U devet godina zajedničkog života sa suprugom, Dragana je punih sedam godina trpila porodično nasilje. Iz te zajednice rođeni su sin i kćerka, a nasilje se prvi put pojavilo tokom prve trudnoće. Bilo je svega, od udaraca i maltretiranja do razbijenih arkada. Ali najviše je bilo straha.
Prelomni trenutak kada je odlučila da mora po svaku cijenu, pa i po cijenu života, izaći iz nasilne zajednice, bio je kada je teško oboljelo njeno mlađe dijete. Njen sin, tada trogodišnjak, iza sebe je imao pet operacija i bilo je pitanje da li će preživjeti.
Tada je shvatila da više ne smije živjeti u strahu.
„Moja djeca zaslužuju zdravu majku i djetinjstvo bez nasilja“, rekla je, prisjećajući se dana kada je, nakon devet godina zajedničkog života, konačno skupila snagu da prijavi partnera policiji.
Njena potresna ispovijest otvorila je panel „Kad procedure sretnu stvarnost – prijava nasilja: izazovi i praksa“, koji je Fondacija Udružene žene organizovala u Banjaluci. Pred publikom, među kojom su bili građani i mladi policijski kadeti, hrabra žena ispričala je svoju višegodišnju borbu.
Strah koji je trajao godinama
Prvi put je prijavila nasilje u porodici 2015. godine u Policijskoj stanici Lazarevo. Iako je zakon već prepoznavao nasilje u porodici kao krivično djelo, u praksi se ono često tretiralo i kao prekršaj, što je sistemski otežavalo žrtvama da dobiju adekvatnu zaštitu i pravdu.
„To je bio užasno težak put i ogromna odluka, jer nasilnik u vama stvori toliki strah da pomislite kako je i sam vazduh opasan po vaš život. Ipak, prijavila sam nasilje u Policijskoj stanici Lazarevo. Moram reći da sam tamo naišla na razumijevanje i dobila prvu sigurnost. Uključili su i Centar za socijalni rad, a djeca i ja smo smješteni u Sigurnu kuću, gdje smo ostali četiri i po mjeseca.”
Nasilje, međutim, nije prestalo. Nastavilo se kroz prijetnje, uhođenje, dolaske na Draganino radno mjesto. Mnogo puta je odlazila u policiju, ali se sve svodilo na izricanje prekršaja, sistem nije reagovao onako kako je trebalo, a njen prvi slučaj je čak vraćen na doradu jer sudu nisu dostavljeni svi dokazi.
„Radila sam za minimalac, podizala djecu sama, a nasilnik se i dalje ponašao kao da ima pravo da vlada mojim životom. Sjećam se situacije kada me je dočekao ispred posla, prijetio pištoljem i govorio da će ubiti i mene i sebe. Drugi put me danima progonio, nije vraćao djecu, dolazio pijan, lupao na vrata, a policija je za jednu noć dolazila i po pet puta“, ispričala je Dragana godine borbe, straha i iscrpljivanja.
Prelomni trenutak došao je kada je shvatila da više nema kud.
„Otišla sam s djecom u Policijsku stanicu i rekla da neću izaći dok se nešto ne preduzme. I desilo se. Dobila sam novog inspektora i institucije su konačno počele da reaguju. Kroz javni pritisak i medije uspjela sam da nasilnik bude pritvoren i da mu bude određena zabrana prilaska. To mi je omogućilo da, nakon toliko godina straha, konačno osjetim mir. Jako je važno da institucije reaguju na vrijeme, jer od toga doslovno zavisi nečiji život“, poručila je Dragana.
Kasnije je zakon promijenjen i od 1. maja 2020. godine nasilje u porodici je isključivo krivično djelo, čime je ukinuta mogućnost njegovog tretiranja kao prekršaja. Ali Draganino iskustvo pokazuje koliko je put do toga bio težak.
„Kroz sve ovo naučila sam koliko je teško ići sama na sistem, ali i koliko je važno da postoji podrška, da institucije budu osjetljive na nasilje i da društvo jasno kaže ne nasilju. Sistem još uvijek nije savršen, ali vjerujem da će se kroz praksu i edukaciju poboljšati, a žrtve imati priliku da vjeruju da će im neko zaista pomoći i usmjeriti ih na pravi put“, istakla je Dragana.
