Viktor Ivančić o budućnosti novinarstva, o tome hoće li nekadašnju poštenu inteligenciju zamijeniti poštena umjetna inteligencija, može li ideološka razdjelnica ujedno biti i granica između dobra i zla, ali i o feralonostalgiji.
Kada je 2014. godine Viktor Ivančić objavio knjigu Radnici i seljaci, Boris Postnikov je, u svom prikazu objavljenom u zagrebačkom tjedniku Novosti, ustvrdio kako je iz naslova izostala poštena inteligencija, od koje ionako nije ostalo ništa. Na tu je činjenicu podsjetila komunikologinja Lejla Turčilo, osvrćući se na objavu nove Ivančićeve knjige, koji je 11 godina kasnije izdao riječki Ex Libris pod naslovom – Poštena inteligencija. Onima koji na prvu ne znaju o čemu se tu zapravo radi, od pomoći je podnaslov – Novinarstvo i duh kapitalipse.
Iako je sačinjena od eseja napisanih u rasponu od čak 16 godina, knjiga konzistentno nudi Ivančićev pogled na profesiju za koju kaže da je u odumiranju. Zbog čega to tvrdi, hoće li nekadašnju poštenu inteligenciju zamijeniti poštena umjetna inteligencija, što još uopće održava novinarstvo živim, može li ideološka razdjelnica ujedno biti i granica između dobra i zla, zbog čega je jugonostalgija desničarski mokri san, a feralonostalgija realna potreba?
Na ta i druga pitanja rođeni Sarajlija, jedan od osnivača čuvenog lista Feral Tribune, novinar, humorist i pisac sa splitskom adresom, odgovarao je ekskluzivno za Mediacentar Sarajevo.
Čitajući Vašu najnoviju knjigu Poštena inteligencija – Novinarstvo i duh kapitalipse, neminovno su mi se nametnula dva pitanja istovremeno: ima li novinarstvo budućnost; ima li u Hrvatskoj novinarstva?
Uvijek će biti onih koji žele saznati istinu i onih koji istinu žele iznijeti. Prema tome, novinarstvo ima budućnost, čak i u Hrvatskoj. Problem je, međutim, u tome što će ga biti sve manje tamo gdje bi mu trebalo biti prirodno mjesto, u tzv. vodećim informativnim medijima. Pošteno profesionalno novinarstvo – shvaćeno na tradicionalan način – sve se češće povlači na margine, u neke rukavce i džepove izvan glavne struje, postajući gotovo raritetna roba. Budućnosti dakle ima, ali je ona dosta kržljava. Događa se to da je razvoj medijske industrije, pogotovo one „informativne“, u izravnome sukobu s našim zanatom i njegovim normama koje se rado recitiraju u svečanim prilikama. Novinar postaje previše skup, remeti poslovanje ako želi biti temeljit, pa ga se sili na površnost, a ako je sklon kritici onda je još i neudoban, jer odbija oglašivače ili političke pokrovitelje. Ukratko, pokazuje se problematičnom stavkom u bilancama. Traži se ubrzana „proizvodnja sadržaja“, a ti sadržaji imaju sve manje veze s onim što je uistinu bitno u našim životima.
Smjer je očito takav da bi mediji trebali preživjeti, dok će ono što smo nazivali novinarstvom iz njih postupno nestajati i biti zadržano samo u tragovima, kao izgovor i dekoracija. Zbog toga se razvijaju hibridne forme kroz miksanje PR-a i novinarstva, premda te djelatnosti nisu tek različite, nego bi trebale biti i neprijateljski nastrojene jedna prema drugoj.
U Hrvatskoj se slijede ti globalni trendovi, ali s nešto drastičnijim reperkusijama. Najprije zato što je riječ o maloj zemlji, pa se gotovo kompletna medijska scena može disciplinirati i pripitomiti u razmjerno kratkom periodu, a zatim i radi toga jer ovdje nismo ni imali iole ozbiljniju demokratsku tradiciju.
Knjiga objedinjuje 11 polemičkih eseja pisanih od 2009. do 2023. godine, ali uvjetno knjiga se sastoji iz dva dijela pri čemu prvi dio čini pet eseja koji su već ranije ukoričeni u knjizi Zašto ne pišem i drugi eseji. Koji je razlog za takvu odluku izdavača? Ponavljanje je majka znanja ili…?
