Vesna Teršelič je voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. U razgovoru za BUKA magazin govori o obilježavanju “Oluje” u Hrvatskoj i Srbiji, odnosu zvaničnih vlasti dvije države prema žrtvama vojno-policijske akcije, aktivističkim praksama komemoracije i mogućnostima izgradnje mira s obzirom na dato okruženje.
“Nekritični odnos prema prošlosti služi održavanju patrijarhalnih načina ovladavanja i kontrole, bez preuzimanja odgovornosti za pogrešne političke odluke prethodnika sadašnjih političkih lidera” – kaže Teršelič u razgovoru za BUKA magazin.
Kada posmatrate odnos zvaničnih vlasti Hrvatske prema Oluji u posljednjih trideset godina, do kojih promjena je došlo?
Od podizanja zastave na Kninsku tvrđavu nakon okončane operacije, za vlasti i društvo u Hrvatskoj pobjeda je uvijek bila u prvom planu. No, protokom godina razlikuju se službene reakcije različitih vlasti prema izbjeglim, ubijenima i nestalim Srbima. Složen odnos prema priznavanju patnje žrtava i njihovih porodica obilježen je usponima i padovima u otvorenosti za sagledavanje naličja pobjede. Prvi predsjednik Tuđman, u čije je vrijeme operacija provedena, nije mario za žrtve. Kroz propise usvojene nakon okončanja vojnih aktivnosti, kojima je prvo gotovo onemogućen, a nakon porasta međunarodnog pritiska otežavan povratak, tadašnje vladine institucije slale su poruku da povratnici nisu dobrodošli, na tragu predsjednikova govora održanog prilikom dolaska Vlaka slobode u Knin 26.8.1995. u kom je rekao i: „..nema povratka na ono što je bilo, da nam usred Hrvatske šire rat koji je razarao hrvatsko nacionalno biće,… nestalo ih je za dva, tri dana…nisu imali vremena, da pokupe ni svoje prljave pare, devize, niti gaće…“. Nakon izbora socijaldemokratske liberalne koalicije 2000. godine, uz slavljenje pobjede, predsjednik Mesić izražavao je žaljenje zbog žrtava, a predsjednik Josipović nazočio je otkrivanju spomenika za devetoricu starijih srpskih civila ubijenih u Varivodama 28.9.1995., naglasivši da se ne može: „..ničim oprati zločin i obrisati krv koja je ovdje (u Varivodama) prolivena“ dodavši: „Hrvatska kao pravna i uređena država mora voditi računa o tome da svaki počinjeni zločin bude kažnjen. Nikad više u Hrvatskoj ovakvi zločini ne smiju biti ponovljeni”. Samo prije pet godina na komemoraciji u Varivodama, Hrvatska, 28.9.2020. premijer Plenković je rekao: „Kao predsjednik hrvatske Vlade, duboko žalim zbog toga, te vam u ime Vlade ovdje izražavam sućut za članove vaših obitelji čije živote hrvatska država – nažalost – nije uspjela zaštititi”.
Nadala sam se kako će te riječi biti temelj za izgradnju povjerenja i normalizacije u sagledavanju lica i naličja operacije Oluja, kroz upoznavanje sudbine ljudi s jedne i druge strane rata. No vrijeme prije i nakon godišnjice ponovo je sve više opterećeno polarizacijom. Izostaje međusobno priznavanje patnje i zajedničko komemoriranje. Velik je problem i što od 2023. godine predstavnici Srba iz Hrvatske više nisu dobrodošli na komemoracijama na mjestima stradanja Hrvata ubijenih 1991. godine u Škabrnji i Vukovaru.
Kako zvanična vlast u Hrvatskoj tretira žrtve ratne torture?
Svi civili bez obzira na način stradanja su dugo zapostavljani, sve dok prije četiri godine, 31.7. 2021., nije počela primjena zakašnjelog Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskoga rata. Njime su u prvom redu regulirana prava članova obitelji ubijenih i nestalih, ali omogućava stjecanje statusa civilnog stradalnika i osobama kojima je organizam oštećen zbog rane ili ozljede koju su dobile „zbog zatočenja u logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu od strane pripadnika, pomagača, suradnika neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. odnosno drugih događaja lišenja slobode u vezi s okolnostima iz Domovinskog rata“.
