuma (a unutar njega i Ustava BiH). Prije svega, sporazum je zaustavio oružani sukob na području BiH i reintegrisao i rekonstitucionalizovao potpuno dezintegrisanu i dekonstitucionalizovanu državu, koja se, tokom sukoba, bila „rascijepila“ na tri teritorijalne cjeline i tri politička, vojna, policijska, pravosudna i upravna sistema sa svim obilježjima državnosti (sem međunarodnog subjektiviteta). Nadalje, sporazum je formirao centralne (državne) organe vlasti, čiji je spektar kasnije proširivan odlukama Ureda Visokog predstavnika za BiH. U konačnici, sporazum je afirmisao državno-pravni kontinuitet ranije (SR) Bosne i Hercegovine kao subjekta međunarodnog prava, predviđajući, da na osnovu sporazuma, ona i dalje postoji pod nazivom Bosna i Hercegovina sa modificiranom unutrašnjom strukturom koju čine dva entiteta, dvije pseudo-državne admionistrativno-teritorijalno političke jedinice.
Sistem(at)ske greške ili loše strane sporazuma su, takođe, višestruke. Koncept političke vlasti koju je uveo Ustav BiH perpetuira stvarnu unutrašnju ideološko-političku podjelu BiH (dvoentitetska struktura) i izvor je stalne ustavno-pravne diskriminacije odn. institucionalne diskriminacije ostalih i svih onih koji ne pripadaju konstitutivnim narodima. Ustav BiH stalni je izvor legitimiranja vladavine etno-nacionalnih političkih oligarhija koji svoju vlast zasnivaju na zastrašivanju tri naroda drugim i drugačijim posredstvom „zbijanja etničkih redova“, a ta etno-mobilizacija garant je njihove pobjede na svakim budućim opštim i lokalnim izborima. Konačno, Bosna i Hercegovina je, na osnovu sporazuma koji je uveo vlast Ureda Visokog predstavnika za BiH (vlast međunarodne zajednice), konstituisana kao nesuverena ili polu-suverena država čiji je vanjski ali i unutrašnjinji suverenitet dobrano upitan.
Kraj ovakvog stanja stvari, BiH se nakon rata stalno nalazi u stanju koje bi se najpreciznije moglo nazvati otsustvom sukoba (nikako mirom), ili stanjem permanentnih političkih tenzija, latentnog ili manifestnog konflikta. S jedne strane, bošnjački unitarizam (za koji će njegove elite reći da ne postoji) djeluje kao stimulans srpskog i hrvatskog separatizma (prvi ga otvoreno manifestuju, drugi latentno), dok ovi separatizmi predstavljaju stalni poticaj pomenutom unitarizmu i tako formirani začarani krug (circulus viciosus) egzistira tri desetljeća. Paradoks je da se bošnjački unitarizam često titulira i percipira kao (jedini) patriotizam, iako se i on može posmatrati i kao separatizam sui generis: naime, nacionalizam i etničko-politički ekskluzivizam svake vrste poguban je po multietničko socijalno-političko tkivo BiH i tiho ali veoma efikasno državu rastače iznutra, dajući unitarizmu anti-državni supstrat. Revitalizacija bh. društva i države moguća je samo uz visoki stepen svijesti da svaka važna odluka o promjeni Ustava BiH mora za svoj osnov imati dogovor konstitutivnih naroda ali i ostalih građana BiH, dakle svih njenih građana. Tripartitna ravnoteža straha koji već par decenija održava na vlasti etno-klero-nacionalne političke oligarhije, direktna je prepreka reintegraciji i rekonstitucionalizovanju bh. države i društva i prirodni je neprijatelj vjekovne suštine Bosne koja može opstati samo kao zajednica zasnovana na vladavini prava i ravnopravnosti svih njenih građana.
Demokratski način promjene stanja na bolje podrazumijevao bi pojavu snažnog pro-bosanskog političkog lidera koji bi bio na čelu novoformirane istinski multietničke stranke, koja bi, nakon pobjede na opštim izborima, provela lustraciju u policiji, pravosuđu i upravi a krivični postupci, osude i oduzimanje bespravno stečene imovine onima koji njeno zakonito porijeklo ne mogu dokazati bili bi završna faza ozdravljenja države i društva. Kako ovakav lider nije na vidiku, sve ostalo ostaje puki spisak želja.
