Poput temeljnih tekstova antike, od Aristotela do Euklida, koji i danas oblikuju naše mišljenje, mnoge tradicionalne metode učenja povezane sa školovanjem kod kuće prisutne su stoljećima: naukovanja, mentorstvo jedan na jedan i tzv. sokratski dijalog. Nasuprot tome, moderno masovno školstvo relativno je nov pothvat koji se pojavio tek prije 150 godina.
Školovanje kod kuće, kao krovni pojam za sve izvan formalnih školskih zidova, nudi priliku da se ponovno stvore stariji, trajniji oblici učenja koje naš sadašnji obrazovni sustav često potiskuje. Nije riječ samo o tome da su to postojani oblici učenja vrijedni očuvanja, nego i o tome da oni zapravo oblikuju svrhovite, samoinicijativne odrasle osobe koje vjerojatnije uspijevaju u današnjem svijetu.
“Formalnije obrazovanje smetalo bi mojoj izvornosti”
Neki od najvećih mislilaca, pisaca i izumitelja u povijesti nikada nisu kročili u formalnu školu, a ipak su postali majstori svoje vještine. Benjamin Franklin, John Stuart Mill, Beatrix Potter, Virginia Woolf i mnoštvo drugih iznimnih pojedinaca svi su bili školovani kod kuće, piše Renaissance Educator.
Britanska spisateljica Beatrix Potter kasnije je rekla da je zahvalna što joj je obrazovanje bilo “zanemareno”, jer bi joj formalnije obrazovanje “sastrugalo” dio izvornosti. Iako ti primjeri predstavljaju privilegiranu manjinu iz povijesti, njihova iskustva nude vrijedne uvide u metode učenja koje su se pokazale izvanredno postojanima, a danas su dostupnije nego ikad prije.
Nekoliko se obrazaca dosljedno pojavljuje kroz njihovo učenje. Prečesto se pretpostavlja da djeca najprije moraju razviti svoje vještine kako bi radila smislen posao. Maria Montessori tvrdi da je istina suprotna: “Nije da se čovjek mora razviti kako bi radio, nego da čovjek mora raditi kako bi se razvijao. Rad ruke izraz je psihičkog rasta.”
Ovo temeljno uvjerenje otkriva možda najdublje razlike između tih povijesnih učenika i njihovih modernih pandana – odsutnost proizvoljnog razdoblja čekanja. Doista je postojalo iznenađujuće malo razdvajanja između djetetove uloge da uči i uloge odrasle osobe da radi.
Obrazovanje i učenje imali su neposrednost i svrhu. Mladog Edisona nisu tretirali samo kao dijete koje će jednoga dana činiti velike stvari u svijetu, nego kao dijete koje već čini velike stvari u svijetu. Njegovo se iskustvo vrtjelo oko eksperimentiranja. Do 15. godine je vodio improvizirani kemijski laboratorij i izdavao male novine.
Fleksibilnost u praćenju svojih strasti
Ti iznimni umovi nisu bili vječiti studenti, nego zapravo cijenjeni članovi društva. Školovanje kod kuće, u kojem god se obliku odvijalo, dalo im je fleksibilnost da svoje strasti aktivno slijede. Samostalna inicijativa ovisi o ovakvoj dubokoj, uronjenoj izloženosti. Tako mladi ljudi odlučuju tko žele biti i kako žele doprinositi svijetu.
Akcija i rasprava bili su nerazdvojivi u tim okruženjima učenja. Sokratski dijalog, i kao formalna i kao neformalna praksa, često se oslanjao na razmjenu ideja, ali i na oblikovanje identiteta. Te su se razmjene često odvijale unutar dugotrajnih mentorskih odnosa, koji ne samo da bi vodili, nego i izazivali dječje razmišljanje tijekom mnogo godina.
Za filozofa Johna Stuarta Milla, kojega je učio njegov otac James, sokratski dijalog bio je jezgra rigoroznog obrazovanja. Još od ranog djetinjstva od njega se očekivalo da brani argumente i tumači značenja. Kako se prisjeća u svojoj detaljnoj autobiografiji: “Sve što se moglo otkriti razmišljanjem nikada mi nije bilo rečeno dok ne bih iscrpio vlastite napore da to sam spoznam.”
Bez ograničenja strogog rasporeda
U tim okruženjima školovanja kod kuće učenje kroz dijalog događalo se svakodnevno, često u neformalnim prilikama. Šetnje vrtom, večere s obiteljskim prijateljima, saloni i društvena okupljanja. I dok su mnogi imali određeno vrijeme s učiteljima, narav njihova obrazovanja jedan na jedan pružala je vrijeme i priliku za dubinsku raspravu bez ograničenja strogim rasporedom.
