Objektivno nema razloga za rat između Izraelaca i Palestinaca. Zemlja od reke Jordan do Sredozemnog mora je dovoljno prostrana i bogata da dva naroda na njoj žive mirno, prosperitetno i dostojanstveno. Ako zanemarimo vrednosne ocene i ideološke tvrdnje i prosto izbrojimo koliko tu ima dunama zemlje, koliko pšenice ta zemlja može da rodi, koliko kilovata struje može da pruži, koliko vode iz nje izvire ili se može desalinirati iz mora, videćemo da Izrael komotno može da izdržava sve svoje stanovnike, i izraelske i palestinske.
Dakle, ovaj sukob nije izazvan nestašicom resursa i obradivih površina, već izmišljenim istorijskim naracijama koje su oba naroda dovele do moralnog slepila. Previše Izraelaca i Palestinaca je ubeđeno da su samo oni u pravu, a da druga strana greši i nema pravo na postojanje. Čak i kada ih okolnosti primoraju da potpišu neke sporazume, obe strane ih shvataju samo kao privremeni kompromis, nadajući se na duže staze apsolutnoj pobedi i preuzimanju kontrole nad celim Izraelom. Svaka strana je svesna grešaka one druge i to je jako ljuti. Jevreji su šokirani željom Palestinaca da ih istrebe, a Palestinci su užasnuti time što Jevreji to isto žele njima.
Krug samo-opravdanja i nasilja moguće je prekinuti samo ako obe strane izađu iz stanja moralnog slepila i potraže praktična i velikodušna rešenja umesto apsolutne i surove pravde. Da bismo razumeli uzrok ovog problema, treba zaroniti u dugu istoriju ovog prostora i u iskrivljene priče o toj istoriji koje Izraelci, Palestinci i mnogi drugi neguju od davnina.
Izraelska priča glasi otprilike ovako: Jevreji su starosedeoci na zemlji između reke Jordan i mora. Stari Rimljani su nas silom proterali odavde. Uvek smo želeli da se vratimo, ali razne zle imperije to nisu dopuštale. Krajem 19. veka cionizam je motivisao jevrejski narod da se vrati u zemlju svojih predaka i obnovi svoje pravo na nju. Mnogi Izraelci veruju da ne postoji palestinski narod, da je to potpuna izmišljotina. Kada su prvi cionisti stigli u današnji Izrael, to je bila prazna zemlja. Bilo je tu i tamo lokalnih farmera i beduina, ali oni nisu bili „narod“ i bilo ih je veoma malo.
Palestinska priča glasi otprilike ovako: mi smo autohtoni stanovnici zemlje između reke i mora. Nikada je nismo napustili. Ona je oduvek bila naša sve dok nisu stigli cionisti i oteli je od nas. Cionisti su evropski kolonijalisti. Oni su stigli na Bliski istok krajem 19. veka kao deo evropskog kolonijalističkog pokreta. Kao što su evropski hrišćani zauzeli južnu Afriku i naselili se tamo, tako su evropski Jevreji zauzeli Palestinu. Možda smo trenutno slabi i nemamo drugog izbora nego da se nagodimo sa jevrejskim osvajačem, ali duboko u srcu mi znamo da Jevreji nemaju nikakve veze sa ovom zemljom i nikakvo pravo da u njoj žive.
Obe ove priče iskrivljuju istorijske činjenice. Hajde da ispitamo neke od tih tvrdnji i pokušamo da pomirimo ove dve naracije.
Greške u palestinskoj priči
Tvrdnja da su Palestinci autohtoni stanovnici Izraela je besmislena. U zemlji između reke Jordan i mora, kao i na većini mesta na svetu, nema izvornih stanovnika, osim ako ne mislite na neandertalce koji su ovde živeli stotinama hiljada godina pre prvih homo sapiensa koji su ovde dospeli iz Afrike. Ljudi nisu drveće. Mi nemamo korenje već noge. Ljudi i kulture sve vreme dolaze, prolaze, menjaju se. Današnji Izrael je doživeo talase raznih osvajača i migracija koji su taložili bogate slojeve ljudskog i kulturološkog materijala. Tokom stotina hiljada godina ovu zemlju su osvajali i naseljavali različiti narodi i nikada tokom svih tih vekova zemlja između reke i mora nije bila država Palestina.
