Ivan Stambolić, nekadašnji predsjednik Srbije i politički mentor, a kasnije žestoki oponent Slobodana Miloševića, nestao je dok je trčao u beogradskom parku 25. avgusta 2000. godine.
Taj nestanak, a potom i brutalno ubistvo, ostali su upamćeni kao jedan od najmračnijih simbola političkog nasilja na kraju XX vijeka u Srbiji. Njegovo tijelo pronađeno je tek 28. marta 2003. godine, u prethodno iskopanoj jami na Fruškoj gori, prekriveno krečom.
Politička karijera i sukob s Miloševićem
Rođen 5. novembra 1936. godine u Brezovi kod Ivanjice, Stambolić je završio Pravni fakultet u Beogradu. Bio je predsjednik Izvršnog vijeća Srbije od 1978. do 1982. godine, a od 1984. do 1986. obavljao je funkciju predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. U periodu 1986–1987. bio je predsjednik Predsjedništva Srbije.
Stambolić i Milošević upoznali su se još tokom studija. Upravo je Stambolić odigrao ključnu ulogu u njegovom usponu – 1984. podržao ga je kao nasljednika na čelu Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. U maju 1986. Stambolić postaje predsjednik Srbije, a istovremeno pomaže Miloševiću da postane lider partije, iako je nailazio na otpor starije garde.
Međutim, ubrzo dolazi do razilaženja. Stambolić je zagovarao oprezniji pristup u rješavanju pitanja Kosova i protivio se nacionalističkoj retorici, dok je Milošević gradio vlast na populizmu i nacionalizmu. Na poznatoj Osmoj sjednici Centralnog komiteta SK Srbije 1987. godine Milošević preuzima potpunu kontrolu, a Stambolić biva politički uklonjen.
Tragedija kćerke Bojane
Godine 1988. porodicu Stambolić pogađa tragedija – kćerka Bojana poginula je u Budvi u, zvanično, saobraćajnoj nesreći. Njena smrt izazvala je brojne sumnje i spekulacije. Na sahrani se pojavio i Milošević, ali mu je Stambolićeva supruga Katarina javno uputila optužbu riječima: „Ti si je ubio.“
Nedugo zatim protiv porodice je pokrenuta medijska hajka, u kojoj su se pojavljivali i naslovi tipa „Stamboliću treba da se zatre seme“. Stambolić je kasnije dobijao anonimna pisma u kojima se tvrdilo da smrt njegove kćerke nije bila slučajna. Prema svjedočenjima njegovih prijatelja, do kraja života vjerovao je da Bojana nije stradala slučajno i da je i ta tragedija bila dio političkog pritiska.
Nestanak i ubistvo
Krajem 1990-ih, Stambolić je ponovo privukao pažnju javnosti – pominjalo se da bi mogao biti kandidat opozicije na predstojećim predsjedničkim izborima.
Ujutro 25. avgusta 2000. godine, dok je trčao u parku Košutnjak, Stambolića su oteli pripadnici Jedinice za specijalne operacije (JSO), poznatije kao „Crvene beretke“, predstavljajući se kao policajci. Odvezen je na Frušku goru, gdje je ubijen sa dva hica u potiljak. Njegovo tijelo zakopano je u unaprijed pripremljenu jamu i prekriveno krečom.
Pronalazak tijela i suđenje
Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 28. marta 2003. godine, tokom istraga koje su uslijedile poslije ubistva premijera Zorana Đinđića i raspuštanja JSO.
Za ubistvo Ivana Stambolića osuđeni su bivši komandant JSO Milorad Ulemek Legija i Branko Berček na po 40 godina zatvora, dok je tadašnji šef Državne bezbjednosti Radomir Marković osuđen na 15 godina zatvora. Sud je presudom utvrdio da je ubistvo izvršeno po nalogu režima Slobodana Miloševića, iako Milošević za ovaj zločin nikada nije pravosudno odgovarao.
Zločin koji je obilježio epohu
Likvidacija Ivana Stambolića ostala je upisana kao simbol brutalnosti Miloševićevog režima i kao tragičan kraj čovjeka koji je nekada imao moć da oblikuje put Srbije. Njegova smrt, samo mjesec dana uoči Miloševićevog pada, pokazala je do koje mjere je režim bio spreman da ide kako bi uklonio protivnike.
Dvadeset pet godina poslije, ime Ivana Stambolića ostaje podsjetnik na izdaju, političko nasilje i cijenu koju je platio čovjek koji je na početku vjerovao u svog nasljednika – a završio kao njegova žrtva.