Ovih dana svjedočimo preslagivanjivanjima na političkoj sceni Republike Srpske, očito usmjerenim na izbore 2026. godine, što je uvijek zanimljiva i načelno dobra stvar. No, pravo pitanje je da li uopšte, u situaciji koja postoji u Republici Srpskoj, izbori imaju bilo kakvo stvarno značenje i ima li uopšte razlike ko će pobijediti.
Ako pogledamo strateške pozicije vlasti i opozicije po ključnim pitanjima „ideološkog spektra“, vidjećemo da tu gotovo da nema nikakve razlike. Političku ili ideološku poziciju obično testiramo kroz par ključnih markera: vrijednosnu poziciju, ekonomsku filozofiju, shvatanje društva, i odnos prema promjenama. Tako će vam pravi ljevičar po pravilu zastupati vrijednosti neke forme jednakosti i socijalne pravde, solidarnosti i sl. Njegova ekonomska politika uključivaće širok državni intervencionizam, javno zdravstvo, socijalne programe, a kao uzor-model propagiraće neku od verzija „države blagostanja“. Njegovo shvatanje društva po pravilu je „liberalno“, otvoreno, sa fokusom na multikulturalizam, jednakost polova, LGBT prava, kao i prava manjina. Ljevičar je takođe, po pravilu, zagovornik progresa i stalno je spreman da ospori postojeći status quo.
Nasuprot tome jedan desničar će po pravilu zastupati tradicionalne vrijednosti, odgovornost, nacionalizam, i poredak. Njegova ekonomska politika, u zavisnosti od vrste desnice, naginje ili ka korporativnoj državi ili ka što manjem miješanju vlade u ekonomiju. Načelno je nepovjerljiv prema državnom intervencionizmu i uvijek teži što manjim porezima. Njegovo shvatanje društva po pravilu je „konzervativno“, fokusirano na moralne i religijske tradicije, porodične vrijednosti, nacionalnu tradiciju i sl.
Naravno, ova klasifikacija je samo uslovna i razne kombinacije i prelazi su mogući i postoje. Imajući to u vidu, mnogi ovu podjelu smatraju irelevantnom ili prevaziđenom. Ipak, ona i dalje može biti koristan alat kada pokušavamo procijeniti u kom pravcu će neki kandidat/stranka voditi zemlju ako osvoje mandat.
„Svi su isti“
Ako kroz prethodno opisane markere pokušamo provući naš vladajući i opozicioni blok vidjećemo da tu nema nikakve prepoznatljive razlike. Što je još gore, razlike nema ne zato što vlast i opozicija imaju iste stavove po važnim političkim temama, već zato što zapravo nemaju nikakav jasan, čvrst i konzistentan stav ni po jednom suštinskom političkom pitanju. Oni praktikuju puki populizam u kome se bez ikakvih problema danas strasno zagovara jedna politika, da bi se već sutra s pjesmom od nje odustalo. To jasno vidimo na bilo kojoj relevantnoj temi koju bismo uzeli u razmatranje.
Uzmimo na primjer „evropski“ put i stratešku orijentaciju RS prema EU i NATO integracijama. Čovjek bi očekivao da na jednoj takvoj temi ne može biti dnevnopolitičkih skretanja. Međutim, naša vlast jedan dan usvaja reformske agende neophodne za EU integracije, da bi već sljedeći dan proglasila kako „mi nemamo šta da tražimo u EU“ i da je „naša budućnost vezana za BRIKS“. Do koje mjere konfuzija vlada najbolje nam svjedoči činjenica da Ministar za evropske integracije u Vladi RS mrtav-hladan postavlja pitanje da li je Srpskoj uopšte mjesto u EU. Začudo, ni naša opozicija nije u stanju da formuliše iole konzistentan stav na tu temu, i teško da iko može biti načisto da li je opozicija uopšte sklona EU integracijama ili ima neke alternativne ideje. Vlasti RS već deceniju vode anti-EU politiku, a opzicija, ili nije u stanju da ospori takvu antievropsku politiku, ili ju i sama podržava.
