– U zatvoru je vladalo jedan posve drugačiji duh zajedništva: jedni su psovali izraelskim vojnicima, drugi glasno učili Kur’an, treći pjevali ‘Bella Ciao’ (op.a. italijanska pjesma simbol otpora fašizmu). Bio je takav ambijent. Izraelski vojnici su već treći dan prestali dolaziti i prijetiti jer su shvatili da se niko neće uplašiti, ispričao je Muhammed Huzeyfe Kucukaytekin
Muhammed Huzeyfe Kucukaytekin iz Sarajeva jedan je od učesnika humanitarne Sumud flotile, koja je sa oko 50 brodova i gotovo 1.000 aktivista iz 44 zemlje, prošlog mjeseca pokušala probiti izraelsku blokadu Gaze i dostaviti humanitarnu pomoć palestinskom narodu. Muhammed (30) je član posade broda “Mikeno”, jedinog koji se uspio probiti do teritorijalnih voda Gaze, nakon čega ih je presrela izraelska vojska i odvedeni su u zatvor.
Kucukaytekin, koji 15 godina živi u Bosni i Hercegovini, krajem augusta priključio se Sumud flotili u Barceloni, nakon čega je uslijedilo vrlo teško putovanje.
Po povratku u Sarajevo, u razgovoru za Anadolu Kucukaytekin je podijelio potresno svjedočanstvo o putovanju prema Gazi.
„Ono što smo proživjeli nisu bile normalne stvari. Bili smo svjedoci prekretnice u historiji, i samim tim i učesnici te prekretnice“, kaže Kucukaytekin, ističući da je put Sumud flotile mnogo više od pokušaja dostavljanja pomoći: „Ljudi iz različitih nacija, svjetonazora i religija ujedinili su se u jednoj borbi protiv zla. To putovanje nije završilo u Gazi – ono i dalje traje.“
– Noć napada na brod „Mikeno“ –
Nakon napada dronovima dok su brodovi flotile još bili u Tunisu, najdramatičniji trenutak bio je, priča Huzeyfe, noć 2. oktobra, kada su izraelske snage presrele i napale njihov brod “Mikeno”, što je bila sudbina i svih ostalih brodova u flotili.
„Čuli smo da su drugi brodovi već napadnuti, no mi smo nastavili kurs bez oklijevanja. Noću (oko 3 sata) nam se približio vojni čamac i počeo nas vodenim topovima zasipati hladnom morskom vodom. Pritisak je bio jak. Taj napad je trajao petnaestak minuta, ali mi nismo stali. Nastavili smo ploviti brzinom od šest do sedam čvorova“, prisjeća se.
Shvativši da “Mikeno” ne namjerava stati, izraelske snage su pojačale napad.
„Gađali su nas s obje strane, pokušavali oboriti jarbol i prevrnuti brod. Voda je tukla sa svih strana. Jedan prijatelj je povrijedio vrat, drugi leđa. Kapetan našeg broda Adnan i ja smo bili ispred kormila, udari vodenog topa bili su žestoki“, dodaje.
Dok je trajao napad vodenim topovima, izraelska mornarica više puta naredila je da isključe motor.
„Posljednje upozorenje, ‘Mikeno’ isključite motor“, mogli su čuti, no, „kapetan i ja smo odlučili da ne isključimo motor“, kaže Kucukaytekin.
Član posade, Amerikanac po imenu Fix, krišom daje kapetanu Adnanu i Muhammedu ugao pod kojim brod plovi, odnosno smjernice kako da nastave put dalje prema kopnu.
„Mi ga čujemo kako govori: ‘Kurs je 150, okreni kormilo lijevo’ ili ‘previše ideš’. Potom ide ponovo napad vodenim topom, u tom trenutku ne možemo držati kormilo. Opet čujemo smjernice, pa ponovo napad. Tokom napada kormilo nekontrolisano ide lijevo-desno. Na taj način kretali smo se oko sat vremena“, priča Huzeyfe.
Tek kasnije, na satelitskom sistemu koji prati plovidbu, vidjeli su kako je brod iscrtavao cik-cak, jer tokom napada nisu mogli držati kormilo i brod se slobodno kretao.
„Naša prijateljica iz Malezije je imala težu povredu. Usljed snažnih udara povrijedila je leđa i vrat, jer je žena sitnije građe, svega oko 40 kilograma. Brazilac Yao je također povrijedio leđa, jer slana morska voda je teža, drugačije djeluje od obične vode. Hladna je. Svi članovi posade su drhtali i nisu mogli prestati drhtati. Nisu mogli disati. Takvo je bilo stanje“, priča Kucukaytekin.
Tu se završava njihov put, jer izraelski vojnici upadaju na brod i počinju pojedinačno sa ispitivanjem članova posade.
„Mene su pitali: ‘Ko je kapetan?’, Mi smo imali dogovor da ne odgovaramo na njihova pitanja. Nismo htjeli da otkrijemo ime kapetana, jer su prijetili kapetanima i njihovim porodicama. Na kraju su mene pitali tri puta: ‘Ko je kapetan?’ Nisam odgovorio. ‘Jesi li ti kapetan?’ Rekao sam: ‘Nisam kapetan.’ Onda su rekli nešto u smislu: ‘Dobro, Elon Musk to sve prati iz satelita, sve je jasno.'“
Do momenta kada ih izraelska mornarica zaustavlja i privodi, nisu znali tačno koliko su se približili Gazi, tek kasnije saznaju da su zapravo bili vrlo blizu.
„To nas je usrećilo. Vidjeli smo da se flota toliko približila. Bili smo ponosni“, kaže Huzeyfe.
