Jedina patuljasta planeta u asteroidnom pojasu Sunčevog sistema danas je hladna, ali novo istraživanje otkriva da je Ceres ili Cerera nekada bio domaćin dubokog, dugovječnog izvora energije koji je mogao održavati uslove pogodne za život, saopštila je američka svemirska agencija NASA.
Novo istraživanje ukazuje da je Ceres možda imao trajan izvor hemijske energije: prave vrste molekula potrebnih za pokretanje mikrobnih metabolizama. Iako ne postoje dokazi da su mikroorganizmi ikada postojali na Ceresu, ovo otkriće podržava teorije da je intrigantna patuljasta planeta, najveće tijelo u glavnom asteroidnom pojasu između Marsa i Jupitera, možda nekada imala uslove pogodne za održavanje jednoćelijskih oblika života.
Naučni podaci iz misije Dawn (Zora), završene 2018, ranije su pokazali da su svijetle, reflektujuće regije na površini Ceresa uglavnom sačinjene od soli zaostalih od tečnosti koja je prodirala iz podzemlja. Kasnija analiza iz 2020. otkrila je da je izvor ove tečnosti bio ogroman rezervoar slane vode, ili salamure, ispod površine. U drugim istraživanjima, misija Dawn je takođe otkrila dokaze da Ceres sadrži organski materijal u obliku molekula ugljenika – što je ključno, iako samo po sebi nedovoljno, za podršku mikrobnih ćelija.
Prisustvo vode i molekula ugljenika su dva ključna dijela slagalice o mogućnosti postojanja života na Ceresu. Nova otkrića nude i treći: dugotrajan izvor hemijske energije u drevnoj prošlosti Ceresa koji je mogao omogućiti preživljavanje mikroorganizmima. Ovaj rezultat ne znači da je na Ceresu bilo života, već da je vjerovatno postojala „hrana“ u slučaju da život ikada nastane na toj patuljastoj planeti.
U studiji, objavljenoj u Science Advances, autori su kreirali termalne i hemijske modele koji oponašaju temperaturu i sastav unutrašnjosti Ceresa tokom vremena. Otkrili su da je prije oko 2,5 milijardi godina potpovršinski okean Ceresa možda imao stalan dotok vruće vode koja je sadržavala rastvorene gasove od metamorfnih stijena u stenovitom jezgru. Toplota je poticala od raspada radioaktivnih elemenata unutar unutrašnjosti patuljaste planete, dok je Ceres bio mlad – unutrašnji proces koji se smatra uobičajenim u Sunčevom sistemu.
„Na Zemlji, kada se vruća voda iz dubokog podzemlja pomiješa sa okeanom, rezultat je često švedski sto za mikrobe – gozba hemijske energije. Moglo bi imati velike posledice ako bismo mogli utvrditi da li je okean Ceresa u prošlosti imao priliv hidrotermalne tečnosti“, rekao je Sem Kurvil, vodeći autor studije i bivši član Laboratorije za mlazi pogon NASA (JPL).
Ceres kakav danas poznajemo vjerovatno nije nastanjiv. Hladniji je, sa više leda i manje vode nego u prošlosti. Trenutno nema dovoljno toplote od radioaktivnog raspada unutar Ceresa da bi se spriječilo zamrzavanje vode, a preostala tečnost je postala koncentrovana slana voda (salamura).
Period kada je Ceres najvjerovatnije bila nastanjiv bio je između pola milijarde i dvije milijarde godina nakon njenog formiranja (ili prije oko 2,5 do 4 milijarde godina), kada je njeno stjenovito jezgro dostiglo maksimalnu temperaturu. Tada su tople tečnosti dospevale u podzemne vode Ceresa.
Ceres (ili Cerera) otkriven je 1801. godine, a ime je dobio po Cereri, rimskoj boginji zemljoradnje. Prečnik mu je 950 kilometara.