Sa druge strane, vlast je sasvim jasno stala na proputinističke pozicije. Kada je počeo rat u Ukrajini, iz nekog razloga, SNSD&Co su odlučili da odigraju „all in“ na Putina. U međuvremenu se pokazalo da je to pogrešna strategija, a cijenu te greške sada plaća i vlast RS-a i svi mi sa njom. Umjesto da koncipira argumentovanu kritiku proputinističke pozicije vlasti, zasnovanu na evropskoj strategiji, opozicija nije bila u stanju da progovori ništa konzistentno na tu temu. Naprotiv, oni odaju utisak da im je krivo što se oni ne slikaju sa velikim gazdom u Kremlju, i revoltirani su što oni ne dogovaraju „poslove“ sa Serdarovom i inim „ruskim prijateljima“. Da li ste ikad čuli nekog iz opozicije da polemiše sa vladajućim narativima o BRIKS-u ili se usprotivio antievropskoj kampanji koju vlast uporno vodi? Zahvaljujući medijskoj dominaciji, vlast je uspjela da formira javno mnenje koje podržava takve iracionalne političke orijentacije, a opozicija, umjesto da se tome suprotstavi jednom argumentovanom proEU strategijom, ponavlja vladajuću indoktrinaciju poput kakvih populističkog papagaja.
Opozicija nije bila u stanju ni da iskorači po pitanju aktualnih događaja u Srbiji. Vlasti RS su odlučile da podrže SNS režim, često na jedan sasvim neprimjeren i dugoročno nacionalno veoma štetan način, a pojedini opozicioni lideri požurili su da budu veći katolici od Pape, i prevazišli su vlast po pitanju neprimjerenog ulizivanja Vučiću. Štaviše, vlast RS se donekle može i opravdati za takvo ponašanje službenom dužnošću da ima dobre odnose sa vlastima u Beogradu, kakve god da su. Opozicija nema takvo opravdanje, i trebalo je da reaguje na mnogo principijelniji način. Umjesto toga, u SDS-u su čak promptno smijenili predsjednika Miličevića, nakon što se ovaj drznuo da podrži studente i građane u Srbiji.
Čak i na mnogo benignijim temama naša opozicija pokazuje da nije u stanju da se diferencira i distancira od vlasti. Tako je svojevremeno Predsjednik RS (vlast) napao LGBT populaciju u Republici Srpskoj, a gradnočelnik Banjaluke (opozicija) je brže-bolje poletio da pokaže kako je još više odan „našim tradicionalnim vrijednostima“.
Ovaj slučaj je baš dobra ilustracija i autokratskog manira RS vlasti i nemoći RS opozicije. Jer slučaj je čisti penal: Ustav RS, Ustav BiH i povelje o pravima koje smo prihvatili kao obavezujuće, garantuju svim građanima Srpske jednaka prava, nezavisno od njihove seksualne ili rodne orijentacije. Umjesto da na tom slučaju izgradi antiautoritarnu kritiku vlasti, opozicija je poletjela da ne izgubi par jeftinih populističkih poena. I onda se čude kada po Banjaluci ljudi pričaju da bi „Draško bio gori diktator od Dodika“. Mnogi od nas se zgražavaju nad Dodikovim višegodišnjim gaženjem Narodne skupštine RS, ali jednako smo zgroženi i nepoštovanjem Skupštine grada od strane gradonačelnika.
Opozicija nije u stanju da poentira čak ni najočitoj slabosti vlasti: korupciji. SNSD&Co vlast je u prethodnom periodu stvorila neku vrstu partijsko-klijentelističke države, koja, kao i svaka država tog tipa, ima visoke stope korupcije na svim nivoima. Međutim, antikorupcijske parole opozicije djeluju sasvim neuvjerljivo iz perspektive njihovog vlastitog ponašanja tamo gdje su na vlasti. Ko može smatrati da će kredibilnu politiku izgradnje pravne države i vladavine prava provesti ljudi koji se i sami ponašaju na način koji pobuđuje ozbiljnu sumnju na korupciju i nepoštovanje zakona: poput npr. slučaja „teniski teren“ u Banjaluci. U čemu je razlika između „slučaja Serdarov“ i „slučaja Končar“ – sem u broju miliona za koje se (sa ili bez osnova) sumnja da su nestali? Nesposobna da kreira političke stavove drugačije od vlasti na bitnim političkim temama, opozicija je cjelokupan svoj politički „program“ praktički svela na parolu „drž'te lopova“, ali čak ni tu ne pokazuje da je u bilo čemu drugačija od vlasti.