Kada se ovome doda kriminal velikih razmjera koji trans-etnički premrežuje cijeli teritorij BiH, involvirajući i njene najviše dužnosnike (državni i etnitetski rukovodioci ministarstava ili agencija, organa uprave), nesposobnost ili odsustvo državnih organa da ovaj kriminal efikasno suzbiju, sa sigurnošću dovodi do poraznog zaključka: stopa kriminaliteta, horizontalno i vertikalno gledano u BiH je tolika da je ni sa deset puta masivnijim policijskim aparatom i pravosudnim sistemom država ne bi mogla efikasno suzbiti. Vrlo česta hapšenja, optuženja pa čak i osuđujuće presude pomenutim nosiocima javnih funkcija samo su još jedan od pokazatelja neefikasnosti državnog aparata da se uhvati u koštac sa masovnim i široko-rasprostranjenim kriminalom, koji je često trans-nacionalne prirode.
Korijeni nefunkcionalnosti države
Ako se pod ideologijom koja je jedan od konstitutivnih elemenata svake političke stranke podrazumijeva svaki više ili manje cjelovit sistem ideja, različit od drugih u situaciji kada je ta ideologija shvaćena kao sistem predstava i vrijednosti različit od drugih gotovo isključivo zato jer se radi o idejama jedne etno-klerikalne skupine, onda vlast te skupine nužno izaziva socijalni konflikt te skupine na vlasti i drugih (etno)skupina, koji konflikt može biti rješavan čak i u oružanom sukobu, jer su idološke vrednote takvih političkih stranaka nepomirljive. Radi se, ustvari, o sučeljavanju etno-klerikalnih ideologija, ne političkih programa, pri čemu ne postoji mjesto za političku metaideologiju, jer je sasvim jasno da zajedničkih gradivnih komponenti u duboko podijeljenom bh. političkom podneblju nema. Sam religijski nacionalizam, koji je samo jedna od formi nacionalizma, u potpunosti prožima bh. političku pozornicu i pojavljuje se kao stalna prijetnja opstojnosti bosanskohercegovačkog društva i države. članstvo u jednoj klasičnoj političkoj stranci odlikuje etno-diverzitet, odnosno, u svijetu „politički normalnog“, političke stranke, u pravilu, ne bi trebale imati mono-etnički sastav, pogotovo ne u jednom multi-etničkom društvu kakvo je bh. društvo, jer bi se tada, ma kakav one kosmopolitski naziv imale, de facto radilo o političkim pokretima. Na prvim demokratskim izborima održanim 1990. godine, registrovane su političke stranke sa mono-etničkim (krivo titulirano: jednonacionalnim) sastavom, i od tada, već trideset i pet godina ove osnovne jedinice političkog društva i sistema, djeluju sa pozicija etno-nacionalizma i političkog ekskluzivizma, uz sveprisutnu i naglašenu klerikalnu notu, u isto vrijeme pokušavajući sačuvati ideološko-politički supstrat vlastite projekcije novonastale države ali i razoriti antagonističke komponente političkog sistema – one koje afirmišu etnički suprotstavljene političke stranke. Na taj način, bh. politički pokreti koje krivo zovemo političkim strankama, djeluju dvostruko: kao snage izgradnje i snage razaranja države, svaka na svoj način preferirajući jedan od naizgled nespojivih aspekata vršenja političke vlasti koji, generalizacijom, biva smatran jedinim ispravnim i poželjnim. U tom uzavrelom političkom loncu političkih sukoba i borbi, etnički ekskluzivitet se pojavljuje kao standardna, tipska komponenta pogleda na svijet, društvo i državu a svaka stranka kao činjenicu uzima ne ono što zaista jest, nego ono što ona smatra da je činjenica. Sasvim je jasno da u ovoj situaciji etno-diverzitet (p)ostaje fenomen čije ostvarenje ostaje vječni i nedostižni ideal, a etno-ekskluzivitet neprelazni politički rubikon. Zajedničko se ne gradi ušančenim i krutim političkim stavovima, nacionalističkom retorikom i djelatnošu – time se zajedništvo, zapravo, razgrađuje, bez obzira na deklarativnu ravan pojedinih oficijelnih etno-političkih narativa.
Koncept kolektivne odgovornosti kao manifestni neprijatelj funkcionalne države
Tranzicijska pravda (Transitional Justice) je nova naučna disciplina koja se izučava i primjenjuje kao zaseban metod i proces suočavanja sa prošlošću u društvima koja su opterećena naslijeđem teškog, masovnog i sistematskog kršenja ljudskih prava i povreda Međunarodnog humanitarnog prava. Ona predstavlja odgovor društva i država na pomenuta kršenja, sve u cilju uspostavljanja vladavine prava, provođenja aktivnosti radi ublažavanja posljedica izvršenih ratnih zločina počinjenih tokom oružanih sukoba i stvaranja uslova za promoviranje mira, demokratije i pomirenja, sa ciljem sprečavanja ponavljanja strašnih događaja iz prošlosti. Kao aplikabilna disciplina, ona se služi svojim mehanizmima – krivična pravda, utvrđivanje činjenica i kazivanje istine, programi reparacija, memorijalizacija, komemoracije i kultura sjećanja, izgradnja mira i demokratskog društva – kao i iskustvima iz ove oblasti i ovakvih aktivnosti u svijetu, regionu ali i BiH. Kao ozbiljna i zasebna, metodološki i znanstveno utemeljena disciplina, ona se izučava na višim stupnjevima studija u savremenom svijet (Berkley, Bejrut, Melburn, Ulster, Georgetown i dr.)
