Tako je, umjesto da slavi s obitelji i sluša mitsku priču o božici Durgi, koja je u borbi savladala okrutnog demona Mahisasuru, Santos dočekao Dashain na tisuće kilometara udaljen od doma. Gotovo istovremeno, na ulicama glavnog grada njegove nove domovine okupila se malobrojna skupina prosvjednika sa sloganima o “spašavanju hrvatske kulture” i transparentima protiv stranih radnika.
Dok su se prosvjednici okupljali na Trgu bana Jelačića, neki zabrinuti za identitet, neki zbog ekonomske neizvjesnosti, Santos je radio svoj posao od kojeg živi čitava njegova obitelj u tri dana putovanja udaljenom selu Suga Bhawani, smještenom u nepalskom okrugu Mahottari. Dashain mu je u tom trenutku više od uspomene na dom. Baš kao Durga iz nepalske legende, Santos se svakodnevno bori protiv nevidljivih demona nostalgije i izazova nove kulture i novog okruženja.
Ni diploma ne znači siguran posao
Ovaj 36-godišnjak s diplomom poslovnog upravljanja, studija koji je kombinacija poslovne ekonomije, poduzetništva i menadžmenta, posljednjih pola godine živi i radi u Zatonu, u okolici Zadra.
Imati diplomu u Nepalu još je uvijek privilegija. U ruralnim područjima nemaju svi istu priliku zbog financijskih problema ili obiteljskih obveza. Studij se, naime, plaća. Santosu su fakultet u Janakpuru, svega 15-ak kilometara udaljenom od kuće, financirali otac i stariji brat.
No ni diploma nije bila garancija dostojanstvenog posla. Zato je donio tešku odluku početi od nule u zemlji u kojoj ga nitko ne poznaje. Jedan je od 22.808 Nepalaca kojima je ove godine izdana dozvola za boravak i rad u Hrvatskoj.
Pola plaće šalje u Nepal, od druge polovice živi i štedi
Santos radi u Studencu. Slaže police, provjerava rokove trajanja proizvoda, radi na blagajni, pomaže pri zaprimanju i skladištenju robe, brine o urednosti prodavaonice, pomaže kupcima u pronalasku proizvoda.
Sve to radi s punom predanošću kako bi osigurao prihod i brigu za svoju obitelj. “Moja motivacija je pružiti obitelji dostojanstven život. Sve što želim je omogućiti djeci obrazovanje”, pojašnjava.
Kod kuće su ostali trudna supruga i dvogodišnji sin. I njih će, kaže, dovesti u Hrvatsku koju želi učiniti svojim novim domom.
“Pola plaće šaljem njima, od druge polovice živim i još od toga dodatno štedim”.
U Nepalu učitelji zarade 250 eura mjesečno
Plaće su, dodaje, neusporedivo bolje nego u Nepalu. To je razlog zašto već desetljećima djevojke i mladići odlaze van zemlje trbuhom za kruhom. U glavnom gradu, primjerice, učitelj s visokom stručnom spremom može zaraditi svega 250 eura.
“Plaće su skromne, dok je u Hrvatskoj, iako daleko od idealnih uvjeta, zarada znatno veća i omogućuje pristojan život i školovanje djece, uzdržavanje obitelji u Nepalu”.
Nekoć su glavni smjerovi kretanja nepalskih ekonomskih migranata bili Ujedninjeni Arapski Emirati i Katar. Danas je, pak, Europa najpoželjnije odredište. “U Hrvatskoj je život daleko kvalitetnijii”, povlači Santos paralelu s Katrom gdje je proveo 11 godina.
A kako mu je izgledao život u Nepalu, pitamo ga. “Posao, pa nakon posla s tatom na polje”. Poljoprivreda je još uvijek glavni izvor prihoda za mnoge obitelji u Nepalu, osobito u ruralnim područjima. Njegov otac ima polje na kojem uzgaja sezonske usjeve, uglavnom rižu tijekom monsunske sezone, a pšenicu i kukuruz tijekom zime.
Katar mu je bio dom 11 godina, ali u Hrvatskoj je život kvalitetniji, kaže
Okosnica identiteta mu je uloga hranitelja obitelji
U Nepalu su vrijednosti zajedničke, proširene obitelji duboko usađene u svakodnevni život. Više generacija živi pod istim krovom, a individualni interesi često su podređeni dobrobiti cijele obitelji. Tako je i Santos svoje želje stavio po strani.
Ozario se poput dječaka kad sam ga upitala što on voli, u čemu on gušta. Kriket i nogomet, kaže. Kriket obožava igrati, a nogomet gledati.
Sam je sebi, osjeti se to, na posljednjem mjestu. Središnji dio njegovog identiteta tvori uloga hranitelja obitelji. Nije fokusiran na sebe, nego na to da svojim radom osigura prihod i brigu za njih. Zato je, uostalom, i napustio Nepal i došao u Hrvatsku.
“Tu je razlika između Hrvata i Nepalaca, dok ljudi ovdje često donose odluke više prema vlastitim željama i emocijama, u Nepalu se mnogo više pažnje posvećuje potrebama obitelji”.
Santos mentorira svoje sunarodnjake
Kulturološki smo različiti. Sličnosti je, kaže, teško pronaći u tom pogledu. Na hranu se još nije naviknuo, ali obožava kroasane, posebno kad su svježi iz Studenac pekarne. No glavne obroke kuha si sam.
“Daal, sabji, tarkari”, nabraja Santos, s osmjehom od uha do uha, okuse koji mu nedostaju iz njegove domovine i koje si, kako zna i umije, nastoji rekreirati u hostelu gdje živi s još desetak sunarodnjaka. Nekima od njih on je i mentor.
Naime, toliko se brzo uhodao u sve aspekte posla da sada svoje znanje i umijeće prenosi drugima koji su iz Nepala stigli u Hrvatsku i zaposlili se u Studencu. Putuje po čitavoj Dalmaciji i uvodi ih u posao. “Lakše im je kad imaju nekoga s kim mogu razgovarati na materinjem jeziku, pitati, provjeriti, porazgovarati”.
Proaktivan je i probitačan
Anja Govorko, HR Operation Partnerica, intenzivno je radila na programu dovođenja stranih radnika u Studenac, a napominje da se Santos istaknuo svojom proaktivnošću čim je stigao u Hrvatsku.
“Ljubaznost, želja za radom, za napredovanjem, ta njegova toplina, brzina kojom savladava zadatke, zaista je radnik za poželjeti, a još je vrijednije što svojim iskustvom i radom mentorira svoje sunarodnjake, pa oni od njega uče iz prve ruke”, napominje Govorko.
Objašnjava kako svi strani radnici koje zapošljavaju već prije dolaska u Hrvatsku od njih dobiju pre-onboarding paket koji uključuje pristup u aplikacije za učenje jezika, priručnik o radnom mjestu i vodič o integraciji s ključnim informacijama o životu i kulturi.
‘Bez jezika, ne može se ništa’
Santos planira naučiti hrvatski jezik. Već ga sada razumije, ali teže mu je govoriti. Muči ga gramatika. No funkcionira dovoljno dobro da smo naš inicijalni razgovor, prije susreta uživo, vodili na hrvatskom.
“Ako želim živjeti ovdje, moram naučiti jezik, tako pokazujem poštovanje prema ljudima i jeziku, a i tek tada mogu napredovati i reći da se zaista razvijam“, naglašava Santos pa dodaje kako bi i bilo tko od nas, ako želi stvoriti život u Nepalu, trebao naučiti jezik.
“Bez jezika, ne može se ništa. Neki ljudi ne znaju engleski, neki ne žele pričati na engleskom, pa je vrlo, vrlo važno komunicirati s ljudima na lokalnom jeziku. To je ključno za povezivanje i svakodnevni život u zajednici”.
Nije osjetio diskriminaciju na vlastitoj koži
Zajednica ga je prihvatila, ističe. Osjeća se dobrodošlo među ljudima, a priroda je toliko slična onoj u njegovoj rodnoj zemlji da se uopće ne osjeća kao da je prešao više od 10 granica. Sretan je.
Za prosvjed koji se održao u Zagrebu dva dana prije našeg susreta nije čuo, ali ne zamara se time. On je, kaže, došao raditi kako bi mogao činiti ono što treba biti osnova dostojanstvenog života, neovisno o boji kože ili religiji – prehraniti obitelj, školovati dijete. I cijela zajednica podržava ga u tome.
U tom smislu, njegov život ovih dana simbolizira pobjedu Durge nad Mahisasurom. Predrasude ne doživljava kao prepreku, već ih nadvladava svojim radom, upornošću i dostojanstvom. Živi i radi. Tako je, kao Durga, pokazao snagu i ostvario svoju pobjedu.
“Ne osjećam se kao stranac, kao autsajder. Jedino mi nedostaje obitelj, ali osim toga, sve je savršeno”.
Preuzeto sa Telegram.hr