Dječije bolesti demokratije
Mogli bismo sa ovim nabrajanjem nastaviti do unedogled – ali poenta je jasna. Trenutno stanje stvari je takvo da ni na jednom bitnom političkom pitanju nema nikakve specijalne razlike između vlasti i opozicije. Da se kojim čudom i dogodi da ova i ovakva opozicija pobijedi na izborima, to po svemu sudeći ne bi značilo nikakvu stvarnu promjenu. Kada naša vlast optužuje opoziciju za „izdaju“ i traži „nacionalno jedinstvo“ trezvenom čovjeku je teško da razumije šta oni zapravo govore: opozicija i vlast praktikuju identična politička ponašanja i potpuno su jedinstveni na svim ključnim političkim temama. Izuzev jedne koja međutim nije politička – opozicija bi htjela da zauzme pozicije vlasti. Stoga na našoj političkoj sceni zaista važi „svi su isti“, jer i moraju biti – razlike između vlasti i opozicije nema, jer je ni ne može biti bez različitih politika. O tome najbolje svjedoče same teme međusobne polemike: vlast govori o „izdajnicima“, a opozicija o „kriminalcima“. Ni jedno ni drugo nisu političke kategorije, već stvar policije i sudova.
Sve ovo se jasno vidi i po lakoći kojom se mijenjaju stranački dresovi. Količina tzv. „papaka“ na našoj političkoj sceni teško da se može naći bilo gdje drugdje u Evropi. Kod nas nije ništa neobično da se pojedinci iz vlasti i opozicije u toku izbora kite raznim atributima – od „lopova“ i „izdajnika“, pa do čak „medvjeda“, a onda zajedno koaliraju čim se glasovi prebroje. Ako pogledate bilo koju random fotografiju Dodika, vidjećete da je okružen ljudima koji su nekad bili na suprotnoj strani. Isto je i sa opozicijom, pa tako sada imamo na sceni formiranje novog opozicionog političkog bloka čiju okosnicu čine dva protivkandidata sa prethodnih izbora. Sve to je moguće jer ni vlast ni opozicija nemaju jasan politički program kojem su njeni protagonisti i članovi odani, već to sve isuviše liči na puku borbu za plijen. No, ako nemate jasan moralni, ideološki, politički itd. okvir, onda je vašim članovima sasvim lako promijeniti stranu, jer nisu vezani bilo kakvim snažnijim vezama do pukim učešćem u raspodjeli. Štaviše – u takvoj situaciji sasvim je logično i prirodno preći na stranu pobjednika, ako vam ovaj odškrine vrata.
To objašnjava i kontinuitet izbornih neuspjeha opozicije: ako se bira između dva „ista“, obični građani su po logici stvari indiferentni. Oni eventualno mogu glasati za opoziciju samo logikom „promjena, radi promjene“.
U takvoj situaciji, naročito ako je izborno tijelo malo, kao što je u Republici Srpskoj, odlučuje partijska organizacija i infrastruktura. Što je pak skupa stvar. Opozicija je tu po definiciji inferiorna, jer ima mnogo manje resurse. Zato je za opoziciju krucijalno da politički oponira vlasti. Da kreira neku jaku i autentičnu političku ideju oko koje bi mogla mobilisati građane. Dok god slijedi vladajuće narative, ona nema šansu, a mi nemamo stvarni izbor. U najboljem slučaju biramo između neprincipijelnih i bezidejnih, kako to nedavno napisa jedna pametna dama.
Naravno, ovakvo stanje je loše i svako društvo u kome ne postoji stvarna i kvalitetna politička borba i alternativne vizije budućnosti nacije i države osuđeno je na stagniranje. No, ne treba biti prestrog: sve su to dječije bolesti demokratije. Mi smo često prestrogi prema samima sebi i zaboravljamo da smo mi mlada demokratija. Mi kao narod nikada do 1995. godine nismo živjeli u demokratiji. BiH je vijekovima bila tamni turski vilajet u kojem je neki daleki sultan bio glavni baja, a age i begovi – tzv. „lideri na lokalu“, svoj su položaj temeljili na njegovoj moći i milosti. Ne čudi da tu matricu preuzimamo i danas pod formom demokratije i izbora. Treba mnogo više od puke uspostave demokratskih institucija, i mnogo više od puke promjene vlasti na izborima, da se takva politička kultura prevlada i uspostavi stvarno demokratsko društvo.