Odluka je bila moja, a izdavač – Ex libris iz Rijeke – se složio. Knjigu Zašto ne pišem i drugi eseji objavio sam prije 15 godina u Beogradu, u Fabrici knjiga, i ona se zahvaljujući nacionalistički hermetiziranim tržištima nikada nije ni pojavila u hrvatskim knjižarama. To beogradsko izdanje je odavno rasprodano, u međuvremenu se i Fabrika knjiga ugasila, tako da je u ovom paketu to zapravo prvi put dostupno čitateljima u Hrvatskoj. Eseji koje sam kasnije pisao različitim povodima nekako se logično nadovezuju na one ranije, a birao sam ih po kriteriju da se na ovaj ili onaj način tiču naše profesije i medijskih prilika. Naravna stvar, prije nego što sam sklopio knjigu iznova sam pročitao te 15 godina stare tekstove da vidim je li ih pojelo vrijeme. Čini mi se da nisu korodirali i da sasvim dobro korespondiraju s današnjicom.
Knjiga eseja Radnici i seljaci objavljena je 2014. godine. Desetak godina kasnije izlazi knjiga u čijem naslovu radnike i seljake sarkastično (a kako drugačije) mijenja poštena inteligencija. Što se to promijenilo u međuvremenu? Jesmo li dobili poštenu umjetnu inteligenciju? I zbog čega ipak još uvijek pišete?
Da, u međuvremenu smo dobili i poštenu umjetnu inteligenciju, što nas vraća problematici koju ste otvorili prvim pitanjem – budućnosti novinarstva u dekadentnoj fazi kapitalizma. Te dvije knjige smatram komplementarnima, odatle takav naslov, iako su i po sadržaju i po formi potpuno različite. Radnike i seljake podnaslovom sam etiketirao kao eseje, mada se radi o klasičnoj književnoj fikciji, dakle o kratkim pričama. No, pisao sam te pripovijetke s određenim, da tako kažem, esejističkim predumišljajem, s ambicijom da se obradi zadana tema. Poštena inteligencija, s druge strane, jeste zbirka eseja, ali je veći broj tekstova opskrbljen fikcijskom ambalažom, bilo da se radi o izmišljenim predavanjima, ili o lažnim intervjuima, ili o epistolarnom tipu naracije. Inače volim tu vrstu žanrovskog miješanja, često se i u svojim novinskim komentarima služim sredstvima literarne fikcije. U svakom slučaju, Radnici i seljaci i Poštena inteligencija, koliko god da su različiti, predstavljaju cjelinu. A povezuje ih propitivanje mogućnosti i vidova otpora u uvjetima liberalno-kapitalističke konačnosti, odnosno u svijetu koji se odrekao alternative. Pisanje koje nije u službi otpora, što se mene tiče, nema naročitog smisla.
Na predstavljanju prvog izdanja knjige o Feralu Smijeh slobode, autoru Borisu Paveliću poželio sam da ta knjiga postane udžbenik na studijima novinarstva, ali smo se odmah i složili da se to nikada neće dogoditi. Pišući o Vašoj knjizi Poštena inteligencija – Novinarstvo i duh kapitalipse komunikologinja Lejla Turčilo, profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu gdje vodi Odsjek žurnalistika / komunikologija, založila se da bi ta knjiga također trebala postati obavezna literature iz predmeta Etika na novinarskim studijima. No, to se također neće dogoditi. Je li uopće umjesno (za)pitati (se) zbog čega je tako?
Moram reći da me silno razveselio prikaz Lejle Turčilo, jer iznimno cijenim njezin rad i njeno pisanje. Nisam mogao poželjeti bolju potvrdu da ta knjiga nešto vrijedi… A što se tiče tzv. akademske (institucionalne) recepcije Ferala u Hrvatskoj, o tome se nema bogznašto novo reći. Demonska aura koja se vezuje uz Feral Tribune i njegove autore i dalje je snažna, a u posljednje doba još snažnija, što je sasvim u redu. Što bi gospoda profesori dovodili u pitanje svoju komociju potežući vraga za rep? Stvar je, bez lažne skromnosti, možda neobična utoliko što je – kada zanemarimo etički aspekt priče, pa i političku poziciju – Feral svojedobno unio niz inovacija u polje profesije, koje nisu bile baš uobičajene i svakodnevne, ne samo u nacionalnim razmjerima, a onda i postavio neke slobodarske standarde. U nekim drugim sredinama to bi stručnome dijelu javnosti – onome koji se bavi izučavanjem i poučavanjem zanata novinarstva – bez sumnje bilo interesantno, no ne i u Hrvatskoj. Nakon što se Feral ugasio, za digitalizaciju njegova arhiva pobrinule su se organizacije iz Ljubljane i Sarajeva, ne iz Zagreba ili Splita. Međutim, uvijek postoji i ona paralelna, zatajena javnost, koja se zna pokazati neobično žilavom, utoliko više što ne spada u stručnu. Kada smo 1993. pokretali list, ozbiljno sam strepio da ćemo propasti poslije par brojeva, jer je medijska slika stvarnosti upućivala na zaključak da takav projekt ne može imati čitatelje. A onda smo krenuli prodavati po 30 ili 40 tisuća primjeraka. Prema predodžbi Hrvatske kakvu su masovni mediji kreirali, ti čitaoci nisu ni postojali. Za tu zatajenu javnost moji drugovi i ja pišemo.