Samo ime Palestine je veoma drevno. Postojala je Sirija Palestina, kako je rimski car Hadrijan nazvao rimsku provinciju Judeju nakon gušenja Bar Kohbinog ustanka. Ali teritorija koju to ime označava uglavnom je uvek bila podeljena između mnogo manjih političkih entiteta (na primer, tokom filistejskog perioda) ili je bila deo mnogo većeg carstva (na primer, za vreme Rimskog carstva). Od vavilonskog osvajanja 586. godine pre nove ere do osnivanja države Izrael 1948. godine samo dva puta su nezavisna lokalna kraljevstva vladala većinom područja između reke i mora tokom nekoliko generacija. Bile su to Hasmonejska kraljevina (37-141. p.n.e) i Krstaška država (1099-1291).
U 7. veku nove ere arapska imperija je preotela ovu teritoriju od Vizantijskog carstva. Arapski imperijalizam je bio sličan evropskom u 19. i 20. veku, samo se dogodio ranije i ostao zapamćen kao umereniji. Ko misli da Britanija nije imali pravo da osvoji južnu Afriku u 19. veku i Palestinu početkom 20. veka, mora priznati da ni arapski osvajači nisu imali pravo da osvoje ovu zemlju u 7. veku.
U stvari je britanska, a ne arapska imperija, odredila ko će biti Palestinac. Čak i Hamas definiše granice Palestine prema linijama koje su povukli britanski imperijalisti, a ne prema prirodnim ili istorijskim granicama. Pre britanske okupacije nije postojala nezavisna palestinska država ili provincija pod nazivom Palestina u Otomanskoj imperiji. Nakon što su Otomani osvojili region Mameluka 1517. godine, više puta su menjali pokrajinske granice svog carstva. Ponekad je područje zapadno od Jordana bilo podeljeno na tri, ponekad na dva dela, a ponekad je bilo manji deo veće provincije. Tako je na primer od 1864. do 1872. cela teritorija današnjeg Izraela pripadala regionu Damaska. Jerusalimski okrug, osnovan 1872, obuhvatao je Jafo i Gazu, ali je veći deo Samarije, Galileje i Negeva ostao u okrugu Damaska. Bejrutski okrug osnovan je 1888. godine. Galileja i Samarija su prebačeni u novi Bejrutski okrug, ali su deo gornje Galileje i južnog Negeva ostali u okrugu Damaska, dok su Jerusalim, Gaza i Jafo i dalje bili u posebnom okrugu. Tako su, na primer, kada je izbio Prvi svetski rat 1914. stanovnici Aka i Gaze pripadali različitim otomanskim okruzima. Nakon Prvog svetskog rata, Britanija i Francuska su ovaj region podelile između sebe. Britanske vlasti su odlučile da će stanovnici Aka i Gaze biti povezani sa novom političkom zajednicom, nazvanom Britanski mandat nad Palestinom.
Što se tiče palestinske tvrdnje da su Jevreji evropski kolonijalisti, ona naravno nije tačna. Njome se negira činjenica da jevrejska populacija ovde živi već tri hiljade godina i da veza između Jevreja i ove zemlje nije izum modernog vremena. Kada su britanski kolonijalisti prekopavali tle južne Afrike, nisu nalazili nikakve engleske natpise od pre dve hiljade godina. Kada Izraelci kopaju po Izraelu, otkrivaju natpise na ivritu od pre dve hiljade godina. To, naravno, ne daje pravo Jevrejima na ovu zemlju, jer ovde se nalaze stari natpisi i na arapskom, latinskom, grčkom, aramejskom, hananskom i drugim jezicima. Ali to dokazuje da postojanje Jevreja na Bliskom istoku ipak prevazilazi okvir evropskog kolonijalizma. Takođe, polovinu izraelskih Jevreja čine potomci bliskoistočnih izbeglica proteranih iz zemalja poput Egipta, Iraka i Jemena nakon 1948, kao odmazda za izraelsku pobedu nad arapskim snagama.
