Lucija Tunković rođena je 1993. godine u Sisku, gdje je završila gimnaziju. Diplomirala je novinarstvo i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Radi kao slobodna novinarka i autorica, surađuje s brojnim domaćim medijima, a nedavno je pokrenula i vlastiti obrt za promidžbu i kreativno pisanje.
Jedan od prvih sastavaka koje je napisala bio je posvećen njezinoj majci. Gotovo trideset godina kasnije, motivi iz tog sastavka odjek su pronašli u njezinom prvijencu “Pupčana vrpca”, romanu koji propituje odnos majke i kćeri, kao i cijeli sustav naslijeđenih emocija, trauma i nelagoda. Možda je od sastavka prošlo i više od trideset godina, kaže nam Tunković, ako primijeni logiku glavne protagonistkinje koja tvrdi da njome kolaju riječi, uspomene i slike svih prijašnjih članova obitelji.
– Kostur romana nastao je gotovo u bunilu, prouzrokovanom onome što u svakodnevnome govoru nazivamo “živčanim slomom”, uslijed kojeg sam tri dana sjedila na krevetu i manijakalno lupala po tipkovnici – prisjeća se autorica.
Otprilike godinu dana poslije pokrenula je blog Tear Party na kojem je spontano počela umetati fragmente, rečenice i ideje iz tog stihijski ispisanog materijala. Kad je odlučila napisati roman, krenula je ispočetka.
– Budući da je to priča koja je spontano izvirala iz mene, nije mi bilo teško napisati je. Pri pisanju se nisam oslanjala na bilješke nego na svoje prijašnje radove, posuđujući i prerađujući vlastitu biografiju, slike i misli – ističe.
Dio radnje odvija se u kozmopolitskom i boemskom Parizu koji za glavnu junakinju romana postaje okidač, mjesto s kojega započinje njezino uranjanje u djetinjstvo i složene obiteljske odnose, a traumu odrastanja razotkriva sveznajuća pripovjedačica koja pamti sve, pa čak i vlastito rođenje. Tunković “Pupčanu vrpcu” opisuje kao pokušaj junakinje da sebi rastumači vlastiti život, da shvati zašto je bijes u njoj toliko dominantan i otkud dolaze maštarije o bolestima i smrti. Jedan od središnjih odnosa u romanu onaj je između Mame i Tate, dvoje ljudi čija je ljubav, kako kaže autorica, “utjelovljenje ideje da ljubav mora boljeti”.
– Junakinju čitavo vrijeme proganja ono što joj njezina majka govori na početku romana, a to je da u životu nikada nikoga nije voljela kao svog prvog supruga, onog čije je masnice prekrivala teškim puderima, onog koji joj je uskraćivao novac, ostavljao je samu, preobrazio njihov obiteljski dom u pakao – objašnjava Tunković te razotkriva cijelu jednu generacijsku matricu: brkanje hirovitosti sa strašću, emocionalne nezrelosti s ljubavlju.
I dalje je to, kaže, vrlo uobičajeno. Roman pak ne ostaje samo na obiteljskom mikrokozmosu, naime, majka i otac postaju društveni arhetipovi, jezici na kojima žene uče što znači voljeti i trpjeti. Junakinjina je introspekcija možda i politička gesta, svojevrsni pokušaj da se ne naslijedi još jedan krug boli.
– Rekla bih da je za mene pisanje vođenje razgovora sa samom sobom. Obožavam fusnote jer mi one omogućuju da i formalno raspravljam s različitim razinama i dimenzijama svog identiteta. Volim stih koji glasi “so many women in me” jer odaje počast borkinjama za ženska prava zbog kojih danas uopće i odgovaram na ova pitanja, ujedno ukazujući na suštinsku razlomljenost naših identiteta – ističe autorica.
Grad iz romana nije imenovan, ali vrlo se lako, čitajući o industrijskoj melankoliji i tranzicijskoj praznini, može naslutiti da je riječ o nekoj verziji Siska s početka 2000-ih. Kako je Tunković pojasnila, htjela je ukazati na to koliko smo svi oblikovani sredinom u kojoj se igramo, zaljubljujemo, živimo i spavamo.
– Pokušala sam predočiti identitetsko stapanje s gradom na izdahu, prikazati koliko se karakterne crte junakinje odražavaju i u samoj arhitekturi i mitologiji grada. Sva se ta atmosfera, koju bismo uvjetno mogli nazvati depresivnom, poput indigo papira preslikava i na svakodnevicu onih u nju uronjenih – priča nam Tunković.
U tom je prostoru i depresija dio krajolika, gotovo prirodni element jer, kako nam govori autorica, protagonistkinja romana bori se s naletima depresije, gotovo romantizira taj aspekt svog iskustva, dijelom i zato što joj je to stanje toliko blisko i poznato.
Nemojmo se zavaravati, naglašava, “materijalni uvjeti neposredno oblikuju naše živote, zbog čega se u gradu propale industrije zbilja lako susresti s učmalošću”. Dio kritike roman je okarakterizirao kao djelo u kom nema patetike, ali i koje ne nudi oprost. Na pitanje o ideji oprosta u književnosti ili putem književnosti, Tunković odgovara:
– Kao netko tko pamti sve, veoma mi je teško definirati što bi to točno značilo oprostiti nekome drugome ili pak samome sebi. Je li zaborav oprost? Ili odluka da više ne razmišljamo o onome što nas je povrijedilo? Čini mi se da je oprost u našoj kulturi precijenjen. Svijet je jako okrutno mjesto i mislim da treba pamtiti, čak i pod cijenu koje neprospavane noći.
O tome prihvaća li i priznaje domaća književna scena autorice koje bez autocenzure pišu o temama poput obiteljskog nasilja, klasnih razlika i siromaštva, Tunković naglašava kako su sve to teme o kojima se u posljednje vrijeme zbilja mnogo piše. Premda ne pišu sve spisateljice eksplicitno o vlastitim iskustvima, to u književnosti, smatra Tunković, ne bi trebalo biti važno.
I sama je u “Pupčanoj vrpci” krenula raspetljavati čvorove vlastitog obiteljskog nasljeđa, no to je i dalje roman, fikcija, izobličena verzija stvarnosti, zbog čega priželjkuje da se čitatelji pri tumačenju radije fokusiraju na stilske i tematske odrednice teksta nego na njenu biografiju i postotak autocenzure u tekstu.
– Mislim da je veliki problem to što je u našem društvu i dalje normalno reći “ne čitam žene”, kao da smo sve iste i na isti način razmišljamo. To je pogrešno na toliko razina, ali velikim su dijelom krivi i izdavači koji opus spisateljica opisuju sintagmama kao što su “žensko pismo”, dodatno sužavajući krug čitatelja. To što u “Pupčanoj vrpci” pišem o djevojaštvu ne znači da roman trebaju čitati samo žene. Dapače, najljepša je stvar kod književnosti i umjetnosti uopće to što ima moć produbiti naš unutarnji svijet, prisiliti nas da život sagledamo iz druge perspektive. U tom kontekstu, treba raditi na otklanjanju (internalizirane) mizoginije i autocenzure – zaključuje Tunković.