Srpske vlasti su, po svoj prilici, počele da izvlače najjače karte u predizbornoj kampanji, iako vanredni parlamentarni izbori koje studenti i građani zahtevaju još nisu raspisani. Izvršiteljima se tobože staje na rep, i Ustav će se promeniti za te potrebe, i to pod simboličkim svesrpskim šatorom koji je razapet u Sremskim Karlovcima, gde su Vučić i Dodik upozorili biračko telo da možda jeste prošlo trideset godina od operacije „Oluja“, koja je rasula 200.000 hrvatskih Srba van vekovnih ognjišta, ali da ugroženost naciona nije prošla. Ovog puta, za promenu, potiče iznutra – upravo od studenata i građana koji, češće svesno nego ne, učestvuju u „obojenoj revoluciji“. Dok čekamo najavljeni predsednikov bestseler o njenom razbijanju, razgovaramo s Aleksandrom Musićem, marketinškim konsultantom iz Hrvatske, koji godinama prati politička dešavanja u regionu.
Jedan od stožernih narativa vlasti u Srbiji je da studentske proteste finansira neko iz Hrvatske. Koliko „obojena revolucija“ košta građane Hrvatske, zna li se, i šta oni o njoj vele?
Interes i vlasti i građana Hrvatske za dešavanja u Srbiji osjetno je manji no što se dobiva dojam u režimskim medijima u Srbiji. Hrvatska vlast i opozicija su, ako ćemo iskreno, mimo dnevnih čarki, suštinski slabo upućeni i nezainteresirani za Srbiju danas. Srbija je katkad tema u kontekstu rata, no ne i u kontekstu događaja 2025. Hrvatska je sad već duboko uronjena i u savezništva i u kavge unutar EU, bavi se situacijom Hrvata u BiH i turističkom sezonom, dok mediji ako o srpskim protestima i pišu – pišu tamo gdje mogu odmah dobiti dobar naslov i klik no i ti članci brzo blijede te su uvijek ista 2-3 novinarska pera u pitanju. Od onog manjeg dijela stanovništva koje stvarno prati događaje i „navija“ – većina simpatizira hrabrost mladih ljudi, ima tu i nešto jugonostalgije, no ne barata se ikakvim detaljima i finesama (Srbiju se u Hrvatskoj generalno slabo razumije izvan šablona), a manjina manjine promatrača proteste smatra „još jednom podvalom“, „svi su oni isti“ itd. A kada govorimo o „obojenoj revoluciji“, posebna razina travestije, koju su studenti prepoznali i ismijali, jest to da je upravo SNS po svim elementima udžbenički primjer „obojene revolucije“. Režim je po mojoj procjeni zakasnio otprilike pet godina s takvim pokušajem uokviravanja studenata. Nakon 2020. godine, to nije poruka koju vlast može iznijeti.
Šalu na stranu, Ministarstvo spoljnih poslova Srbije prošle nedelje je upozorilo građane Srbije da ne idu u Hrvatsku početkom avgusta. O Tompsonovom koncertu se ovde još govori. Kako tumačite ovo obaveštenje – kao opravdano, s obzirom na osetljivost tema, ili kao traženje novih i starih neprijatelja u po vlast nezgodnim danima?
Emocije u politici redovito varaju. Naime, kod događaja, godina, manifestacija koji izazivaju obilje emocija, koje su za neke ljude traumatične, bilo otprije 30, bilo otprije 80 godina – uvijek valja gledati koja je njihova suvremena politička upotrebna vrijednost. Ovo jest neugodna logika, no itekako utemeljena. Povijest je (m)učiteljica života, a saveznica politici. Nije bitno što jest ili nije bilo, koliko je bilo, kako je bilo, zašto je bilo – bitno je čemu nešto otprije služi sada i ovdje. U slučaju Oluje kao teme primarni cilj specifičnog načina kojim režim pristupa temi (kao i temama/traumama iz Drugoga svjetskoga rata) jest hranjenje višegodišnjeg izvanrednog stanja u samoj Srbiji, stanja u kojem on jedino zna vladati, stanja kojim građane Srbije danonoćno uvjerava da žive u neprijateljskom okruženju te ih samo on može zaštititi. Zato režim i ima dedicirane „stručnjake“ (laprdala) za „ustaše“, „šiptare“, „balije“, „milogorce“ – cilj je agresivnim stvaranjem dojma ugroze izvana samljeti ljude unutra, u samoj Srbiji. Poseban povijesni neukus jest to da na temi najviše jašu osobe koje su same bilo huškale na rat, bilo manipulirale narodom u pitanju, izdale ga, a sada ga ponovno „štite“ tako da ga guraju na sugrađane koji prosvjeduju. Sumirano – režim priča o 1918, 1941, 1945, 1995. i 1999. da bi si osigurao nešto kisika u 2025.