Kada policajac prvo sasluša, a ne sudi
Na panelu je govorio i policijski službenik David Savanović iz Policijske stanice Lauš, koji je, prema riječima organizatora, prepoznat po senzibilitetu u radu sa žrtvama nasilja.
„Zakon je promijenjen i sada se svaki oblik nasilja tretira isto, bez obzira na bračni status. Psihičko, fizičko i svako drugo zlostavljanje prepoznato je kao krivično djelo“, objasnio je Savanović, dodajući da bi dobro unaprijeđenje bilo da standardizovani sistem procjene, koji vrši inspektor, provodi policajac koji izađe na teren.
„Ja lično mislim da bi policajac, pošto je on prvi koji vidi situaciju na terenu, trebalo da može odmah ocijeniti da li je situacija crvena, žuta ili zelena zona. Crvena bi značila hitnu reakciju i mjere zaštite, žuta oprez, a zelena da nema neposredne prijetnje. U praksi procjenu daje inspektor, potom to ide na sud i tužilaštvo, i tu se može izgubiti dragocjeno vrijeme. Imali smo i primjere kada smo oduzimali oružje nasilniku, izricale su se hitne mjere zabrane prilaska, a on je kasnije ipak počinio ubistvo. Zato stalno naglašavam da je brza reakcija ključna, jer kada se zakasni, posljedice su tragične i više nema popravke“, rekao je Savanović.
Podrška ženama ne završava izlaskom iz Sigurne kuće
Panel je vodila Dragana Miljković, diplomirana socijalna radnica iz Sigurne kuće Fondacije Udružene žene, koja je prisutne podsjetila da je kroz tu kuću prošlo više od hiljadu žena i djece žrtava nasilja.
„Pokazalo se da podrška ženama treba i nakon izlaska iz Sigurne kuće, jer tada ostaju same, bez oslonca institucija. Zato smo ponovo pokrenuli grupe za samopomoć, gdje žene koje su preživjele nasilje mogu razmjenjivati iskustva, osjetiti sigurnost i govoriti o onome što su prošle. Upravo kroz ove grupe prošla je i Dragana, koja je smogla snage da ovako javno ispriča šta je sve preživjela“, rekla je Miljković.
Dodala je da su kroz te grupe žene same pokrenule inicijativu da svojim iskustvom pomognu drugima i doprinesu boljoj saradnji između institucija i organizacija civilnog društva.
Stoga je, naglasila je, jako važno što je panelista bio i policijski službenik, jer sa njima žrtva nasilja prvo susretne. „Postoje policajci sa izuzetno senzibilnim pristupom prema žrtvama i vjerujem da će i budući policajci učiti od takvih kolega“, naglasila je ona.
Empatija se uči od prvog dana
U publici su sjedili i mladi policijski kadeti koji su pažljivo slušali svaku riječ. Postavljali su pitanja o tome kako postupati kad žrtva odustane od prijave, kako prepoznati manipulaciju i kako pomoći kada je strah jači od volje za zaštitom.
Savanović im je rekao da je empatija ključna u prvom kontaktu: „Ako žrtva osjeti da joj se ne vjeruje, teško će se ponovo obratiti policiji. Zato su razumijevanje i povjerenje najvažniji. To daje najbolje rezultate.“
Dragana je mladim kadetima poručila da samo slušaju žrtvu: „Čak i kad je bio u pritvoru, drhtala sam noću. To stanje paralize – to je ono što ubija iznutra. Taj psihički strah je gori od udarca. Zato je važno da svako ko radi sa žrtvama zna da im treba dozvoliti da pričaju. Žene tada u pet minuta ispričaju pet godina patnje. Samo traže da im neko pokaže da postoji izlaz.“
Panel je pokazao koliko je važan dijalog između sistema i stvarnosti. Dragana i policajac David Savanović, svako sa svoje strane, pokazali su da borba protiv nasilja nije samo pitanje zakona, već i ljudskosti.
Na kraju događaja, predstavnice Fondacije Udružene žene poručile su da je upravo ova vrsta razgovora ono što mijenja društvo. Kad žrtve dobiju glas, a oni koji ih štite nauče da ih čuju.