Svi koji su pisali o knjizi bezrezervno je hvale, ali to su usual suspects, oni od kojih se ništa drugo i ne očekuje. Je li onima s druge strane barikade ta knjiga dosadna i nerazumljiva, preapstraktna da bi po njoj prosipali primitivni gnoj koji miriše lijepo onima kojima se obraćaju? Već i autorovo ime je dovoljno privlačan motiv, pa opet ništa. Ne čitaju knjige?
Pravo da Vam kažem: ne zanima me što bi takvi imali reći. S druge strane, ne sjećam se da se ikada ijedan desničar poduhvatio analize neke moje knjige, pa je nasjeckao na sitne komadiće, a objavio sam ih petnaestak. Da, ne čitaju, ali zašto bi i čitali kada unaprijed raspolažu fondom klišeja preko kojih sveobuhvatno karakteriziraju nečiji lik i djelo – jugokomunist, srbočetnik, antihrvat i tome slično. Jednom sam pisao o gluposti kao svojevrsnoj obavezi ovdašnjih desničara: čak i kada nisu glupi po prirodi, što nije čest slučaj, moraju biti glupi po dužnosti. To znači da će u nečijem tekstu ili javnom nastupu pabirčiti samo one argumente koji podupiru unaprijed zadanu kvalifikaciju ili ih još češće krivotvoriti. Takvima nije potreban intelektualni aparat za polemiku, jer imaju sjekiru. Zato je hrvatska desnica u pravilu ekstremistička: ona nema poriv da se suprotstavi mišljenju koje je suprotno njenom, nego da mišljenje suprotno njenom proglasi nedopuštenim.
Koliko i oni good guys – s prave strane barikade – razumiju ili bar pokušavaju razumjeti što im poručujete? Mnogi novinari ne čitaju niti svoje tekstove kako valja prije objave, a pogotovo ne knjige čiji im sadržaj sugerira da možda baš i nisu profesionalne i moralne vertikale kakvima se nastoje (i samima sebi) prikazati.
Oni koji budu čitali sigurno će razumjeti. A ako neki od njih pritom osjete nelagodu, utoliko bolje. U nekoliko tekstova sam se bavio generalnim odlikama ovdašnjega novinarstva, onim situacijama kada disonantni glasovi jedva da postoje. Tokom rata se, kao što znamo, to manifestiralo kao propagandna noćna mora. Posudio sam od Sloterdijka izraz nacionalžurnalizam, referirajući se na nepisano pravilo da novinarski prilozi obavezno sadržavaju domoljubnu intonaciju. Dok „Dunav mirno teče“ još se i toleriraju medijska živost, kritike, rasprave, otkrivanja afera, a novinari su do određene mjere slobodni da – kako se to lijepo kaže – obavljaju svoju društvenu ulogu. No, čim se oglasi sirena za uzbunu, čim se s nadležnoga mjesta upozori na neki vid nacionalne ugroze, stvarne ili izmišljene, i čim se proglasi zajednički neprijatelj, stvaran ili izmišljen, žurnalisti se gotovo bez iznimke zbijaju oko vladajućih parola kao pčele uz maticu. Premda je rat odavno završio, takvim postrojavanjima svako malo svjedočimo. Mediji tada postaju glavni motor kolektivnog stresa.
Jeste li uvijek uspijevali provoditi vrhunske etičke i profesionalne standard koje propovijedate svojim beskompromisnim polemičnim tekstovima? Dopuštate li sebi ikada ikakve kompromise? Koja je granica kompromisa ispod koje nikada ne biste išli? Može li se ta granica uopće odrediti i kako? Može li kolumnistička beskompromisnost biti realno mjerilo (ne)etičnosti i (ne)profesionalnosti svakodnevnog novinarskog rada suočenog s najrazličitijim izazovima i opstrukcijama?