I izvan ovih anegdota o iznimnim ljudima, znamo danas, 200 godina nakon Millova osnovnog obrazovanja, da dijalog ima golem utjecaj na učenje. Istraživanja dosljedno povezuju sokratsku raspravu s boljim početnim učenjem od tradicionalne nastave, većim zadržavanjem znanja kroz dulja razdoblja, višim rezultatima u domenama koje nisu već podučavane, višim rezultatima na testovima opće inteligencije
Unatoč tim dalekosežnim implikacijama, tradicionalne škole uglavnom su se odupirale smislenom uvođenju sokratskog dijaloga i dijaloške nastave. Tamo gdje su napori i postojali, provedba je bila plitka; umjesto da se rasprava usvoji kao središnja i stalna nastavna metoda, pitanja za raspravu dodaju se kao zadatak u sklopu nastavne cjeline.
Prvo činjenice, onda rasprava
Mnoge obitelji i odgojno-obrazovni djelatnici i dalje djeluju iz uvjerenja da najprije treba znati činjenice kako bi se moglo voditi ovakvu konceptualnu raspravu. Povrh tih duboko ukorijenjenih uvjerenja, moderno je obrazovanje vremenski vezano i fiksno strukturirano oko predmeta od 45–60 minuta, ostavljajući malo prostora za trajnu raspravu usred konkurentnih zahtjeva sadržaja i ispitnih obveza.
Djetinjstvo Beatrix Potter bilo je gotovo posve oslobođeno školskih fiksnih rasporeda. Satima je lutala prirodom, crtajući svaku biljku, kukca i životinju na koje bi naišla. Kod kuće joj je roditeljska knjižnica pružala beskrajnu referentnu građu. Potteričino obrazovanje nije bilo toliko kurikulum koliko svakodnevno uranjanje u živi svijet oko nje.
Mnogi veliki umovi prošlosti nisu se opterećivali pretrpanim rasporedima i formalnim izvannastavnim aktivnostima, kakve danas očekujemo od modernog “vrhunskog” učenika. Ipak, danas prevladava stav da djeci trebaju visoko strukturirane i organizirane aktivnosti cijeli dan kako bi bila adekvatno socijalizirana, ostala izvan nevolje i izbjegla “dosadu”.
Djeca po naravi uče kroz igru i istraživanje
No nestrukturirana okruženja učenja mogu izbjeći te zamke ako su namjerno kurirana – knjige i kućne knjižnice, uranjanje u prirodu, pristup vještim odraslima i mentorima, alati i materijali za stvaranje i eksperimentiranje.
Učenje kroz nestrukturiranu igru temelj je istraživanja i zagovaranja psihologa Petera Graya. Igra je bila temelj društvenog života i kulturnog obrazovanja, a time i vrijedan prijenosnik vještina, vrijednosti i zajedničke prakse.
“Zaboravili smo da su djeca po naravi oblikovana da uče kroz samostalno usmjerenu igru i istraživanje pa ih sve više lišavamo slobode da uče, podvrgavajući ih umjesto toga zamornim i bolno sporim metodama učenja koje su osmislili oni koji vode škole”, piše Gray.
Nasuprot tome imamo obvezno školovanje. Djeca počinju školu ranije nego ikad prije, školska je godina postala dulja, a prilike za slobodnu igru smanjile su se. Škola se proširila izvan šest sati nastave i zadrla u obiteljski i kućni život kroz domaće zadaće i zadatke. Prevladava stav da je učenje koje vode odrasli daleko superiornije.
“No škola je preuzela dječje živote na još podmukliji način. Školski je sustav izravno i neizravno, često i nenamjerno, poticao stav u društvu da djeca uče i napreduju primarno obavljajući zadatke koje odrasli usmjeravaju i ocjenjuju, a da su dječje vlastite aktivnosti gubljenje vremena.”
Više autonomije da je bolje rezultate
Za mnoge u obveznom školstvu, Gray sugerira, internet je jedini preostali prostor u kojem djeca mogu steći neovisnost i inicijativu bez intervencije odraslih.
Znamo da nestrukturirano vrijeme i učenje temeljeno na igri imaju jasne akademske i razvojne prednosti: a škole poput Montessori, u kojima djeca imaju više autonomije u tome kako provode svoje vrijeme, rutinski nadmašuju djecu u tradicionalnim školama na raznim standardiziranim mjerama i u divergentnom mišljenju.