Greške u izraelskoj priči
Gruba iskrivljavanja u palestinskoj priči ne znače da je izraelska priča sasvim tačna. Pre svega, kao Palestinci, ni Jevreji nisu starosedelačka populacija u današnjem Izraelu. Ne postoji „izvorno stanovništvo“. Izgleda da su Jevreji bili većinsko stanovništvo na ovom prostoru u periodu od nekoliko stotina godina u 1. milenijumu pre nove ere. Ali pre njih su to bili Hanani, Natufiani i neandertalci. Nije jasno zašto istorija neke zemlje započinje baš u 1. milenijumu pre nove ere, a ne u trećem ili u prvom nove ere.
Drugo, Jevreji nisu proterani iz svoje zemlje od strane Rimske ili neke druge imperije. Zbog velikog ustanka Bar Kohbe, puno Jevreja je porobljeno od strane Rimljana, i mnogima od njih je bilo zabranjeno da žive na određenim mestima, posebno u Jerusalimu. Ali nijedan rimski cezar nije zabranio Jevrejima da žive na zemlji između Jordana i mora. Činjenica je da je priličan broj Jevreja nastavio da živi tu čak i nakon propasti ustanka, kao na primer autori Mišne i jerusalimskog Talmuda. Deo Jevreja koji je ostao u zemlji prešao je u hrišćanstvo ili islam, a njihovi potomci čine deo današnje palestinske populacije. Drugi su napustili zemlju svojom voljom, u potrazi za boljim ekonomskim i životnim uslovima. Na primer, još pre velikog ustanka skoro polovina Jevreja je bila van zemlje, na prostorima kao što su Egipat, Mesopotamija i Rim.
Treće, pošto su Jevreji napustili zemlju, niko im nije zabranjivao da se vrate. U skoro svakom trenutku kada su Jevreji nameravali da se nasele na zemlji od Jordana do mora mogli su to da urade. Na primer, u 16. veku Otomanska imperija je bila naklonjena Jevrejima kao malo koja sila na svetu. Nakon što je osvojila zemlju od Mameluka 1517. primila je jevrejske migrante otvorenih ruku, posebno izbeglice iz Španije i Portugalije. Tokom 60-ih godina 16. veka, jedna preduzimljiva Jevrejka po imenu dona Gracija Mendez Nasi, čak je osmislila plan za podsticanje useljavanja Jevreja u današnji Izrael i za to je dobila dozvolu od vlasti u Istanbulu. Sultan Sulejman Veličanstveni je za tu svrhu 1565-66. namenio grad Tveriju i nekoliko obližnjih područja. Ali veoma malo Jevreja je iskoristilo velikodušnu ponudu sultana i dona Gracije. Većina jevrejskih imigranata je više želela da se naseli u drugim mestima, Istanbulu, Solunu i Kairu. Na primer, porodica mog partnera, porodica Rodrigez, pobegla je iz Španije posle 1492. i emigrirala u Otomansku imperiju, ali je izabrala da se nastani na obalama Nila, a ne Kinereta.
Tokom istorije uvek je bilo Jevreja koji su živeli između reke Jordana i mora. To je dokaz da to nikada nije bilo stvarno zabranjeno. Ali pre pojave modernog cionizma, Jevreji su činili između 5 i 10 odsto ukupnog stanovništva. Jevreji iz celog sveta su i dalje sanjali o Cionu i u svojim molitvama obećavali „Dogodine u Jerusalimu“. Ali to bi uvek bilo neke godine posle sledeće. Sem toga, molitva ne znači upis nekretnina. Ako moj sused ima lepu kuću, a ja se svakog dana molim da ona postane moja, da li posle nekoliko molitvi mogu da odem u katastar i prebacim tu kuću na svoje ime?
