Ovaj klub organizuje književne i muzičke večeri, a do sada iza sebe ima preko tri stotine i sedamdeset dešavanja i uspješan međunarodni književni festival ”Pero Živodraga Živkovića”, koji je okupio na stotine pisaca iz regiona i svijeta. Desetogodišnji jubilej kluba ”Plava paleta” proslaviće se organizovanjem književne večeri, a svečani program će se desiti 24. novembra u dvorani Tapas, u Zenici, sa početkom u dvadeset časova.
Jedan od glavnih krivaca za sizifovski kulturni poduhvat zvani ”Plava paleta” jeste priznati pisac Emir Sokolović, autor mnogih djela za koje je dobijao ovdašnje i međunarodne književne nagrade. Sa Sokolovićem smo vodili zanimljiv razgovor vezan za ”Plavu paletu”, ali i o stanju književne scene Bosne i Hercegovine i regiona.
”Plava paleta” ove godine slavi deset godina svog postojanja. Kako je nastala i šta je ”Plava paleta”? Ko su ljudi iz ”Plave palete”?
Sokolović: I u vrijeme kada sam imao domovinu, stvari u kulturi nisu izgledale kako treba. Naprosto, prošao sam bos po žeravu trnju. Svako je želio da disciplinira tvoj duh i misao, te ako u tomu nije uspijevao, išle su posljedice. Da ne pišemo o ovom klerofašizmu koji sada živimo i, ukoliko niste u bogomoljama, ni ne postojite u percepciji drugih kao ljudsko biće. Naprosto, po postignutoj afirmaciji djela u Danteovoj zemlji, ne treba zaboraviti ni sitni detalj da sam u toj prekrasnoj zemlji objavio i prvu knjigu davne 1983. godine, nisam mogao ni zamisliti, a još manje dozvoliti, da neko ko se bavi neposredno umjetnosti doživi i proživi moj kreativni put, mnoge bi i slomilo. Zato sam se odlučio pokrenuti „Plavu paletu“, klub gdje će svaki autor, neovisno o poziciji, moći doći i gdje će mu djelo biti predstavljeno na adekvatan način. I to, dakako, ne bi imalo nikakvog smisla da tu nije bilo ključnog faktora, najbolje publike u regiji koja svom trudu i radu daje smisao i na čemu sam im nesagledivo zahvalan.
Prvi koji je prepoznao ideju i pridružio se jeste Zoran Grgić Grga, bubnjar grupe Boom. Nakon stanovitog vremena nam se pridružio i izuzetni kantautor Hisam Jusufović, a po tom, u svezi informatičkih i inih potreba, Haris Teljigović i Ermis Mulabdić. I to nije kraj. Tu je i plejada mojih kolega, međunarodno priznatih umjetnika, koji sa nama i uz nas guraju tu pozitivnu priču, evo, već deset godina.
Organizovali ste tri stotine i sedamdeset književnih dešavanja, uz to i festival ”Pero Živodraga Živkovića”, koji se desio već osam puta. Koliko treba novaca, vremena, truda i zalaganja da se sve to ostvari, ko vam pomaže u tom poduhvatu?
Sokolović: Zanimljivo pitanje, ali ujedno i jedino, kada se dohvatite ovakvog posla, o kojem ne smijete da mislite ni u tragovima. To je put, misija. Tada nema kalkulacija i sagledavanja finansijskog salda, tu ste sretni, jer imate i možete da date. I to i dajete. Kalkulacije uvijek morate ostaviti iza sebe. U protivnom postajete kalkulant kao i članovi strukovnih udruženja koji, kada ne bi bilo novaca, ne bi bilo ni njihovog „stvaralaštva“. Ali svako ima svoj put, a mene su učili da je ruka koja daje uvijek iznad one koja uzima.
Ima li pomoći države i institucija kulture? Da li ste se uopšte i obraćali za pomoć?
Sokolović: Rođen sam i živio kao slobodan čovjek. Tako doživljam i svakog jedinačnog svog sagovornika. Ako se zasužnjio, ja to nisam učinio i to je njegova odgovornost. Svojevremeno, na dodjeli prestižne nagrade Citta di Sarzana, rekao sam, mislim da ima i video zapis negdje, da mom djelu ne treba država da bi bilo djelo, ali da državi treba moje djelo ako želi da bude država. I to uistinu jeste tako u civilizovanom sustavu. Ali u neevoluiranim geografijama, u kojima je sveto slovo korida i teferić, nema se šta raspravljati. U suštini, svakom njegovo i ja ne prosvjedujem, ja radim. Znači, svaki stvaralac gdje Paleta može da prezentuje njegov rad, dovoljno je da nam se obrati i, ukoliko ima što da pokaže, mi smo na dispoziciji. Treba samo dozvoliti vremena da se usaglase termini. A kada je riječ o obraćanju, kako se obratiti za pomoć onomu komu ni urgentni ne može pomoći?!
