Letovanje u kampu nekad je bilo rezervisano za avanturiste, a danas je to postao svojevrsni statusni simbol. U kampovima u Grčkoj smeštaj u luksuznim kućicama i kamperima plaća se i do 180 evra dnevno za četiri osobe, što u varijanti gde nemate hranu i niko vam ne čisti sobu, a dobijate od 15 do maksimalno 50 kvadrata prostora, zaista zvuči preterano.
Ipak, slušajući godinama pozitivna iskustva ljudi koji su tamo letovali s porodicama, bila sam skeptična kao veliki ljubitelj komfora, raznolikih restorana s morskom hranom, cleaning servisa i svih drugih opcija koje ti omogućavaju da se bar na tih 10 dana odmoriš od života u kojem, kao zaposlena majka s malim detetom, tokom cele godine sedam dana u nedelji pereš, čistiš i kuvaš u krug bez pomoći i pauze.
Naročito me je skepsa drmala oko činjenice da su prijatelji s kojima smo planirali letovanje predložili da uzmemo kamp-prikolicu na plaži, iako su oni prethodnih godina letovali u mobilnim kućicama i bili njima vrlo zadovoljni, komentarišući kako je sve novo i komforno. Plus, kućice su smeštene u debelom prirodnom hladu od borova i maslina u dubini kampa, dok su prikolice parkirane na samoj plaži, uz po jedno drvce koje je posađeno pored njih, tek da ne budu baš sto posto izložene najvećem suncu tokom celog dana.
Zamišljala sam minijaturni WC i tuš u kojem ćemo se stiskati tih 10 dana, kuhinjicu u kojoj neću moći da se okrenem i sunce koje će nas pržiti od jutra do mraka dok mi tripujemo neku kao ležernost i avanturizam. Zamišljala sam sebe kako 10 dana spremam doručak, ručak, večeru u toj minijaturnoj kuhinjici, postavljam, rasklanjam, perem sudove, brišem podove iznova, iznova i iznova. Zamišljala sam kako neću imati osećaj privatnosti od svih tih ljudi načičkanih svuda okolo i to me je užasavalo.
Ipak, sve što sam doživela bilo je drugačije od toga, a negde oko osmog dana letovanja steglo mi se u grlu od pomisli da se bliži kraj i da ćemo uskoro kući. Prvi put sam na letovanju s nepredvidivim todlerom poželela da potraje još i još. Kamp je, ljudi moji, jedno magično mesto.
Magija svakodnevice u kampu
Naš izbor je pao na Kamp Thalatta i sve redom što sam tamo doživela demantovalo me je i moje strahove učinilo iz ove pozicije smešnim i naivnim. Prvo, ovde vam ne treba ni 15 kvadrata jer je sve ono što imate napolju toliko dobro da nećete imati potrebu da unutra provedete ni pet minuta koje ne morate.
Prvo što ćete doživeti kad se čekirate i prođete rampu jeste osećaj da se nalazite u nekom malom, zabačenom gradiću u nekakvoj utopijskoj stvarnosti, u kojem vladaju posebna pravila i ljudi na tom ulazu ostavljaju svoje umorne, isfrustrirane, ljute persone i postaju nešto drugo, iskulirano i lagano.
Površina kampa je ogromna, ispresecana ulicama kojima može da se prođe autom. Svuda su šareni putokazi, svaka ulica je obeležena, a svaki smeštaj ima svoje parking mesto. Osim maslina i borova, svuda su veliki cvetni grmovi mediteranskih boja i mirisa, a u periodu koji smo mi izabrali za letovanje, sve je bilo ispunjeno nekom smirenom energijom.
Kampovski život je usporen kao topao letnji dan u kojem ne moraš da radiš ništa osim da uživaš. Kad kažem „ništa“, pod tim ne podrazumevam baš ništa, ali nekako sve što radiš nema onaj pritisak opterećenja kao u svakodnevnom životu, već se zaista radi s uživanjem. Najbolja ilustracija za to je kako sam baš oko onog pomenutog osmog dana uhvatila sebe da pevušim dok brišem pod kampera.
Plaža i posebni trenuci
Deset dana smo živeli na plaži, a plaža je predivna, možda i najlepša u tom delu Sitonije: krupan pesak koji se ne lepi za kožu, bistra voda čak i kad su talasi, i dovoljno prostora da svako pronađe svoj kutak.
Septembar je idealan termin. Temperatura 27-29 stepeni svakog dana, uz vetrić dovoljno prijatno da se ne umorite od sunca, ali i dovoljno toplo da se kupate od jutra do mraka. U ovom periodu kamp se gotovo isprazni, pa šatora skoro da i nema, što donosi dodatni luksuz privatnosti. Postoji i neki prećutni kodeks da se buka ne pravi, i zaista ga većina ljudi poštuje.
Uveče možete da sedite na plaži koliko god želite, bez ikakvog opterećenja, dok dete spava u prikolici na dva metra od vas. Plaža je pozicionirana tako da sunce izlazi direktno na pučini, prizor koji vidite čim otvorite prozor iz svog kreveta. Mi smo ga pratili svakog jutra, dok se more rumenilo u rađanju dana. A kako je tada bio pun mesec, noći su imale posebnu draž, pa je i noćno sedenje na plaži imalo prizvuk filma.
U kampu možete da iznajmite bicikle, kajake i pedaline, a nama je od pomoćnih rekvizita bila dovoljna sup-daska. Tu je i bazen, ako poželite promenu, mada je more toliko blizu i primamljivo da smo ga obišli samo jednom, kao i dečije igralište u blizini plaže.
Infrastruktura i sadržaji
Što se tiče skučenog tuša u kamp-prikolici, istina je da nije za klaustrofobične, ali na svakih pedeset metara u kampu nalaze se kućice sa tuševima, umivaonicima, sudoperama i veš-mašinama, koje su svima dostupne za korišćenje i sjajno održavane. Bukvalno ih čiste redovno tokom celog dana i ni jednom se nije desilo da smo negde zatekli nered ili prljavštinu.
Takođe, svuda u kampu su prijemnici za Wi-Fi, pa ni sa tim nećete imati problema. Naša prikolica je bila odlično opremljena sudovima, tanjirima, escajgom, čašama i šoljama, tako da nam ništa od toga nije falilo.
Kamp ima i svoj market, u kojem ćete naći sve, od igle do lokomotive, ali, naravno, po jačim cenama nego u marketima van kompleksa.
Hrana kao centralni deo uživanja
Što se tiče hrane, opremali smo se u nekoliko etapa. Iz Srbije smo poneli domaće suve kobasice, kesu palente, maslinovo ulje, sirće, so, biber i ostale začine (zdravo, dragi paradajz turizmu).
Spavali smo na putu do Grčke u Dojranu, tako da smo se pre same grčke granice opremili u odličnoj piljarnici u Starom Dojranu, s leve strane odmah pored puta, domaćim voćem i povrćem po nenormalno niskim cenama. Kupili smo paradajz, krastavac, luk, patlidžan, papriku, krompir, šargarepu, šljive, limun, grožđe i dinju, količinu koja nam je trajala sedam dana, sve za ukupno deset evra.
Onda smo usput na Sitoniji svratili u Lidl u Nikitiju, gde smo uzeli hleb, sir, jaja, avokado, banane i limun, domaću pastu, pesto sos u teglici, kao i meso za roštilj. U blizini kampa smo obavili finalnu nabavku sutradan po dolasku, u velikom marketu na trideset minuta vožnje od kampa, u kojem su cene vrlo pristupačne. Poređenja radi, kilogram odličnih mariniranih bataka tamo je bio deset evra.
Posebnu draž ishrani u kampu daje pijačni kamionet koji svakog dana u isto vreme dolazi na kapiju kampa, sa morskim plodovima od škampa, preko hobotnice, do ribe, takođe po odličnim cenama. Tu smo se redovno opremali bogatim ulovom i uživali u hrani koja je u bilo kom delu Srbije pravi luksuz.
Velika prednost je što smo sa sobom poneli električnu ploču za roštiljanje, praktičnu i jednostavnu za korišćenje, pa spremanje ručka nije bilo nikakav napor: baciš meso ili ribu na roštilj, račiće pet minuta u tiganju sa maslinovim uljem, belim lukom, belim vinom i malo peršuna. Skuvaš palentu pa u nju izdrobiš domaću fetu, ili skuvaš šargarepe pa ih brzinski karamelizuješ s medom i maslinovim uljem i njih pospeš izmrvljenom fetom. Napraviš punu činiju salate od šarenog povrća, skuvaš jaja, ispržiš jaj
Toliko me ništa nije mrzelo da sam jednog jutra čak spremala i slane američke palačinke s namazom od avokada. Sve ti je to toliko slatko jer jedeš ispod svoje trščane tende, bukvalno na plaži, u kupaćem, srećan, preplanuo i slan od vode.
Ako te čak i mrzi da kuvaš, u kampu imaš i kantinu sa domaćim jelima, gde su porcije izuzetno obilne, pa mogu da ih podele dve osobe, a zavisno od jela koštaju od 8 do 12 evra. Svakog dana posle 17h spremaju picu i giros, a pored je i restoran u kojem se jede autentična grčka kuhinja. Tu su i pekara sa slatkim i slanim pecivima, kao i sladoled, a u jednom uglu plaže nalazi se i jedini plažni bar u kampu, savršeno mesto za popodnevno kuliranje.
Ipak, nama je toliko bilo zabavno na relaciji prikolica–voda da ni jednom nismo otišli u taj bar. Imali smo tendu za plažu ispod koje smo sebi napravili ugođaj sa rasklopivim stočićem i stolicama, pa smo tu uživali u grožđu i vinu popodne. Vino smo inače kupovali domaće, od čikice koji kraj puta u blizini kampa prodaje sve grčko što može da vam padne na pamet, od sušenog paradajza i maslina, do meda i vina.
Šetnje kroz kamp i set-up kultura
Obožavali smo da šetamo kroz kamp i posmatramo najraznolikije set-upove: šatori sa lampicama razvučenim između borova, improvizovane kuhinje na otvorenom sa visećim mrežama, stočići i stolice sa šarenim stolnjacima, roštilji iz kojih se širi miris mesa, deca koja voze bicikle i trotinete, odrasli koji ispijaju vino pod svetlom lampiona i sveća u teglicama.
Neko kampuje u šatoru koji izgleda kao arhitektonsko čudo, neko u najminimalnijem skloništu, a neko u luksuznom kamperu koji podseća na mali apartman.
Mi smo tokom tih šetnji počeli da pravimo spisak stvari za narednu sezonu. Šator je, naravno, na vrhu. Jer, iako je kamp-prikolica donela mnogo komfora, shvatili smo da je šator ono ultimativno iskustvo koje želimo sledeće godine.
Šta poneti u kamp
Na kraju, evo i praktične liste koja će vam drastično olakšati i ulepšati boravak:
- veliki nož za kuvanje
- ljuštilica
- dva lavora na rasklapanje (jedan za pranje nogu od peska ispred kampera/kućice, jedan za nošenje sudova ukoliko vam je komotnije da ih perete u zajedničkoj prostoriji, jer je sudopera u samom kamperu mala)
- lampice za terasu, jer je njihovo osvetljenje prilično oskudno i ne baš prijatno
- sredstva za ličnu higijenu, sunđer, truleks krpa, ubrus
- par rolni toalet papira
- sredstvo za pranje veša i sudova
- bluetooth zvučnik (ako želite muziku za letnje večeri)
I naravno – otvoren um i dušu za sve što vas tamo čeka. Nećete se pokajati.