Koliko ste pratili krizu u Srbiji? Kako vam je s aspekta vaše struke delovao njen tok?
U prvim tjednima sam shvatio da će ovo biti poprilično drugačije od prijašnjih naoko moćnih, no realno kratkotrajnih buntova zadovoljstva. No ne toliko zbog samih studenata, koliko zbog toga što sam uočio opipljiv strah kod režima – prvo i ponajprije kod čelnika režima, a potom i kod njegovih podređenih. Naime, nikad dosad režimsko urlanje i busanje u prsa nije djelovalo lažnije, slabije. Nemoćnije. Nemoć je najopasnije stanje u politici. Tu mi je postalo jasno da se radi o tektonici dubljoj od bilo čega dosad, o mijenjaju korita i odnosa moći.
Koji je bio vaš prvi ili najjači utisak dok ste posmatrali poteze režima, ali i poteze studenata?
Aleksandra Vučića ne treba ni podcijeniti ni precijeniti. Iznenadila me je količina njegovog bauljanja u ovim događajima. Ovdje čak ne mislim da je nizao gafove – jer vi možete imati ideju što treba raditi, a onda pasti na operativi, realizaciji, dogodi vam se gaf. Ovdje mi se čini da on doista ne zna što činiti, kojim putem ići, a još su zbunjeniji oni u donjim dijelovima piramide, koji bi trebali nešto reproducirati, diseminirati, radili su to 1.000 puta dosad – no ovaj su put prepušteni vlastitoj improvizaciji, a ona nerijetko pada u čisto blamiranje. Danonoćno improviziranje, taktična neurednost i izostanak ikakve promišljene strategije. Studenti su pak dosad uspjeli u tri ključne stvari – uspješno su izazvali režim na nacionalnom polju, ekonomsko-korupcijskom polju i polju osobnog brenda samog čelnika režima. Nisu se percepcijski servirali ni na jedan krupniji volej.
U našem prošlom razgovoru, rekli ste da protivnici režima ne bi trebalo da kritikuju Vučića, koji ima snagu da kritike resorbuje, već njegove saradnike. Studenti i građani su ga proglasili nenadležnim i targetirali su institucije kao najslabiju kariku. Kako vam danas izgledaju potezi predsednika Srbije, iz pozicije političkog konsultanta?
Ključna, paradigmatska promjena u odnosu na događaje o kojima smo onomad razgovarali jest da više nema buffer zone, štita, oklopa između samog Vučića i režima. Naime, prvi put on je percepcijski izjednačen sa svojim režimom, sa SNS-om, prvi put u očima građana nema razlike između njega i Vesića, njega i Karleuše, njega i tajkunizacije Srbije, njega i Rio Tinta itd. Kako je nakon više od desetljeća do toga došlo, kako se osobni brend AV krenuo topiti? Brend blijedi samo onda kada biva izazvan snažnijim brendom. Sviđalo se ovo nekome ili ne – brend mladih ljudi koji nesebično žrtvuju obrazovanje, a njihovi roditelji egzistenciju – da bi mijenjali društvo u kojem žive – pokazao se idejom snažnijom od one Vučićeve – suštinski nepostojeće. Vlast vlasti radi nije ideja, nego preživljavanje. A ideju koja vas izaziva ne možete pobijediti urlanjem, silom, policijom. Ideju možete pobijediti samo zdravijom i sočnijom idejom.
Zanimljiv je njegov gastronomski izbor – kad želi da se prikaže kao običan čovek, tu su palačinke i parizer, kad želi da bude viđen kao porodični čovek, zaziva mamine lignje, a kad zove protivnike na dijalog, pred sebe stavi trešnje koje su ove godine dosezale cenu i od 1.500 dinara za kilo. Koji je vaš komentar?
Vučić se u prvim godinama svoje vlasti nadogradio na rani imidž Tomislava Nikolića kao „narodskog predsjednika“, predsjednika koji peče rakiju, ne bježi od prasetine i voli malog čovjeka, običnog Srbina, domaćina. U međuvremenu su i Nikolić i supruga mu pali u grotesknu rastrošnost, sumnjive činidbe, skorojevićki sindrom neutažive gladi. Vučića je njegova projicirana skromnost služila još nekoliko godina nakon toga i to mu je bio pametan pristup. U zadnje vrijeme sve je češće uslikan s odjevnim predmetima koji nadilaze njegovu cijelu mjesečnu plaću. Pala mu je disciplina i koliko god se ovo činilo tek detaljem – to postaje detalj u cijelom nizu detalja jednog mozaika koji govori da je stvarna slika osobe ipak drugačija od one koju se pomno javno njegovalo.