Puno više, jače, surovije i bolnije od poplava, pogrešnih i nezakonitih privatizacija, pljačke javnih dobara i državnih resursa, zlouptrebe javnoga novca i svekolike obespravljenosti čovjeka i građanina, bosansko-hercegovačko društvo pritišće breme vještački kreiranog i namjerno održavanog koncepta „kolektivne krivice“. Misli se, naravno, na emocijama i tragedijama isfabrikovani i na opštoj tragediji volšebno (iz)građeni pogrešan, neprihvatljiv, nezakonit i u biti duboko nehuman i nepravičan sistem „kolektivne odgovornosti“.
Ako, u svjetlu principa vladavine prava, koji je jedan od temeljnjih principa na kojima se zasniva vlast u demokratskim državama analiziramo ovu anomaliju otkrivamo da ovaj princip/načelo (Rule of Law, Rechtsstaat, Stato di diritto), takođe znan kao nomokratija i/li vladavina zakona, u svom opštem značenju označava vladavinu prava, zakona, resp. pravne norme unutar jednog društva (zajednice). To, prije svega znači poštivanje ustava, jasan i harmoniziran pravni sistem, nezavisno pravosuđe – uključujući i mehanizme tzv. tranzicijske pravde – te, među ostalim, garanciju sigurnosti i poštovanja osnovnih ljudskih prava i sloboda pojedinca – građanina. U oblasti krivičnog prava, ovaj princip podrazumijeva da se niko ne može smatrati krivim dok se to ne utvrdi pravosnažnom sudskom presudom, nakon provedenog zakonom propisanog postupka pred nadležnim sudom, u kojem sud, nakon izvođenja dokaza, utvrđuje krivicu i izriče zakonom propisanu krivično-pravnu sankciju. Jednom, kada se utvrdi nečija odgovornost za krivično djelo (uključujući i ratni zločin), o tome se više ne raspravlja i ta činjenica predstavlja mrvicu povijesti cjelokupnog čovječanstva.
Ono što prosječan građanin BiH nikako da shvati je slijedeće: (1) zločin ima svoju pravnu kvalifikaciju (naziv); (2) zločinac ima svoje ime i prezime, matični broj, adresu čime je potpuno individualiziran; (3) počinilac je izvršio određeno krivično djelo za koje mu je suđeno i izrečena mu je zakonom propisana kazna; (4) izvršilac može biti određene etno-nacionalne afilijacije ili ispovijedati i prakticirati određenu konfesiju; (5) zločin i počinioca identificira i utvrđuje samo sud, niko drugi, ni jedan drugi organ, građanin, političar, vjerski poglavar ili bilo ko drugi; (6) suđenje jednom Bošnjaku, Hrvatu ili Srbinu nije suđenje svim Bošnjacima, Hrvatima ili Srbima. Iz navedenih razloga, zbog jednog individualnog čina koji treba osuditi svako ne treba da se loše osjeća pripadnik onog etničkog korpusa kome pripada zločinac. Krivica je individualna kategorija. No, kao što je rečeno, to je ono što se zaboravilo, što se stalno zaboravlja i stavlja u kraj i BiH i na Balkanu, dok se običan čovjek (ru)kovodi mržnjom spram “onog drugog”.