Koliko vam organizovanje književnih događaja oduzima vremena da se i sami bavite književnošću?
Sokolović: Kreacija je kontinuirani mentalni proces i nikada jedno ne ide na uštrb drugog. Pa tako ni organizovanje programa u Paleti. Naprotiv, pripremajući programe i iščitavajući knjige i tekstove, kontinuirano izgrađujete estetiku. Ili što rekoše: ljepota je u oku promatrača. Stoga, to je nezasnovana priča koja ide na ruku onima koji su zalutali u Kreaciju i nisu učinili ništa dalje od želje da to budu. Doduše, društvena klima ovdje ide im na ruku.
Da li je bilo situacija kada ste htjeli da dignete ruke od svega vezano za Plavu paletu?
Sokolović: Da je bilo teških momenata u radu, ne treba pominjati. Ali kada dođete i vidite tu publiku, vi, naprosto, nemate kao opciju odustajanje. Radite i sa tim prekrasnim ljudima dijelite zadovoljstvo po prođenim programima. Kojih smo vidjeli definitivno nije bilo malo.
Mi se stalno pitamo kako stoje stvari sa književnosti, mada, reklo bi se, književnika nikada nije bilo više, bar na ovim prostorima bivše Jugoslavije. Čak se, koliko toliko, razvilo i ovo privatno izdavaštvo. Ljudi pišu, izdaju knjige, na stotinu je književnih udruženja, održavaju se festivali i takmičenja pisaca, uručuju se nagrade. Međutim, kakav je kvalitet pisane riječi? Možda je to pitanje svih pitanja?
Sokolović: Na ovim prostorima je gotovo poslovično bilo isto i ovdje su se kolajnama kitili UP autori, upotrebljivi i poslušni. Kao i u svim segmentima. Prvo, teško da imate kvalifikovane pozicionirane autorite da objektivno sagledavaju vrijednost bilo kog djela. Sve je svedeno na mahalu i puke nezasnovane interpretacije, jer svi znaju da u suprotnom ni ne egzistirate. A da ima vrijednosti, neupitno ima. S time da su trenutno skrivene. Ali svako vrijedno djelo će naći svoj put. I ne stoga što je to potrebno autoru – to je nužno i imperativ samom djelu. A da se i umjetnost instrumentalizira, pa to fašizam najbolje zna.
Naš poznati roker, pjesnik i filosof Džoni Štulić u jednoj svojoj pjesmi pita se ”Kamo dalje rođače?”, pa neka naše pitanje bude: Kamo će dalje ići Plava paleta, da li će uopšte ići i gdje će stići?
Sokolović: Ja ću pristati da se oglasim na drugo pitanje: da, Paleta će nastaviti dalje. A gdje stići?! Nebitno, mi smo Paletu trasirali da uživa u putu, jer svaka budala, danas, postavlja sebi cilj. Da smo i mi na isto se fokusirali, definitivno ne bi ni bilo Jubileja.
Gospodine Sokoloviću, da li možete reći kako stvari stoje sa vašom književnom karijerom?
Sokolović: Pa da se mirovalo, nije. Ali se odlučilo dovesti u red i rukopisi koji prilično dugo „spavaju“ po završetku. Prvo što je okončan rad na prevodu novog dramskog teksta i obezbjeđena recenzija i prevod koji je uradio veliki književni istoriograf i vrstan poznavalac književne međunarodne scene, prof. Domenico Pisana. Sada očekujem drugu recenziju promišljajući da li isti tekst da štampam u Italiji ili ovdje. Pomenuti dramski tekst je u matrici teatra refleksije koji sam trasirao sa tekstom „Paris – ili zalud je razapinjati Krista“. Također, nakon jedanaest godina od završetka, uredniku za Varšavu je isporučen i novi roman „Druidov srp“, a promišlja se okupiti i zbirku poezije „Onostrane“ i krenuti tom njenom životnom stazom.
To je sva nagrada meni za moj rad. A mojim čitaocima i prijateljima za informaciju da sam dobio dva poziva za manifestacije dodjele priznanja: jedna je nagrada „I colori dell’ anima“ koja se dodjeljuje u Sanremu i gdje sam sa ciklusom poezije proglašen najboljim stranim autorom, a druga je premio Internazionale Giovanni Bertacchi.
Treba samo uzeti u obzir da se u posljednje dvije godine javljam na festivale samo po pozivu, nema se više toliko ni vremena, a ni energije. Uz to, na mlađima svijet ostaje.