Već nekoliko sedmica učestalije slušam u medijima Zapadnog Balkana da je BiH konsocijativna država i da se to podrazumijeva. To niko nikad nije usvojio, utvrdio ili presudio. Nikad nije bilo zajedničkog stava o tome, kao što nikad nije ratificiran dejtonski sporazum, ili još masa drugih poput montrealskog sporazuma ili sporazuma o prekograničnim incidentima, pa zato danas imamo slučaj Trgovske Gore i odlagalište nuklearnog otpada. To nam samo govore vođe ultra-nacionalista i njihovi analitičari jer je to jedini vlažni san koji imaju. Iznenadio sam se kada i dobronamjerni politički filozofi i analitičari to isto tvrde. Valjda su i oni počeli halucinirati o podrazumijevajućim stvarima, a dobro je poznato da je podrazumijevanje majka svih zaj..ba.
Što opet znači da oni nemaju pojma o samom značenju tog termina nastalog kao idejni konstrukt 1962. godine, a koji bi pomirio nemoguće u Africi. Gura mi se pod nos i hvali situacija u Libanonu, koji se davi u krvi od aprila 1975., ili neke odrednice holandskog ustava koje su izbačene zbog nedemokratskog divljaštva i zadrtnosti. To je duboko rasistički politički konstrukt, onaj koji je u Bijafri 1967. godine doveo do čuvene gladi i napuhanih dječijih trbuha, koji će sve do jednog umrijeti do početka 1970.
Utisak jeste jednako istina, istine nema, a ima je samo onda kada govorim da je „jedina istina da je kupus listina“. To je propagandna mantra ovdašnjih desnih političkih ideologa, analitičara i montera nacije. Većina balkanskih mainstream medija su tumori države i jedino što rade je da normaliziraju nenormalno i neljudsko sve u ime njihovog boga, naroda i vjere.
Da narod valja, ja bih bio narod; da nacija valja, ja bih imao naciju. Za identitet mi je dovoljno ime, zastava i uži zavičaj. Kolektivni identitet je prva premisa konsocijacijskog primitivizma i barbarstva. Sa psihoanalitičkog stanovišta vidim veliki problem. Naime, osoba koja niječe svoju individualnost nužno se pokorava gomili koja guši i zatire svaki kreativni i ljudski potencijal i time osigurava svoju vlastitu intelektualnu smrt da bi se navodno zaštitila od drugih. Na isti način kao što se sardine u moru okupljaju u jata misleći da će tako preživjeti grabljivce. Neće, i to je iluzija čija je cijena smisao života.
U suštini, oni misle kao klijenti. Kada predam moju personalnu suverenost, biću zaštićen. To je deluzija kratkoročnog dobitka jer pozicija klijenta je takva da mora da izvrši sve što gospodar zamisli, a mora biti sretan ako dobije bilo šta što mu treba; inače se prekida odnos protekcije. Sličnu paralelu mogu povući sa osobama koje se tetoviraju, misleći da na taj način ističu svoju posebnost. Oni na taj način samo ističu nedostatak bilo kakvih postignuća, životnih ciljeva ili motiva za produktivan život, jer su ograničeni na vizuelni faktor za koji oni pretpostavljaju da će naići na pozitivan odgovor kod drugih ljudi, a ovi bi im opet trebali govoriti da su jedinstveni, hrabri ili da se mogu nositi sa estetskim izazovima, što je uvijek odgovor kada pitate osobu zašto se tetovirala. Psihoanaliza to tretira kao samosakaćenje i priznanje desperacije zbog nezadovoljstva vlastitim personalitetom. Kad su stvari takve, jedino što ostaje je ići u mase i gomile tražeći verifikaciju sebe unutar njih.
Nekad su postojale profesije za koje je bilo prihvatljivo tetoviranje, kao mornari, prostitutke, vojnici ili zatvorenici, koji su na taj način izražavali prezir prema dobro ustrojenom i vrijednosno ispravnom društvu. Osnivajući svoje zatvorene zajednice koje imaju svoj jezik, norme ponašanja, aksiologiju i vođe, željeli su da prkose svima koji nisu kao oni. Nikad se ni s kim nisu miješali i živjeli su jedni pored drugih, a ne jedni s drugima. To je isti mehanizam kojim današnji tzv. suverenisti, desni i ultra-desni trumpoidi čiste svoje političke teritorije od drugih i drugačijih, nikad ni ne pomišljajući da će na kraju počistiti i sebe i “svoje”, jer kad nestane neprijatelja, zvanih drugi ili ostali, onda nastupa proces kanibalizacije zajednice, odnosno počne se tražiti neprijatelj iznutra. I uvijek ga nađu i terminiraju. Niko nije siguran i svi su uvijek na visokom stepenu uzbune, imitirajući život i simulakrum postignuća jedinstva nacionalne zajednice.
Drugi praktičan razlog o kome se ne govori je taj da zbog takvog načina političke uprave i administriranja uvijek gube lokalne zajednice, jer se ne suprotstavljaju „centru“ koji donosi sve odluke za njih. Ne usuđuju se ni asfaltirati dva kilometra puta a da ne pitaju vrh partije. Kao kad je Staljin donosio uredbe o tome koliko drva mogu potrošiti stanovnici Sibira za kućno grijanje. Kao da Moskva zna kako je u Dudinki i šta joj treba! Konsocijacijsko organizovanje znači, moj narod, jedan vođa, jedan glavni, a ostali slušaju i pokoravaju se odlukama Vrhovnog i Nepogrešivog. Takvo organizovanje znači da se svaka odluka sprovodi piramidalno odozgo prema dole i nema mjesta „donjim inicijativama“. Ko je ikad bio u vojsci zna da izmet uvijek i jedino ide odozgo prema dole! Nikad obrnuto!
Pošto živimo u zajednicama napojenim klero-nacionalističkom ideologijom, uvijek smo u stanju urgentnosti i ugroženost nikada ne završava. Neprijatelj nikad nije poražen, a njegov broj se uvijek povećava. Kategorije neprijatelja su stranac, crnac, musliman, Židov, homoseksualac, trans osoba, ljevak i bilo ko ko je drugačiji od „nas“.
Obični ljudi su uvijek zavedeni pojavom, nastupom i naročito uspjehom. Zato je propaganda i P.R. toliko bitan. Mora se osigurati utisak postignuća, a takvo nešto ne postoji. Postoje statistike velikih biznis kompanija poput Forbesa, koji BiH svrstava u drugu najjadniju zemlju na svijetu, odmah poslije Venezuele, a koja je najbogatija zemlja naftom. Nema spasa od ideologije, lijeve, desne ili bilo kakve. Moć leži tamo gdje narod vjeruje da leži moć. To je trik, obična sjena na zidu, a dobro znamo da jako mali čovjek može bacati vrlo dugu sjenku. U našem slučaju mogu citirati starog Cicerona koji kaže da rob ne sanja o slobodi nego da posjeduje sopstvenog roba. Društveni talog često završi na vlasti, a oni pametniji ili slabiji moraju da im se uklone s puta i tako uvedu svoje zajednice u novi krug pakla.
Smrt pluralu – Ludwig Wittgenstein! Amen!
18.06.25
Sead Pašić