Prikupljanje dokumentacije i svjedočanstava drugih zatočenika i zatočenica u logoru za mnoge je dodatna trauma, posebno što su, zbog protoka vremena dužeg od 30 godina, mnogi svjedoci događaja preminuli ili je do njih nemoguće doći, jer su odselili u daleke zemlje.
Prošle godine, organizacije za ljudska prava su dale inicijativu za vrednovanje i poboljšanje zakona, upozoravajući na probleme s kojima se susreću civilne žrtve poput dugotrajnosti u rješavanju zahtjeva, potraživanje naknadne dokumentacije/ispitivanje dodatnih svjedoka, nepriznavanje medicinske i druge dokumentacije izdane od nadležnih tijela susjednih i drugih zemalja, nepriznavanje statusa djece ubijenih/nestalih roditelja te odbijanje zahtjeva zbog sumnje u sudjelovanje u neprijateljskim postrojbama.
Neki podnositelji zahtjeva za stjecanje prava prema Zakonu o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata rješenja nisu zaprimili ni više od dvije godine nakon podnošenja zahtjeva. Takva dugotrajnost kod podnositelja zahtjeva izaziva sumnju, razočaranje, ljutnju, ali i ogorčenost što se njihov status ni nakon više od 30 godina ne rješava unatoč usvojenom zakonu namijenjenom upravo njima.
Zakon ne prepoznaje djecu stariju od 26 godina čiji roditelji su ubijeni, čime im se onemogućava ostvarivanje prava.
Pokazalo se i da Ministarstvo hrvatskih branitelja, nadležno za donošenje rješenja po predanim zahtjevima, ne prihvaća medicinsku dokumentaciju pribavljenu od strane nadležnih institucija susjednih i/ili drugih zemalja u kojima danas žive. Zbog toga veliki broj podnositelja ne može ostvariti svoja prava, što je posebno često slučaj za preživjele izbjegle u tijeku ili nakon vojno-redarstvene akcije „Oluja“ i drugih vojnih operacija koje su uključivale zbjegove civilnog stanovništva.
Također, dosadašnja praksa donesenih rješenja pokazuje kako se civilnim žrtvama iz zbjega iz VRO „Oluja“ najčešće ne priznaje status prema osnovi članka 5. koji nalaže kako pravo ne mogu ostvariti: „… pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi koji su sudjelovali u oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku i svi koji su na bilo koji drugi način pomagali neprijatelju, kao ni članovi njihovih obitelji temeljem njihova stradavanja”. Navedeni članak se ne potkrepljuje nikakvim dokazima, službenom dokumentacijom, argumentima ili tvrdnjama, već se mehaničkim obrazloženjem civilne žrtve iz VRO „Oluja“ često kategorizira kao pomagače ili sudionike neprijateljskih snaga.
Prije nekoliko dana počela je javna rasprava o amandmanima na Zakon koja će trajati do 29.8.2025. pa se nadamo da će bar neki od prijedloga preživjelih i organizacija za ljudska prava biti usvojeni.
Kada se posmatra odnos zvaničnih vlasti Srbije u istom periodu, šta se mijenja na toj strani?
Mijenjaju se samo mjesta održavanja komemoracija, ali ne i prevladavajući naglasci. Ne sagledava se uloga Srbije u ratu od 1991. do 1995., ne spominju se stradanja Hrvata. Ne mijenja se ništa doista važno za preživjele. Ne mogu računati na konkretnu podršku. Srećom su mnogi u međuvremenu sami riješili stambena pitanja i stvorili nove prilike, školovali djecu i pronašli načine da bar povremeno posjete stari zavičaj.
Kako zvanična vlast u Srbiji tretira žrtve ratne torture?
I u Srbiji su zanemarena prava civila. Institucije Srbije ne priznaju prava stradalih u tijeku i nakon Oluje kao civilnih žrtava rata. Iz Fonda za humanitarno pravo ističu da u ranijem i u sadašnjem zakonskom rešenju ova kategorija žrtava ne može dobiti taj status jer njihove povrede nisu nastale na području Srbije već Hrvatske. Vlasti ih se sjete prilikom pripreme govora za još jednu komemoraciju u susret Oluji.
Može li se trideset godina poslije ratova devedesetih govoriti trezveno o uzrocima i rezultatima rata i ratnih strategija?