Naravno da sam u 40 godina, koliko se bavim ovim poslom, pristajao na neke kompromise, ali nikada na takve koji bi me doveli do ozbiljnijega nesporazuma sa samim sobom. Mislim da je to jedini kriterij kojega se treba pridržavati, pod uvjetom da je čovjek uopće u stanju otvoreno razgovarati sa sobom. U tome smislu kolumnistička beskompromisnost ne znači ništa – ona je češće pitanje stila, nego dokaz nekakve stamenosti ili postojanosti.
Nedavno, u kolumni u Novostima pod naslovom ‘Hitler iz našeg sokaka’ razmontirali ste stalnog kolumnista Slobodne Dalmacije Ivicu Šolu, kao zagovaratelja fašističkih metoda obračuna s ideološkim protivnicima. Koliko je u medijskim istupima ljudi poput Šole, urednika opskurnog zadarskog Hrvatskog tjednika Ivice Marijačića ili, na primjer, još jedne desničarske zvijezde Tihomira Dujmovića, riječ o stvarnoj ideološkoj tvrdoći, a koliko je na stvari nešto drugo? I što bi bilo to drugo? Može li ideologija biti čvrsta razdjelnica između dobra i zla?
To „drugo“ koje spominjete je, dakako, oportunizam. Većinu ljudi čisti oportunizam dovede u krilo ideologije koja je trenutačno dominantna i koja jamči bolje lične profite, pa ih to ipak ne mora činiti manje ideološki zadrtima. Neki od onih koje ste pobrojali, uostalom, u bivšem su režimu bili lojalni članovi jedine dopuštene partije. Sama ideologija ne može biti izvorište moralne ispravnosti ili neispravnosti, uz par iznimki, poput fašizma. Među pristašama komunizma možemo naći i Rosu Luxemburg i Staljina, dakle i dobro i zlo, ali baš svaki fašist je nitkov, bez obzira na motive koji su ga naveli da se takvim deklarira, jer je fašizam zločinačka ideologija. Drugim riječima: svatko tko odzdravlja na poklič „Za dom spremni“, ako ima makar minimalnu predstavu o tome što on znači, ne može biti ništa drugo nego moralna ništarija. Nitkovi iz nekih drugih svjetonazorskih sfera, pak, obično nastupaju u ime dogmi koje serviraju kao obvezujući ideološki destilat. Da ne bude zabune, ovo ne govorim kao ideološki indiferentna osoba: iskreno prezirem kapitalizam, smatram da bi taj poredak vrijedilo srušiti i vjerujem u mogućnost demokratskog socijalizma. Ali kada, s vremena na vrijeme, registriram dogmatsku zapjenjenost s „lijeve“ strane, žustre zahtjeve za cenzurom, zabranama ili otkazivanjima, blago se smrznem. Nikada ne bih mogao pristati na ograničavanje osobne slobode radi kolektivne odanosti Ideji.
Jugonostagiju kao važnu društvenu činjenicu izmislili su konvertiti koji žele svoju prošlost prikazati boljom, po aktualnim standardima, pa im treba alat koji ih čini što je moguće podobnijim u sadašnjosti ne bi li si tako osigurali prosperitetnu budućnost. No, feralonostalgija jest stvarna. Bi li Feral bio moguć u današnjoj Hrvatskoj i bi li njegovo postojanje imalo smisla?
Smisla bi svakako imalo, ako ne govorimo o konkretnome Feralu, već o nečemu poput njega. A da li bi bio moguć, to je već teža stvar. Medijsko tržište potpuno je drugačije nego u vrijeme kada smo mi pokretali list. Internet danas otvara prostor da se objavi što god se želi, ali sumnjam u mogućnost da profesionalni pogon takvoga tipa financijski opstane, bez marketinga i sponzora, dakle da novinari žive od toga posla. Ostalo bi volonterstvo, što je uvijek polovična i kratkoročna priča. Sistem se u svakom slučaju usavršio, pa rijetko mora posezati za izravnim nasiljem. A ipak, kako vrijeme ide, kontrola je sve snažnija. I sve je tako liberalno, slobodnotržišno i demokratski. K tome su i neugodne vrste istina kod nominalno demokratskih režima na sve nižoj cijeni. Tko ne vjeruje, neka se raspita kod Snowdena ili Assangea.