O problemu nasilja nad ženama, femicidu, patrijarhalnim obrascima i nasilju u porodici za portal BUKA razgovaramo sa prof. dr Sanelom Čekić Bašić.
Profesorica Čekić Bašić diplomirala je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu (Odsjek socijalni rad) 2001. godine. Diplomirala je na odsjeku za socijalni rad Fakulteta političkih nauka u Sarajevu (2001), magistrirala na Alice Salomon Univerzitetu primijenjenih nauka u Berlinu (2004), a doktorirala na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu (2010). U zvanje vanredne profesorice izabrana je 2015. godine na Fakultetu političkih nauka Sarajevo, gdje predaje nastavne discipline: Historija socijalnog rada u BiH, Osnove socijalne politike, Siromaštvo i socijalna isključenost, Nasilje u porodici i Etika socijalnog rada.
Profesorice Čekić Bašić, Bosnu i Hercegovinu, ali i regiju šokiralo je još jedno ubistvo djevojke od strane bivšeg momka. Šta Vama kao predavačici i istraživačici znači ova rečenica koju ste napisali: “Na studenticama svake godine mogu prepoznati tihe, skrivene tragove njihovih iskustava”? Šta Vas tu najviše pogađa i šta Vam to govori o našem društvu?
Moj interes za pitanja nasilja nad ženama i djecom usko je vezan uz dugogodišnje predavanje predmeta Nasilje u porodici na studiju socijalnog rada. To je predmet koji buduće socijalne radnice priprema za zahtjevan rad u oblasti prepoznavanja, intervencije i prevencije porodičnog nasilja.
Kada govorim o „tihim, skrivenim tragovima njihovih iskustava“, mislim na ono što se kroz godine u učionici ponavlja: bavljenje temom nasilja u studenticama često otvara neprerađene traume. One se ne vide kao modrice, nego kao povlačenje, anksioznost, nesigurnost, strah od konflikta, pretjerana potreba da budu „dobre“. To su emocionalni otisci koji govore mnogo više od riječi.
Istraživanja o nasilju nad djecom u BiH (MICS i BECAN) potvrđuju da ovo nije iznimka nego obrazac: više od polovine djece odrasta uz psihičko ili fizičko nasilje, a mnogi svjedoče i nasilju prema majci. Kada te statistike povežemo s iskustvima iz učionice, postaje jasno da među mladim ženama koje obrazujemo da štite druge često sjede one koje su i same preživjele upravo ono protiv čega se borimo.
To me najviše pogađa: spoznaja da trauma nije pojedinačna nego generacijska; da je nasilje u odgoju normalizirano; da se o bolnim iskustvima šuti; i da sistemi zaštite još uvijek nisu dovoljno snažni da prepoznaju i zaustave nasilje dok traje.
A da je nasilje u našim društvima ne samo rasprostranjeno nego i smrtonosno za one koji ga pokušavaju zaustaviti, pokazuju tragični primjeri iz regije. U Hrvatskoj je 2019. ubijena socijalna radnica nakon što je godinama radila na zaštiti djece u visokokonfliktnom i nasilnom porodičnom kontekstu. Region u posljednjih nekoliko godina potresaju slučajevi najbrutalnijeg smrtonosnog nasilja prema stručnjakinjama, socijalnim radnicama tokom pokušaja da zaštite žene i djecu u riziku. Ovi slučajevi pokazuju da nasilje pogađa ne samo žrtve, već i profesionalce koji nastoje da ih zaštite.
I ovo sve govori mnogo o našem društvu, govori o:
– normalizaciji nasilja u odgoju
– dubokoj nevidljivosti dječijih iskustava
– kulturi šutnje, u kojoj se trauma potiskuje umjesto da se liječi
– nedovoljno jakim sistemima zaštite, koji ne uspijevaju prepoznati i spriječiti zlostavljanje onda kada se ono događa
– i o tome da nasilje nad djevojčicama i ženama nije incident, nego strukturni, ukorijenjeni obrazac.
Zato femicid, poput ovog koji je potresao zemlju, nikada ne dolazi iz „praznog prostora“. On se događa u društvu u kojem je nasilje duboko ukorijenjeno, a njegove posljedice vidljive – tiho, ali nepogrešivo – na licima i u ponašanju naših studentica svake godine. To je bolna, ali nužna istina o kojoj društvo i institucije moraju govoriti mnogo glasnije i mnogo odgovornije.