Pažnju je privukao i Vučićev savetnik, Izraelac Srulik Ajnhorn, koji boravak u Beogradu osim sklapanja poslova koristi i za beg od tužilaštva Izraela. Vidite li negde potpis izraelskih marketinških stručnjaka, s kojima je Vučić i ranije sarađivao?
Mojem se konzultantskom oku čini da su mitski Izraelci (Shaviv, Ajnhorn i ostali) u pojedinim trenucima primarno bili zaduženi za kreativu, pakiranje, za audiovizualno uobličenje izvorne materije, spotove i skečeve, a ne za sadržaj, ne za poruku. Vučić je bio i ostao onaj koji kreira poruke, violina koja daje takt cijelom sustavu. Oslanja se na istraživanja javnog mnijenja, no pogrešno je svoditi ga samo na to, a mnogi to rade. On ima jako puno terenskog iskustva iz brojnih radikalskih kampanja, od dna do vrha, od lijepljenja plakata do ključnih TV debata, te prateću frustraciju zbog jakih rezultata, a nemogućnosti vlasti. Osim brojki, bilo je tu i dosta vlastite intuicije, najužeg operativnog iskustva. Vučić nije lijen. Bio je posvećen. U tom smislu – iako su napisi o mističnim deus ex machina stručnjacima koji luzere pretvaraju u pobjednike medijski zanimljivi, heroja/krivca i za negdašnje pobjede i za sadašnje poraze treba tražiti u vrhu režima, a ne u konzultantima. Čini mi se da je ono što je Vučića svojedobno razlikovalo od većine balkanskih političara sveznalica-neznalica jest da je bio voljan i uvažiti koji savjet, a istovremeno zadržavajući svoj smjer. No problem je što je sada smjer uzaludan. Sumirano – ponestaje mu autentičnih poruka, ne uspijeva inovirati, ne uspijeva šokirati, ne uspijeva preduhitriti. Njegova prošla predsjednička kampanja bila je zadnji put kada je istinski dominirao u brzini, svježini, i u sadržaju i u realizaciji. Krenuo je rano, mijenjao je noseće poruke u skladu sa situacijom, pokrio bokove da bi si osigurao pobjedu u prvom krugu i tako izbjegao referendumski glas protiv u drugom, igrao na kartu straha od gladi izrazito prisutnog kod starijih birača, sakrio svoje nepopularne suradnike u podrum, kontrolirano se šalio na vlastiti račun naoko nekontroliranim materijalima i tako gušio odijum prema sebi. Tu se vidjelo da zna što radi. Toga danas nema.
Vučić se ranije pozivao na Vebera i Đinđića. Sada mnogi smatraju da se vratio na radikalska podešavanja. Čak se povlače paralele s Miloševićem, koji je od „branjenja Jugoslavije“ prevalio put do nacionaliste. Da li je Vučić pragmatičan, uvereni radikal ili nešto treće? Koliko je on zaista prilagodljiv kao lider, odnosno političar?
Vučić je čisti tehnolog vlasti bez ikakve ideologije. I bio je vrhunski tehnolog vlasti. Njega naivci (pogotovo izvan Srbije) stalno smještaju u kategoriju četnika, ne shvaćajući da svaka ideja koju je u nekom trenutku u svojoj dugoj karijeri branio – bila je tu jer mu se činila kao najbrži put do vlasti. Njegova ideologija je vlast. I upravo zato je SNS i ustrojen kao amorfna masa svega i svačega kojoj je režimski, kasnokomunističko-neočetnički DB-ovski nacionalizam labavo pokrivalo za vječnu vlast. Prvo Šešelj, pa malo Dragoš Kalajić, pa ponovno Šešelj, kasnije Veber i Đinđić, sutra možda Paolo Koeljo, preksutra Pamela Anderson. Nebitno. Ideja u službi vlasti, a ne vlast u službi ideje.
Studenti zahtevaju raspisivanje parlamentarnih izbora. Režim vreme koristi za difamaciju protivnika, od opozicije, koju optužuje za izdajstvo, preko građana, koje ocrnjuje kao „naciste“, do studenata, koji ispadoše teroristi. Politika je svuda prljava – kako vam izgleda u Srbiji?