Neki govore vrlo trezveno, ali je pitanje do koliko ušiju dopiru njihove poruke: ne nedostaje povjesničara i istoričara, aktivistica za ljudska prava, novinarki i novinara koji objektivno pišu o složenim ratnim zbivanjima… Samo većina objavljuje na margini. Glavni tok medija, pod utjecajem vlada, iz godine u godinu plasira jednostrane interpretacije u kojima su vidljive samo „naše“ žrtve, „naše“ pobjede… Izostaje kritična analiza i razumijevanje suodgovornosti tadašnjih političkih i vojnih lidera za više od 130.000 izgubljenih života u ratovima od 1991. do 2001. godine. Documenta, Fond za humanitarno pravo i druge organizacije iz REKOM mreža pomirenja nastavljaju istraživanja sudbine ubijenih i nestalih, ali s puno problema predstavljaju javnosti rezultate svojih istraživanja.
Je li obilježavanje Oluje na izvjestan način državni spektakl i u Srbiji i u Hrvatskoj kojim se pokušavaju prikriti posljedice ratnih odluka?
Iz godine u godinu vidimo kako ponavljanje jednostranih interpretacija funkcionira na djelu. Nekritični odnos prema prošlosti služi održavanju patrijarhalnih načina ovladavanja i kontrole, bez preuzimanja odgovornosti za pogrešne političke odluke prethodnika sadašnjih političkih lidera. Kod Oluje nije problem u vojnom vraćanju područja iz kojih su 1991. protjerani nesrbi u ustavnopravni poredak. Za Hrvate iz Drniša i drugih mjesta gdje su do rata živjeli prognani, pobjeda u Oluji je jedan od najsretnijih trenutaka. Sramotno je što u vrijeme operacije i nakon nje vlasti nisu osigurale preostale srpske stanovnike, a povratak izbjeglih je dugo otežavan. U Hrvatskoj je Operacija Oluja postala samo središte mitologiziranog narativa o pobjedi, upisanog u dvije deklaracije usvojene u Hrvatskom saboru, o Domovinskom rastu i Oluji, koje pojednostavljuju složena ratna zbivanja, a uz činjenice sadrže i uljepšavanja. Obje deklaracije ne spominju podatke o stradalima.
U Srbiji vidimo kako ponavljanje podataka o stradalim Srbima iz društvenog sjećanja briše sudbine svih onih Hrvata i nesrba koji su 1991. prognani s tada okupiranih područja Hrvatske. Sve dok podsjećanje na zločine nad Hrvatima u Vukovaru, Petrinji, Škabrnji ostaje samo na organizacijama za ljudska prava, Ženama u crnom i nezavisnim medijima, ne možemo očekivati odgovorne političke odluke.
Može li se mir graditi na postavkama o kojima je dosad bilo riječi osim kao privid? Kome taj privid najviše služi?
Srećom, pitanje stvaranja mira ne ovisi samo o vlastima. U našim traumatiziranim društvima ponekad uspijevamo graditi povjerenje odozdo. I to često protiv volje onih izbranih na izborima. Nije da nam ponekad ne uspije zajedničko komemoriranje i okupljanje u uzajamnosti i solidarnosti. No, osporavanje sudski utvrđenih činjenica i glorificiranje osuđenih za ratne zločine od strane najviših dužnosnika truje mlade generacije, posebno one koji nisu ni rođeni u vrijeme rata i nemaju dovoljno informacija. Usprkos tim toksičnim utjecajima vidim kako se angažirani iz svih generacija okupljaju oko suprotstavljanja genocidu u Gazi. To mi daje nadu da ni naše žrtve genocida i ratnih zločina neće biti zaboravljene. I dalje će biti onih kojima odgovara pristajanje na nekritične patrijarhalne interpretacije rata. A oni drugi koje zanima sudbina susjeda, koji sami istražuju što se desilo u njihovom mjestu, grade mir braneći prava svih s one strane linija podjela. Dok jedni urušavaju međunarodni pravni poredak, drugi ga grade. Pesimisti će reći da nemaju šanse, ali meni nije nikad falilo optimizma, jer stalno susrećem ljude pune radoznalosti i otvorenosti za priznanje patnje drugoga,koji se ne plaše razotkrivati mitove.