Nedovršena država
Propadajuća država (prevod na hrvatski jezik engleske sintagme failed state, što bismo mogli, za potrebe ovog teksta uslovno prevesti i kao „nedovršena država“) po svojoj suštini bila bi ona koja se pokazala neuspješnom ispunjavanju nekih uslova koje mora zadovoljavati i odgovornostima koje mora afirmisati suverena država. Uistinu, ne postoji univerzalno značenje, opis i/li definicija takve države, ali, sasvim sigurno, postoje određeni kriteriji po kojima se može odrediti da li određena država spada u kategoriju tzv. propalih država. Ti kriteriji su, ali nisu ograničeni, na slijedeće: (1) gubljenje kontrole nad vlastitim teritorijem ili gubitak monopola legitimne upotrebe fizičke sile na njenoj teritoriji; (2) urušavanje legitimne moći koja je povjerena kolektivnim organima političkog odlučivanja; (3) nesposobnost osiguranja javnih servisa njihovim klijentima, tj. vlastitom stanovništvu; (4) neuspjeh da u punom kapacitetu subjekta prava (punopravnog člana međunarodne zajednice) stupi u interakciju sa drugim državama. Sem navedenog, opšte karakteristike propadajuće države bile bi, među ostalim, slaba i neučinkovita državna vlada, široko rasprostranjena korupcija i kriminal. Indeks za ocjenu propalih država (Failed state index), inter alia, čine i slijedeći pokazatelji: veliki demografski pritisci, masivni pokreti izbjeglica i raseljenih lica, nejednak ekonomski razvoj pojedinih dijelova države, siromaštvo, povrede ljudskih prava i principa vladavine prava, pojava tzv. podijeljenih elita (factionalized elites), te intervencija (iz)vanjskih faktora. U konačnici, ovakvo stanje u suverenoj državi može imati vrlo ozbiljne geopolitičke konsekvence po tu državu.
Današnja BiH, u mnogim segmentima svoga postojanja i funkcioniranja ispunjava gotovo sve kriterije koji su navedeni, ali se, uprkos tome, često opisuje kao demokratska država, država u kojoj se provode reforme, i/li država koja ima neke evropske karakteristike u oblasti javne uprave, pravosuđa, agencija za provedbu zakona (policije) i tsl. No, kada se sve uzme u obzir, može se zaključiti da površnom posmatraču BiH izgleda kao prilično moderna država sa evropskim licem, iako se, zapravo, radi o prerušenoj propadajućoj državi. Zašto je to tako i šta to čini Bosnu i Hercegovinu nesvakidašnjom kombinacijom neuspjeha i postignuća?
Ako krenemo od prvog obilježja nedovršene države, možemo konstatovati da, iako postoje neki segmenti koji BiH čine funkcionalnom na cijelom teritoriju (npr. rad Državne agencije za istrage i zaštitu – SIPA, rad Suda i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, rad Parlamentarne skupštine i Vijeća ministara), dvoentitetska administrativno-teritorijalno-politička podjela dovela je do situacije da, nerijetko, državne prerogative bivaju derogirane ili njihovo vršenje biva opstruirano od strane entitetskih vlasti (npr. pokušaja instaliranja paralelnog sistema vlasti i derogiranja nadležnosti državnih organa – afera koju su kreirali najviši politički organi Republike Srpske, koja je doživjela i sudski epilog). Takva situacija jako liči na gubljenje kontrole državnih vlasti nad dijelom vlastitoga teritorija. S druge strane, BiH nije suverena država jer sa postojanjem eksternog šefa države (Ured Visokog predstavnika za BiH), ona predstavlja državu sui generis (neviđen pravno-teorijski konstrukt u kojem država, koja nije ni republika ni federacija, u svom sastavu ima jednu republiku i jednu federaciju, od kojih, niti je republika zaista republika, niti je federacija zaista federacija. Usput, pogrešni su i neutemeljeni nazivi poput Federalno ministarstvo pravde (umjesto Ministarstvo pravde Federacije BiH), Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova (umjesto Ministarstvo unutrašnjih poslova Federacije BiH), Republičko pravobranilaštvo (umjesto Pravobranilaštvo Republike Srpske, Republičko tužilaštvo (umjesto Tužilaštvo Republike Srpske) i dr.
Na koncu, BiH kao Daytonski Frankenstein na međunarodnoj sceni, nespretnim radnjama i propuštanjima svojih “legitimnih” poslu nedoraslih predstavnika ne može proizvoditi legitimne pravne učinke jer često, u njeno ime, to čine međunarodni činovnici sumnjivih namjera ili od njih instruirani servilni i položaja željni domaći političari. Kao takva, zemlja upitnog suvereniteta (ili bolje reći neupitne nesuverenosti), na međunarodnom planu se pojavljuje kao endemičan pseudo-subjekt međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, na samom početku i u korijenu onemogućen da se uhvati u koštac sa svojim međunarodnim obavezama, kao i da ostvari svoja legitimna prava koja joj, temeljem međunarodnih normi pripadaju. Iz tog razloga ćemo ih, ovaj put, ostaviti po strani.
