Ljetos je, da ponovimo, zabranjen u Hrvatskoj niz umjetničkih festivala i kulturnih manifestacija, a od ratnih su veterana i pratećih im navijačkih skupina targetirani pojedinci, na čelu s Oliverom Frljićem, koji se bave stvaranjem onoga što je zadarski ratni veteran Danijel Kotlar nazvao “perverzna kultura”, čime je, valjda nehotice, ponovio gotovo istovjetni termin iz vremena nacizma – “Entartete Kunst” ili, prevedemo li na engleski, “degenerate art”. Novoborcima protiv “perverzne kulture” suprotstavili su se njezini protagonisti, veći dio nevladine i ljudskopravne scene, građani koji posjećuju kulturne manifestacije, te novoformirana inicijativa “Za Hrvatsku slobode”, čiji je proglas do posljednjeg tjedna rujna potpisalo preko tri tisuće ljudi, među njima veliki broj hrvatskih glumica i glumaca, filmskih i kazališnih radnika, sveučilišnih profesora i likovnih umjetnika i novinara, poneka akademska glazbenica i glazbenik, uz malo, jedva primjetno sudjelovanje estradnih osoba, pjevačica i pjevača, starinski rečeno rockera i glazbenih alternativaca. Od poznatijih, tu su, recimo, imena Alena Sinkauza, Sare Renar, Davora Sučića (alias Sejo Sexon) i Aleksandra Antića. Nisu ni književnici baš brojni, ali ta hrvatska čeljad po svojoj naravi vode računa o tome i što će o njima misliti ministrica, i kakve su im prilike za ulazak u HAZU, i hoće li im, tako “perverznima”, biti uopće priznato da su pisci i da su Hrvati, ali je gotovo potpuno odsustvo rock muzičara neobično znakovito i, moglo bi se reći, povijesno i fenomenološki važno.
Rock muzika nastala je kao izraz bunta. Rock kultura, koja je obilježila drugu polovicu dvadesetog stoljeća, vjerojatno je i posljednja kontrakultura zapadne civilizacije, koja naviješta pobunu protiv dominantne kulture i slobodu, spolnu, rasnu i političku. Na Zapadu, u Americi i u zapadnoj Europi, rock kultura bila je vezana za radikalno lijeve, liberalne i emancipacijske pokrete. Na Istoku, iza Željezne zavjese, a pomalo i u Jugoslaviji, rock je od jedine i vladajuće Partije bio protumačen kao tuđa, inozemna i zapadna, “perverzna muzika”, koju donose špijuni iz američke i britanske ambasade, te svakako nešto što politički pripada desnici i trulom liberalizmu. Ali i s jedne, i s druge strane, i na Zapadu, i na Istoku, rock je prvenstveno bio stav, a tek onda sve drugo, dakle stil, zvuk i umjetnički izraz.
U međuvremenu se, u vrijeme pada komunizma, a onda i u vrijeme bujanja množine glazbi i glazbenih izraza iz cijeloga svijeta, rock sveo na tek jedan od mnoštva muzičkih pravaca. Od tada, uz ne pretjerano brojne autorske izuzetke, eklekticizam biva temeljnom gestom i načinom unutar rock muzike, ali je ipak, makar kao nešto što pripada načinu suobraćanja sa svijetom nekoga tko bi da ga se smatra rockerom, kod te čeljadi ostala potreba za kontrakulturnim stavom, ili za makar ceremonijalnim buntom protiv dominantne kulture. Bez nje, naime, opraštamo se, kao na sprovodu, i od pozivanja na rock kulturu, i od zlatnih godina jugoslavenskog novog vala i punka.
Kada je Thompson postao kandidat za Porina, pobunila se samo Remi iz Elementala, nakon čegaje protiv nje uslijedila fašistička hajka, sa svim pratećim elementima koje s fašizmom stižu. Ne bi se baš reklo da su je kolegice i kolege pokušali zaštititi, a na ceremoniji Porina svi su se pojavili, vedri i nasmijani. Kada je zagrebačka mafija, pod visokim pokroviteljstvom državne vlasti, pokrenula hajku na obitelj Kekin, i kada je Plenkovićev režim u partnerstvu s glavnim državnim odvjetnikom izlagao Milu Kekina javnom televizijskom sramoćenju, reakcija je ponovo izostala, kao što je neće biti ni kada Bajagi, baš usred borbe protiv “perverzne kulture”, ponovo budu zabranjivani nastupi po Hrvatskoj. Način na koji su ugluho prolazili i Remi, i Mile Kekin, i Bajaga, nešto je važno rekao o rocku u Hrvata, ali to, možda, nismo u prvi mah shvatili.