Neraspisivanje izbora je za režim Ahilova tetiva jer najdirektnije pokazuje iskonsku slabost i čini mi se da studenti komunikacijski ne koriste dovoljno simboličku i operativnu težinu takve situacije. Naime, režim se nakon mjeseci bauljanja pokušava sabrati oko taktike umaranja, iznurivanja studenata, odnosno konsolidacije svoje negdašnje jezgre računajući da će u svakom trenutku imati posto-dva više od suprotne strane. Zasad mu to ne polazi za rukom pošto su studenti naučili iz brojnih dugogodišnjih grešaka netalentirane opozicije. Nalaze se u trenutku koji će biti presudan za daljnju putanju događaja. Sumirano – manje je bitno ima li ili nema izbora baš danas (koliko god ovo čudno zvučalo) – bitno je kako sada koristite objektivnu percepcijsku prednost da sutra budete na maksimumu svih maksimuma kad do izbora dođe.
Posledica navedenih etiketa je jačanje represije – privođenja, hapšenja, saslušanja, ranije prebijanja i naletanja kolima, sada klevetanje… šta se da zaključiti o režimu koji se tako postavlja – koje poruke želi da pošalje, kome i po koju cenu?
Režim je odustao od slanja poruka, sada je usredotočen na maksimalno podizanje troška bilo kakvog protivljenja vlasti. Želi društvo dovesti do točke pucanja, računajući da će u toj točki on imati naklonost aparata sile. Stranci su ovdje ključ. Režim još uvijek ima naklonost stranaca – Zapada u ovom trenutku možda i više od Istoka – te taj prozor prilike koristi da bi pokušao na unutarnjem planu silom očuvati vlast. No, vrijeme je ovdje ključno. Što duže to traje, to je manja šansa da uspije, a oni koji sada okreću glavu i prave se da to ne vide – u jednom će trenutku morati reagirati.
S druge strane, tokom prethodnih devet meseci, vlast je na proteste odgovarala kontramitinzima, na studente u blokadi „studentima koji žele da uče“, na bajkere i veterane – svojim bajkerima i lažnim veteranima… da li je reč o krizi imaginacije ili učinkovitom simboličkom rešenju?
U nekoj teoriji to možda ne bi bio loš put kada bi se kao „drugu stranu“ protiv studenata moglo progurati ljude koji imaju neku kapilarnu težinu, ljude koji su društveni mrežni hubovi, koji okupljaju, zadivljuju, pa bi se tako cijela situacija dovela u ekvidistancu, neutralu, razvodnila bi se energija i simpatije koje studenti imaju kod naroda. Kada imate 100 iskrenih studenata, sportaša, kulturnjaka, glazbenika s iskonskim ugledom – automatizmom bi oni koji se bune izgledali slabije, slabijeg korijena. S obzirom da režim to nema pa je prisiljen koristiti tužne karikature – stvara kontraefekt i još više šteti samom sebi.
Vlast je nedavno napravila „opštenarodno veselje“ u selu nadomak Požege gde se po milioniti put proglasila pobeda nad „obojenom revolucijom“. Kojoj publici se te poruke šalju? Ili je poenta zamutiti vodu i osnažiti nove apstinente?
Ovo je pokušaj umirivanja nervoznih u vlastitim redovima. Naime, pritisak je velik i niži ešaloni traže odgovore. S obzirom da odgovora nema, pokušava se simbolički zatvoriti jedno poglavlje da bi se dobilo nešto mira po vertikali i manevarskog prostora za daljnji pokušaj pasiviziranja studenata. Ako se pogleda nešto širi vremenski raspon, ako se napravi zoom out – nekoć je Vučić mogao računati na rubne i neodlučne glasove izvan svoje jezgre, izvan samog SNS-a. Vrijedio je osjetno više od SNS-a. Mnoge je time iznenađivao i pobjeđivao. Sada ima poteškoća održati i ono što bi u definiciji trebao imati. U politici trend često govori i više od pojedinog postotka, pojedinog dana i pojedinog individualnog dojma.
Državni univerzitet u Novom Pazaru je kao najmanji izabran za prvo slamanje. Stiglo je privatno obezbeđenje, žandarmerija… po cenu međuetničkih tenzija koje su studenti prethodno poništili. Imaju li su savremenom trenutku etničke dimenzije političku učinkovitost?
Ponovno se vraćamo na snagu i opasnost ideje. U Novom Pazaru režimu je neprijatelj ideja, ideja da građani različitih nacionalnosti i vjera mogu zajedno izboriti bolje sutra. Rast srpskog građanskog patriotizma koji ne nasjeda na okove prošlosti ulijeva strah onima koji više od 13 godina žive od izvanrednog stanja, od umjetno stvorene opsade, od iluzije snage i moći. Ekstremistima trebaju ekstremisti, a ne ljudi.