Zaštita vitalnog „nacionalnog“ interesa kao instrument ugrožavanja nacionalnog interesa BiH
Pravo pozivanja na zaštitu „vitalnog nacionalnog interesa“, kao ustavni mehanizam, uvedeno je u institucionalne strukture države BiH (i njenih entiteta). Šta je, u stvari, taj “vitalni nacionalni interes”, na čiju se zaštitu svako malo poziva klub poslanika nekog od konstitutivnih naroda? Pojam nije precizno definisan: to može biti skupina standarda kao što su, npr. imati pravo biti na odgovarajući način predstavljen u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti, imati jednaka prava u procesima donošenja (političkih) odluka, zatim pitanja koja se odnose na obrazovanje, kulturni i vjerski identitet, tradiciju, jezik, nacionalne simbole i zastavu, kulturno naslijeđe, i sl. Radi se, dakle, o standardima koje tek treba preciznije definisati, budući da postoji veliki broj pitanja koja bi se mogla smatrati sadržajem ovih standarda.
Na osnovu ovog ustavnog mehanizma, omogućeno je šačici nacionalnih (etničkih) dušebrižnika da, pod krinkom navodne zaštite vitalnih interesa nacije kojoj pripadaju, blokiraju postupak donošenja bilo kojeg zakona sa čijim se sadržajem (ili njegovim dijelom) ne slažu iz, uglavnom, čistog materijalnog interesa. Pozivanjem na ovakvu zaštitu, oni legitimiziraju nacionalna vijeća (klubove) da spriječe donošenje zakona čije bi donošenje, prema njihovom mišljenju, predstavljalo diskriminaciju na osnovu nacionalne pripadnosti, diskriminaciju jedne, njihove nacije. Kada bi se zaista radilo o tome, onda bi ovaj mehanizam imao smisao svog postojanja. Međutim, stanje stvari nije takvo.
Nacionalni interes u zapadnim zemljama jeste državni interes, pa kad se govori o zaštiti nacije, misli se na interes svih građana jedne države, na samu tu državu (npr. nacionalni interes BiH bio bi da ona postane članica EU). Zahvaljujući lošim i nekvalifikovanim, laičkim prevodima ustavnih tekstova sa engleskog jezika (ali i zbog činjenice da većina političara u BiH na svim nivoima vlasti ne zna niti jedan strani jezik), ovaj nakaradni, anahroni, neprirodni i autentični bosansko-hercegovački proizvod – „zaštita vitalnog nacionalnog interesa“ dobiva pravo građanstva u svakodnevnom političkom životu u BiH. Kao takav, on postaje oruđe u rukama političkih oligarhija koji se, posredstvom njega, tobože brinu o vlastitoj etno-nacionalnoj grupaciji, čime je, de iure i de facto, stvorena mogućnost da, navodno štiteći interese vlastitog „konstitutivnog naroda“, onemogućavaju političko odlučivanje. Opstruirajući donošenje zakona i drugih važnih političkih odluka koje BiH udaljavaju od euroatlanskih integracija ova zaštita postaje institucionalna barijera kojom se direktno nanosi šteta državi čije stanovništvo, paradoskalno, čine nacije koje se, navodno štite. Ovaj začarani krug ne donosi ništa dobro državi i njenom stanovništvu, čak ni konstitutivnim narodima, ali sasvim sigurno donosi onima koji, navodno štiteći ugrožene nacije, stvaraju političku i institucionalnu klimu da se donesu novi, drugačiji zakoni i političke odluke koje će pogodovati upravo i samo njima. O ovome, dakako, narod koji je već tri decenije taoc ove zaštite, ne zna ništa, no čini se da bi trebao znati da mu zaista treba zaštita…od onih koji ga, na ovdje opisani način, štite.
Može li se očekivati politički napredak?
Ukoliko pogled na stanje započnemo od postavljenih premisa, koje jesu naučne postakve teorije političkih stranaka i političkog sistema, te aktuelnog političkog organizovanja i djelovanja u BiH, onda nije teško odgovoriti na pitanje kakva je sudbina političkih odnosa u jednoj državi ukoliko osnova okupljanja i djelovanja rukovodstva i članstva predstavlja etnos (etnička pripadnost, etnička afilijacija). Budućnost će biti bremenita svakovrsnim konfliktima.
Međutim, po pitajnu političke budućnosti Bosne i Hercegovine, nikako ne treba zaboraviti činjenicu da je Dejtonski mirovni sporazum veliki uspjeh američke spoljne politike i (za razliku od neuspjeha u npr. Vijetnamu, Afganistanu i dr.), te da će Sjedinjene Američke Države zato bezrezervno stajati uz njega i podržavati ga. To je sasvim sigurno garant opstojnosti države, ali njena funkcionalnost i institucionalni kapaciteti za bilo kakve ozbiljne političke reforme i regionalne integracije će sasvim sigurno ostati diskutabilni.