I vjerojatno ne bismo shvatili ni do danas da nije Severine Vučković. Ta žena, naime, nije potekla iz rock kulture, niti je u njezinoj pojavi i nastupu ikad trebalo biti ičega kontrakulturnog. Ona je pjevačica zabavnih pjesama, koja nastupa u velikim sportskim dvoranama, u domovima kulture i ispod velikih šatora postavljenih na pustim poljanama, na čije se koncerte obiteljski odlazi da bi se doživjelo nešto što će, možda, čovjeka utješiti u mukama njegove svakodnevice, ali što definitivno neće mijenjati ni popravljati svijet. Tako bi, naime, to trebalo biti. A zabava kakvu Severina nudi, po prirodi supkulture iz koje je proizašla, trebala bi biti visokokomercijalna. To znači apolitična, ako ne i antipolitična. U samoj naravi posla pjevačice zabavnih pjesama, pogotovu u jednoj maloj zemlji kakva je Hrvatska, i na tek nešto većem teritoriju bivše Jugoslavije, na kojemu je Severina popularna, trebalo bi biti to da su osobni stavovi umjetnice vrlo precizno upjevani i usklađeni s vladajućim društveno-političkim normama. Severina bi, naime, kao nacionalna zabavljačica i pjevačica narodnih pjesama morala misliti i govoriti po prilici ono što misli i govori gospođa Ana Maslać Plenković, ali tako da se s tim istovremeno mogu složiti gospođe Sabija Izetbegović i Tamara Đukanović Vučić. Što će misliti gospođa Sanja Musić Milanović već je manje važno, jer ona je, skupa s mužem, već dio one kontrakulturne skupine do koje Severina ne dopire.
Tako bi to, kažem, trebalo biti kada bi se Severina Vučković držala svog core businessa, ili kada bi ona zaista bila to što u stvarnosti već neko vrijeme nije: pjevačica zabavnih pjesama i zabavljačica. Ili, kako bi to tobožnji naši rockeri rekli: Severina je hrvatski turbofolk! E, međutim, nije tako! Nakon što je hladno, ili zapravo burno, gestom kakve lajave heroine iz Fellinijeva filma, otpisala Aleksandra Vučića, podržala pobunjene studente u Srbiji, i najavila da u toj zemlji neće nastupati dok god se ne promijeni vlast, Severina je nešto radikalno promijenila u kulturi i kontrakulturi ovoga dijela svijeta. Odrekla se u ime vlastitih ideala i u ime vjere u život i budućnost čitavog jednog rudnika novca, a da pritom nije ni okom trepnula, niti se ikad više pozivala na tu svoju gestu. Učinila je nešto što se protivi svim komercijalnim i stilskoglazbenim, te estetskim načelima svoga posla.
Nakon toga je u Hrvatskoj zauzela najžešći kontrakulturni stav. U Bruxellesu je, ispred Europskog parlamenta, govorila o provladinom teroru nad neistomišljenicima, i naravno da je potpisala proglas inicijative “Za Hrvatsku slobode”. Možda smo se na takvo njezino držanje navikli, kao što smo se, možda, prethodno već navikli i na šutnju i nevidljivost posljednjih ostataka nekadašnje rock scene, ali bi bilo vrijeme da, ipak, definiramo promjenu koja se u međuvremenu dogodila.
Severina Vučković je, gospodo draga, umjetnica sa stavom. Njezin stav je, ponovimo još jednom, kontra vladajuće kulture i kontra nasilja koju ta kultura, makar još uvijek samo na riječima, upravo poduzima. U posljednjih šezdeset godina takav se kontrakulturni stav povezivao s rock kulturom. I, doista, stav Severine Vučković djeluje kao nešto što je rock i što je punk. A ako tako djeluje, ako tako izgleda i tako zvuči, i ako pritom još i podržava “perverznu kulturu”, onda to po samoj definiciji stvari ne može biti ništa drugo nego rock i punk. To znači da je Severina posljednji izdanak rock kulture u Hrvata, i posljednja čuvarica svjetla upaljenog početkom već davnih šezdesetih.
Reći ćete da njezina glazba ne zvuči tako? Ali, mili moji, nije vam rock kako što zvuči, nego što nešto znači. Postoji izvjesna razlika između fender stratocastera u rukama ljudi iz orkestra Marka Perkovića Thompsona i fender stratocastera u rukama Brucea Springsteena. Ta razlika nije u gitari, nego je u glavi. U tom smislu Severina je hrvatski Springsteen, te će njena podrška stvarateljima “perverzne kulture” u Hrvatskoj biti na čast i za utjehu. Rock je uvijek i posvuda bio kontrakulturni izraz “perverzne kulture”, a zar bi se tko u Plenkovićevoj i Kutlešinoj Hrvatskoj usudio reći da je Thompson perverzan. Ne, doista nije, Thompson je upravo suprotan svemu što je u kulturi i umjetnosti, još od Aristotela, perverzno.