Takođe, kada su prvi cionisti stigli u današnji Izrael krajem 19. veka, zemlja nije bila prazna, naprotiv. Bilo je ovde na stotine sela i varošica, čak i nekoliko većih gradskih centara kao što su Ako, Jafo, Gaza, Hebron i Jerusalim. Možemo raspravljati o tome koliko je bila snažna nacionalna palestinska svest u 19. veku, ali to nije važno. Čak i da njihova nacionalna svest tada nije postojala, to ne znači da danas ne postoji palestinski narod. Vreme stvara narode, a mnogo vremena je prošlo od 19. veka. Onaj ko živi u staklenoj kući ne baca kamenje na kuću suseda. Ni kod Jevreja u 19. veku nacionalna svest nije bila posebno jaka. Većina njih je krajem 19. i početkom 20. veka odbacivala cionističke ideje, jer ljudi nisu hteli da se sele iz zemalja u kojima su živeli. Jevreji koji su izabrali da emigriraju iz recimo Poljske zbog antisemitizma i ratova, radije su odlazili u Sjedinjene Države, Kanadu ili Argentinu, nego u zemlju između reke Jordan i mora. Od 1880. do 1924. godine, samo oko 3,5 odsto jevrejskih emigranata izabralo je Cion za svoju krajnju destinaciju.
Mir velikodušnih
Šta je zaključak? Ko ima jače istorijsko pravo na ovu zemlju? Možemo da zamislimo dvojicu braće Jevreja koji žive u zemlji Izrael nakon ustanka Bar Kohbe i obrađuju porodični maslinjak. Jedan brat, nazovimo ga Jichak, odlučuje da emigrira u Aleksandriju, u to vreme grad neograničenih mogućnosti. Njegovi potomci ostaju Jevreji i na kraju emigriraju u Španiju, Maroko, Poljsku i Sjedinjene Države. Drugi brat, nazovimo ga Jišmael, odlučuje da ostane na porodičnom imanju, a njegovi potomci prelaze u hrišćanstvo i islam, ali nastavljaju da žive na istom mestu. Jednog dana neko zalupa na vrata njegove porodične kuće. Pred njom stoji jedan od Jichakovih potomaka i kaže mu: „Vratio sam se, briši iz moje kuće.“
Kada su Britanci 1920. iscrtavali granice svog mandata u Palestini, jasno je da su ljudi koji su u to vreme živeli između reke Jordan i Sredozemnog mora imali najviše prava na taj prostor. Jevreja je tu bilo tek oko 10 odsto. To što je dve hiljade godina ranije na tom području postojalo jevrejsko kraljevstvo nije naročito jak argument da ta zemlja danas pripadne samo Jevrejima. Svakako nije pravedno da oni imaju potpuno vlasništvo nad ovom zemljom. U prvoj polovini 20. veka Jevreji su bivali progonjeni širom severne hemisfere i to je svakako bio veliki problem, ali taj problem Jevrejima nisu napravili Palestinci, niti je to problem koji je oni trebalo da im reše.
Sada nije 1920. godina. U istoriji vreme menja sve. Ove 2025. godine tačno je da i Izraelci i Palestinci imaju pravo na ovu zemlju, iz prostog razloga jer svi žive ovde i nemaju kuda da odu. Danas tu živi preko sedam miliona Jevreja, većina ih je rođena ovde i nemaju drugo mesto koje bi im bilo dom. Ovde živi i preko sedam miliona Palestinaca od kojih se većina rodila ovde. Ni oni nemaju drugu zemlju.