Pojašnjava kako je brod “Mikeno” na kojem su plovili mali i vrlo star, možda jedan od brodova koji je bio u najlošijem stanju, ali je tokom puta pristizao svima u pomoć.
„Možda je to bila njegova sudbina da bude brod koji se najviše približio Gazi“, dodaje.
– Pritvaranje i zlostavljanje –
Nakon što su ih izraelske snage presrele, posadu “Mikena” odvode u luku Ašdod, gdje su, kaže, neki bili izloženi fizičkom, neki psihičkom zlostavljanju. U suštini, bili su to pokušaji zastrašivanja.
„Stavili su nam lisice, vezivali noge, pokrivali oči. U vozilu bez prozora držali su nas satima, dvadeset ljudi bilo je u skučenom prostoru bez zraka. Ljudi su vikali, tražili da otvore vrata. Nakon tri sata uključuju klimu na maksimum, zbog čega su se brojni razboljeli“, priča on.
U zatvoru su, dodaje, također bili nehumani uslovi, tri dana proveli su bez vode, adekvatnih obroka i osnovnih potreba.
„Rekli su nam da pijemo vodu iz WC-a. Ali, mi nismo znali kakva je ta voda iz WC-a, da li je uopće pitka. Jer, bili smo u zatvoru u pustinji, ne znamo odakle ta voda dolazi i kakve bakterije sadrži. Mnogi nisu pili vodu nikako, postili su“, priča Huzeyfe, te dodaje: „U suštini, cilj tih vojnika bio je da nas zastraše, pošalju nam poruku da se više nikada ne vratimo.“
– U ćeliji učili Kur'an i pjevali ‘Bella Ciao’ –
Ipak, Huzeyfe otkriva kako ni kod jednog čovjeka koji je bio na flotili Sumud na licu ni u srcu nije bilo straha.
„Bez pretjerivanja govorim, tri dana smo bili tamo. Od početka do kraja, nijedan naš prijatelj nije pokazao strah u srcu ili očima. Uprkos tome što smo bili u njihovim rukama, vikali smo im u lice, govorili smo da su genocidni, da su teroristi, do zadnjeg trenutka. Našim prijateljima su pokušali oteti palestinske kefije, ali to nisu dozvolili.”
U zatvoru je vladalo posve drugačiji duh zajedništva: „Bio je zaista jedan drugačiji ambijent. U ćeliji su jedni psovali izraelskim vojnicima, drugi glasno učili Kur’an, treći pjevali ‘Bella Ciao’ (op.a. italijanska pjesma simbol otpora fašizmu). Bio je takav ambijent. Izraelski vojnici su već treći dan prestali dolaziti i prijetiti, jer su shvatili da se niko neće uplašiti.“
Nakon tri dana provedena u nehumanim uslovima izraelskog zatvora, Kucukaytekin je pušten zahvaljujući naporima turske ambasade, nakon čega je prebačen najprije u Tursku, a potom je stigao u Sarajevo. Naglašava kako su ih iz izraelskog zatvora pustili i pidžamama i potkošuljama, objašnjavajući da su ih zapravo željeli svjetskim medijima prikazati kao osuđenike, koji su pokušali napraviti nešto ilegalno. Nakon slijetanja u Tursku, prije izlaska iz aviona, dobili su odjeću i izašli iz aviona dostojanstveno.
– „Postoji nada za čovječanstvo“ –
I pored svega što je preživio, Huzeyfe kaže da iz cijelog ovog iskustva nosi poruku nade: „Vidjeli smo da postoji nada za čovječanstvo. Ljudi iz Norveške, Brazila, Malezije, Amerike — svi su došli da rizikuju život za pravednu stvar. To je za mene bilo nevjerovatno. Toliko različitih ljudi okupljenih oko iste volje, volje da se bori protiv zla“, kazao je.
Kucukaytekin na kraju ističe kako će Palestina jednog dana možda postići blagostanje, ali „naša borba mora biti veća i dugoročna“.
„Jer govorimo o cionističkom sistemu koji drži svijet pod svojom dominacijom. Borba protiv tog sistema treba biti veća od same palestinske borbe. Ako, recimo, Njemačka, Francuska ili Velika Britanija svjesno pomažu Izraelu oružjem, znajući da djeca umiru od gladi, te zemlje su u stvarnosti sluge pod čizmom Izraela ili cionističkog režima. Amerika je također dio toga i u našem svijetu zaista postoji sistem ropstva. Mnoge od tih zemalja, možda i mi sami, a da to nismo ni znali, postali smo robovi tog sistema. Smatram da naša borba na duži rok mora biti usmjerena protiv tog sistema“, navodi Kucukaytekin.
– Posjeta mezarju Kovači –
Kucukaytekin otkriva kako je po povratku u Sarajevo, prvo posjetio Šehidsko spomen-mezarje “Kovači”, odnosno mezar prvog predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića, a otkriva i zašto:
„Mnogo sam naučio od rahmetli Alije Izetbegovića, mogu se nazvati njegovim učenikom. Na njegovom nadgrobnom kamenu stoji jedna vrijedna rečenica, koja glasi: ‘Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo.’ Danas u svijetu postoji sistem ropstva. Vjerujem da se naša borba mora voditi protiv tog sistema ropstva. Jer, nije samo Palestina pod okovima ovog cionističkog zla, cijeli je svijet stavljen pod njegovu dominaciju. Smatram da naša glavna borba treba biti protiv tog zla i sistema ropstva“, kaže Kucukaytekin, te zaključuje:
„Mi moramo nastaviti ovim putem, jer biti na putu je veoma dragocjeno. Koliko milja smo se približili, nije važno. Da li ćeš stići ili ne, nije najvažnije, ali biti na tom putu je veoma vrijedno. Zato je važno biti na putu. Važno je nastaviti borbu.“