U tekstu vrlo jasno poručujete studenticama: “Ako ste u vezi u kojoj vam ‘dečko’ sve kontroliše – odmah otiđite.” Kako objasniti mladim ženama da ljubomora i kontrola nisu ljubav, naročito u kulturi gdje se to često romantizuje?
Kada studenticama kažem: „Ako ste u vezi u kojoj vam ‘dečko’ sve kontroliše – odmah otiđite“, to nije moraliziranje, nego zasnovan savjet na teorijskim i empirijskim saznanjima o nasilju u partnerskim odnosima. U kulturama poput naše, gdje se ljubomora i kontrola često romantizuju, mlade žene uče pogrešnu poruku: da posesivnost i ograničavanje slobode predstavljaju ljubav.
Međutim, kontrola, izolacija, optuživanje i prijetnje nisu ljubav već psihičko nasilje i prvi korak u uspostavljanju dominacije nad partnerkom. To je strategija potčinjavanja koja stvara zavisnost i slabi samopouzdanje. Ljubomora se često tumači kao strast ili briga, ali u stvarnosti signalizira želju partnera da ograniči slobodu, preuzme moć nad vremenom, kontaktima i prostorom žene i pripremi teren za buduće nasilje fizičko, seksualno ili ekonomsko.
Zato poruka „odmah otiđite“ nije alarmiranje bez razloga: kontrola i ljubomora nikada nisu znak ljubavi, već početak spirale nasilja.
Bandurina teorija socijalnog učenja objašnjava kako se nasilje prenosi promatranjem i oponašanjem, dok sociološke i feminističke teorije pokazuju da je nasilje društveni proizvod – rezultat normi, rodnih uloga i nejednakosti moći. U BiH, postratni kontekst i patrijarhalni obrasci olakšavaju prenošenje nasilja kroz generacije, čineći intervenciju i razvoj pozitivnih modela ponašanja ključnim.
Nasilje prema ženama i djeci često je prikriveno kroz svakodnevne situacije, institucije i jezik, što otežava njegovo prepoznavanje. Tipični primjeri normalizacije nasilja uključuju:
- Eufemizacija i izbjegavanje imenovanja – nasilje se opisuje neutralno („bračne razmirice“, „partnerski konflikt“) kako bi se odgovornost muškarca prikrila.
- Okrivljavanje žrtve i dehumanizacija – žene se prikazuju kao „provokativne“ ili „emocionalno nestabilne“, dok nasilnik prolazi kroz „program za agresore“ bez stvarnih sankcija.
- Naturalizacija i psihologizacija – nasilje se tumači „prirodnim“ ili individualnim problemom, npr. „On je frustriran zbog stresa na poslu“.
- Separacija i fragmentacija – fizičko i psihičko nasilje prikazuje se izolovano, iako nasilnik često koristi kombinovano djelovanje.
- Medijacija i privatizacija konflikta – nasilje se premješta sa pravnog na privatni teren, npr. medijacija u razvodu dopušta nasilniku kontakt sa žrtvom.
Ove strategije čine nasilje često nevidljivim u porodici, školama, medijima i religijskim zajednicama:
- Porodica: muškarci odlučuju o svemu, fizičko kažnjavanje opravdava se „disciplinom“, žene savjetuju da „izdrže zbog djece“.
- Škola: seksističke šale i tolerisanje nasilja među vršnjacima normalizuju se kao „dječje igre“.
- Mediji: nasilje se naziva „obiteljskim nesporazumom“, dok se odgovornost muškarca skriva.
- Religijske zajednice: naglašavanje poslušnosti žene legitimizuje trpljenje nasilja.
Tipični primjeri uključuju kontrolu novca i kretanja, stalno kritiziranje i ponižavanje, te prisilu da ostanu u problematičnim vezama zbog društvenih ili vjerskih očekivanja. Ljudi to često ne prepoznaju kao nasilje jer su obrasci duboko ukorijenjeni u društvu.
Drugim riječima, nasilje nije izuzetak nego simptom društva: ono pokazuje kako se moć i rodna nejednakost reproduciraju, a Bandurina teorija pomaže razumjeti zašto su pozitivni modeli i edukacija presudni za prevenciju.
Kažete da čak i žene često prenose patrijarhalne obrasce jer same nose generacijsku traumu potčinjenosti. Kako sa ženama razgovarati o tome, a da se one ne osjete optuženo nego osnaženo da prekinu taj međugeneracijski lanac?
U patrijarhalnom društvu identiteti pojedinaca oblikovani su kroz stroge rodne norme. Djeca odrastaju u pritisku poslušnosti, a roditelji, oblikovani vlastitim traumama, prenose ih dalje. Žene prenose patrijarhalne obrasce ne zato što žele, nego zato što su ih naučile kao jedini način preživljavanja.
Razgovor s njima treba biti zasnovan na empatiji, razumijevanju, priznavanju njihovih iskustava i osvještavanju mogućnosti promjene, bez krivnje.
Zalažete se za to da se žene samoorganizuju i grade mreže podrške. Kako bi po Vama u idealnom scenariju izgledala jedna funkcionalna, lokalna mreža ženske podrške od ulice i komšiluka do institucija i organizacija?
U proteklom periodu postignuti su važni pomaci u harmonizaciji mehanizama rodne ravnopravnosti s EU standardima, ali to nije dovoljno. Idealan model počinje u komšiluku: žene se okupljaju, dijele informacije i prepoznaju rizike. Zatim se povezuju s organizacijama civilnog društva i institucijama kroz jasne procedure, brze reakcije i stvarnu podršku.
U svom komentaru pominjete i “sve zakonske oblike samozaštite, uključujući i naoružavanje, ako žena procijeni da joj je to potrebno”. Šta ste tačno mislili pod tim, gdje su granice legitimne samozaštite i kako izbjeći da fokus pređe na “naoružavanje žena”, a da se izgubi suština problema nasilni muškarci i nefunkcionalne institucije?
Iako je u proteklom periodu u BiH postignuto usklađivanje zakona i strategija rodne ravnopravnosti s EU standardima, formalni okvir i institucionalna mreža nisu dovoljni da promijene stvarnu situaciju žena. Nedostatak političke volje, nefunkcionalne institucije i neosigurana primjena zakona često dovode do toga da se ugrožava sigurnost žena, pa čak i pravo na život. Fokus na formalnu implementaciju prava, od rada i zapošljavanja, zdravstva i obrazovanja, do zaštite od nasilja, bez stvarnog povezivanja s lokalnim potrebama, pokazao se nedovoljnim.
U idealnoj mreži ženske podrške ključ je u početku od zajednice: ulica i komšiluk postaju mjesto gdje žene razgovaraju, prepoznaju rizike i zajedno pronalaze načine zaštite. Ove lokalne grupe trebaju biti povezane s organizacijama civilnog društva i institucijama kroz jasne kanale komunikacije i koordinirane protokole. Historijski gledano, upravo su lokalne i autentične ženske inicijative početkom 1970-ih pokrenule borbu protiv muškog nasilja. One su gradile mreže podrške, educirale zajednice i kroz praksu inicirale prve zakonske i institucionalne promjene koje su slijedile. Prava promjena dolazi kada se fokus pomakne sa „tick-the-box“ aktivnosti na konkretne ciljeve: sigurnost žena, brzu pomoć i osnaživanje.
Kada govorimo o „zakonskim oblicima samozaštite“, ne radi se o militarizaciji, nego o osiguranju konkretnih alata i strategija kojima žena može zaštititi svoj život i integritet bez prekoračenja prava drugih. To uključuje prijavljivanje prijetnji, korištenje dostupnih resursa, dokumentovanje nasilnika, informisanje zajednice i osiguranje sigurnih prostora za sebe i druge. Suština je u tome da fokus ostane na nasilnim muškarcima i nefunkcionalnim institucijama, a ne na oružju ili simboličkoj „samozaštiti“.
Izgradnja funkcionalne lokalne mreže ženske podrške zahtijeva kontinuirano osnaživanje žena, edukaciju o pravima, krizne planove, podršku zajednice i stalni pritisak na institucije da zaista funkcionišu. Generacijski rad i koordinacija od komšiluka do državnih institucija mogu dugoročno stvoriti sigurno i ravnopravno društvo, ali svaki konkretan korak danas doprinosi toj promjeni.
Kao neko ko godinama radi sa studenticama i studentima socijalnog rada, šta vidite kao tri najhitnije promjene koje bi država i institucije morale uvesti da bi žene bile realno sigurnije, a ne samo na papiru?
Po meni, tri najhitnije promjene koje bi mogle stvarno učiniti žene sigurnijim u BiH nadilaze formalnu legislativu.
Prvo, nužna je efikasna primjena postojećeg zakonodavstva i jasna odgovornost institucija. Žene moraju vidjeti da sistem reaguje brzo i dosljedno, da prijave nasilje nisu izgubljene u birokraciji, te da je sigurnost žrtve prioritet. To uključuje neposrednu zaštitu, pravovremeno procesuiranje počinitelja, sigurne prostore, pristup podršci i preventivne mjere koje sprječavaju ponavljanje nasilja. Samo sveobuhvatan pristup stvara povjerenje u institucije i stvarnu zaštitu.
Drugo, hitno je potrebno preventivno djelovanje i obrazovanje koje mijenja kulturu nasilja. To znači integrisati rodnu ravnopravnost i nenasilje od predškolskog do visokoškolskog obrazovanja, razvijati ciljne programe prevencije, osnaživati žene kroz praktične obuke i lokalne grupe podrške, te uključivati mlade muškarce u rad na razgradnji toksičnih obrazaca maskuliniteta. Samo sistemski i generacijski pristup može promijeniti rodne stereotipe i patrijarhalne obrasce koji perpetuiraju nasilje.
Treće, dugoročno je neophodno mijenjati društvene stavove i kulturu. Rad s mladima i odraslima, u komšiluku, školama i medijima, mora ukloniti opravdanja za nasilje zasnovana na rodnim ulogama i patrijarhalnim normama. Stvarna sigurnost žena zahtijeva koordinirano djelovanje na pravnom, društvenom i kulturnom nivou, uz jasnu političku volju za promjenom struktura.
To je investicija u društvo koje neće tolerisati nasilje, a koju tek generacije koje dolaze mogu u potpunosti ostvariti.
Za kraj, koju poruku biste uputili mladim ženama koje možda sada čitaju ovo i prepoznaju se u opisu kontrolirajuće veze?
Želim da znate da niste same i da ono što doživljavate nije vaša krivica. Ako prepoznajete kontrolirajuće ili nasilne obrasce u vezi, nemojte šutjeti – informišite se o svojim pravima i dostupnim oblicima zaštite. Obratite se roditeljima, porodici, prijateljima, lokalnim grupama podrške i besplatnim SOS telefonima, i koristite sve institucionalne mjere koje vam mogu pomoći da sigurno izađete iz kontrolirajuće veze. Pažljivo planirajte svoje korake, osigurajte podršku i sigurnost, i zapamtite – traženje pomoći i aktivno djelovanje nije slabost, već izraz hrabrosti. Svaki korak ka zaštiti sebe i svojih granica doprinosi vašoj slobodi, jer vaša sloboda i život nemaju cijenu.
A poruka muškarcima koji žele da budu dio rješenja, a ne problema – odakle oni trebaju krenuti?
Promjena počinje sa sobom: osvijestite svoje postupke, uvjerenja i način na koji ste učeni da gledate svijet. Prepoznajte i odbacite obrasce patrijarhalne hegemonijalne muškosti, naročito one rodne stereotipe koji perpetuiraju nasilje – ideju da muškarci moraju biti „dominantni“, a žene „pokorne“. Učite suosjećati, komunicirati bez kontrole i dominacije, i podržavati žene u njihovoj sigurnosti i autonomiji. Biti dio rješenja znači koristiti svoju snagu za zaštitu i ravnopravnost, a ne za potvrđivanje privilegija. Svaka pozitivna promjena u vašem ponašanju širi se dalje – u porodicu, među prijatelje, u zajednicu – i polako gradi društvo bez nasilja.
Na kraju, svaka aktivna odluka da zaštitite sebe, prepoznate nasilje, osnažite druge i mijenjate vlastite obrasce doprinosi izgradnji sigurnijeg, ravnopravnog i pravednog društva. Hrabrost, svijest i odgovornost za žene i muškarce temelji su promjene koju trebamo da generacije koje dolaze više ne trpe nasilje.