To znači da ni Izraelci ni Palestinci nisu potpuno u pravu i da nijedna strana nema dobar razlog da želi da druga strana nestane. Nema tih istorijskih žrtava koje bi mogle opravdati današnje nasilje. Nemoguće je vaskrsnuti one koji su poginuli u prethodnim ratovima i naknadno izbrisati bolnu prošlost. Ali je još uvek moguće sprečiti buduće ratove i strahote. Za taj cilj nije dovoljno postići neku vrstu kompromisa koju će obe strane teška srca i nevoljno potpisati kao „privremeno poboljšanje pozicija“. Sve dok je svaka od dve strane ubeđena da je samo ona u pravu i da ima pravo da se nada da će druga strana nestati, nijedan kompromis neće biti moguć.
Izraelski pesnik Jehuda Amihaj je napisao: „Na mestu gde smo pravedni cveće nikada neće rasti u proleće / Mesto gde smo pravedni je ugaženo i tvrdo kao polje.“ Kao vojni poligon, rekli bismo danas. Palestinski pesnik Mahmud Darviš je pisao: „Kada vodiš ratove misli na druge (ne zaboravite mirotvorce) / Kada plaćaš račun za vodu misli na druge (ne zaboravi onog koji čeka vodu iz oblaka) / Kada se vratiš kući, svome domu, misli na druge (ne zaboravi ljude iz šatora).“ Da bi se stiglo do održivog mira, svaka od dve strane mora biti manje u pravu i misliti više na onu drugu. Svaka od dve strane mora prihvatiti postojanje one druge i njena prava. Na osnovu toga treba postići sporazum zasnovan na širini srca, a ne na uskogrudosti. Ključno pitanje za obe strane mora biti: da sam u položaju onog drugog šta bi trebalo da uradim da bih održao datu reč, omogućio napredak i očuvao dostojanstvo?
Iznad svega, dve strane treba da pokažu plemenitost. Izraelska strana treba da prestane da se cenjka za svako brdo i izvor. Dobar mir za Izrael nije onaj koji Izraelcima daje još zemlje, već onaj koji im daje dobre susede. Izraelski interes je da Palestina bude prosperitetna zemlja, a to je moguće samo ako bude prava država a ne skup ograđenih naselja.
I Palestinci moraju biti velikodušni. Ono što mogu dati Izraelu nije još jedna stena ili još jedno maslinovo drvo, već nešto mnogo vrednije – legitimitet. Izraelci žive u opravdanom strahu od uništenja. Iako trenutni odnos snaga ide u korist Izraela, arapski i muslimanski svet je nemerljivo veći od našeg. Budućnost nosi neizbežnu promenu odnosa snaga na našu štetu. Ako Palestinci istinski i iskreno priznaju pravo na postojanje Izraela, i drugim Arapima i muslimanima će biti lakše da to prihvate. Tek tada će Izraelci moći da odahnu, a to će omogućiti i Palestincima da konačno uživaju u miru.
Dve strane moraju biti popustljive jedna prema drugoj, jer je to jedini način da se postigne mir pre nego što bude prekasno. Fanatici sa obe strane vole priče o večnosti misleći da imaju sve vreme ovog sveta. Ali večnost je projekcija, a vreme svima ističe. Pre milion godina nije bilo ni Palestinaca ni Izraelaca. U 21. veku budućnost svih ljudi je ugrožena zbog novih tehnologija kao što su nove generacije nuklearnog oružja, rojevi dronova koje pokreće veštačka inteligencija i armije autonomnih robota. To će biti oružje u budućim ratovima. Ako nismo u stanju da privolimo ljude da veruju jedni drugima, niko neće imati budućnost u zemlji između reke Jordan i mora, niti bilo gde u svetu. Decenijama su oni koji su želeli da reše izraelsko-palestinski sukob kao mantru ponavljali „dve države za dva naroda“. Ako dva naroda ne popuste jedan drugome, uskoro će rešenje za naš lokalni sukob, kao i za mnoge druge sukobe, biti „nula država za nula naroda“.
Haaretz, 13.11.2025.
Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat