Danas vam donosimo drugu lekciju iz knjige “O tiraniji: Dvadeset lekcija iz dvadesetog vijeka”, američkog istoričara i profesora s Yalea, Timotija Snajdera.
Ovo kratko, ali izuzetno snažno djelo — od svega 130 stranica — čita se u jednom dahu, ali ostavlja dubok i trajan trag. U vremenu u kojem sve više svjedočimo urušavanju demokratskih normi, normalizaciji mržnje, i reviziji istorije, ova knjiga nije samo korisno štivo — ona je građanska dužnost.
Knjiga O tiraniji proglašena je bestsellerom New York Times-a, prevedena na desetine jezika i prepoznata kao jedno od najvažnijih političkih štiva našeg vremena.
Knjigu je sa engleskog jezika preveo Branislav Blagojević.
Snyder je vrhunski poznavalac totalitarnih sistema, a u ovoj knjizi — svojevrsnom priručniku za otpor — povezuje iskustva iz najcrnjih trenutaka 20. vijeka s događanjima našeg vremena. Knjiga je pisana s američkim kontekstom na umu, u svjetlu dolaska Donalda Trumpa na vlast, ali poruke koje nudi prevazilaze granice i epohe. Svaka od 20 lekcija primjenjiva je i u našem društvenom i političkom okruženju: od napada na institucije i istinu, preko rastućeg nacionalizma, do pasivnosti građana.
„Za trijumf zla dovoljno je da dobri ljudi ne učine ništa“, poručuje Edmund Burke — a ova knjiga je upravo vodič za one koji ne žele da ostanu nijemi, pasivni i pokorni.
U ovoj i narednim objavama, prenosimo lekciju po lekciju, sa ciljem da Snajderove poruke dopru do što šire publike.
Prvu lekciju možete pročitati OVDJE.
Lekcija 2: Branite institucije
Institucije nam pomažu da održimo uljudnost i poštovanje. Ali, one trebaju i našu pomoć. Ne govorite o „našim institucijama“ ukoliko ih ne učinite svojim tako što ćete djelovati i u njihovo ime. Institucije nas, same od sebe, ne štite. One padaju, jedna za drugom, ukoliko se svaka ne brani od samog početka. Prema tome, izaberite instituciju do koje vam je stalo – sud, novine, zakon, sindikalnu organizaciju – i stanite na njenu stranu.
Skloni smo da pretpostavimo da će institucije automatski da se održavaju, čak i od najdirektnijih napada.
Upravo ovu grešku su počinili neki njemački Jevreji o Hitleru i nacistima kada su ovi došli na vlast. Na primjer, 2. februara 1933. vodeći list među njemačkim Jevrejima objavio je uvodni članak uredništva, izražavajući upravo ovo pogrešno uvjerenje:
Mi ne dijelimo stav da će g-din Hitler i njegovi prijatelji, koji su konačno došli na vlast koju su dugo željeli, provesti u djelo prijedloge koji su izneseni u (nacističke novine); oni neće odjednom uskratiti ustavna prava njemačkim Jevrejima, niti ih zatvoriti u geta, niti ih izložiti ljubomornim i ubistvenim impulsima gomile. Oni to ne mogu učiniti jer postoji niz ključnih faktora koji drže ravnotežu… i koji očigledno ne žele krenuti tim putem. Kada ste na poziciji evropske sile, onda se cijela atmosfera naginje ka vašem boljem Ja, a ne pozivate se na ranije, opozicione pozicije.
Ovakvo je bilo rezonovanje mnogih razumnih ljudi 1933. godine, kao što je takvo gledište mnogih razumnih ljudi danas. Pogrešno je pretpostaviti da vlastodršci, koji su na vlast dospjeli putem institucija, ne mogu promijeniti ili uništiti iste te institucije – čak i kada su najavili da će učiniti tačno to. Revolucionari ponekad nastoje uništiti sve institucije odjednom. Takav je bio pristup ruskih boljševika. Institucije su ponekad lišene vitalnosti i funkcije, pretvorene u simulakrum onoga što su nekad bile, tako da se radije „opašu“ novim sistemom, umjesto da mu se opiru. Nacisti su ovo nazivali Gleichschaltung.
Bilo je potrebno manje od godinu dana za konsolidaciju nacističkog poretka. Do kraja 1933. godine, njemačka je postala jednopartijska država u kojoj su sve glavne institucije unižene i poražene. U novembru te godine, Njemačka je održala parlamentarne izbore (bez opozicije) i referendum (o pitanju za koje je bio poznat „korektan“ odgovor), kako bi potvrdila novi poredak. Neki njemački Jevreji glasali su kako su od njih tražili lideri nacista, nadajući se da će ih ta gesta lojalnosti povezati sa novim sistemom. Bila je to prazna nada.