Dom Zdravka Kostića iz Mokrog Polja, u opštini Ervenik na sjeveru Dalmacije, je jedna od 22.000 kuća spaljenih u akciji Oluja.
Po završetku rata Zdravko je polako počeo obnovu doma, vlastitim sredstvima.
Zdravko je kuću godinama obnavljao
Prije tri godine završio je sa obnovom kuće u kojoj sada živi.
„Decenijama sam živio u Sloveniji, po odlasku u penziju sam se vratio u svoje Mokro Polje“, kaže Zdravko u izjavi za Buku.
Posljednih godinu i po dana, koliko je u penziji, većinu vremena provede u Hrvatskoj. Kaže da mu je lijepo i da se ne kaje što se vratio u rodni kraj.
„Ne osjećam se ugroženo. Nemam nikakvih primjedbi. Družim se i sa Srbima i sa Hrvatima“, govori Zdravko.
Zelenilo, čist zrak i prirodu kojom je okružena njegova kuća ništa ne može zamijeniti, priča nam.
„Osjećam se ravnopravno. Nikada se nisam osjetio ugroženo. Imam svoj ciklus života. Sa svima sam izuzetno dobar, i sa Hrvatima i sa Srbima. I dok sam bio u Mariboru, održavao sam dobre odnose sa svima.“
Slično govori i Đuro Jusić. On je iz rodnog sela Plavno kod Knina u avgustu 1995. pobjegao u Grocku u Srbiji.
Đuro Jusić, foto: Buka/Slađan Tomić
Za pet godina je stvorio novi život, izgradio kuću, ali nikada nije uspio izgraditi novi dom.
„Uvijek su nas smatrali i nazivali izbjeglicama“, kaže Đuro.
Zato se na povratak u rodni kraj odlučio još 2000, pet godina po završetku rata.
„Svi smo mi patili za svojim rodnim krajem. Bez obzira da li su se ljudi snašli u izbjeglištvu ili ne, kući je najljepše.“
Danas živi od penzije, a osim krhkog zdravlja, drugih problema nema.
„Dok se ne puca, dok nema problema, dobro je“, govori Đuro.
Njegov brat Miloš sa 15 godina je otišao na školovanje u Ljubljanu. Na svoje ognjište se vratio 1996. Zimi živi u Sloveniji, ali većinu godine provede u rodnom Kninu.
Kada priča o ratu, bude mu teško, posebno što je u selu u kojem živi danas 2.000 manje u odnosu na period do avgusta 1995.
„Narod je otišao. Danas ovdje ima svega 80 ljudi. Imali smo četiri područne i jednu centralnu školu. U selu sada nema nijedne škole, a i djece je sve manje“, priča Miloš.
Miloš Jusić, foto: Buka/Slađan Tomić
Stanovništvo je sve starije, a mladi koji ostaju uglavnom se bave poljoprivredom i stočarstvom.
„Imamo još dvoje, troje male dječice u selu.“
U prvim godinama nakon rata vratilo se 50-ak ljudi. O povratku danas skoro niko ne razmišlja.
„Od 400 kuća 200 je zapaljeno. Mnogi koji bi se možda vratili nemaju gdje.“
Njegov kum Sava Cvijanović prve godine izbjeglištva proveo je u Srbiji iz koje se preselio u Englesku. Što je stariji, sve više vremena provodi u rodnom selu u koje se namjerava u potpunosti vratiti.
„Uvijek je bilo neizvjesno, teško, ali sada su se stvari promijenile, malo poboljšale“, govori Sava.
Sava Cvijanović, foto: Buka/Slađan Tomić
Do sada nije imao problema zbog činjenice da pripada povratničkoj populaciji, ali smatra da bi odnosi između Srbije i Hrvatske mogli biti bolji što bi olašalo i povratak i život povratnika.
Kao i svima, najtužnije mu je što vidi da selo propada, a ljudi je sve manje.
„Do rata je ovdje bilo mnogo naroda, a sada sve manje. Kako neko od starijih umre, tako se kuće zatvaraju.“
Selo je do rata imalo stanovnika kao današnje manje opštine. Danas u njemu nema djece ni za jedno odjeljenje, a do 1995. su imali čak pet škola.
„Većinom ovdje sada živi starija populacija. Mlađih skoro i da nema, tek poneka kuća.“
Ljeti je u ovim krajevima živo. Dijaspora je u selu, povratnicima dolaze djeca. Čuje se dječija graja i sve nalikuje na selo koje živi. No, s prvim mrazom selo napuštaju i oni koji ovdje provedu većinu godine.
„Sve je obraslo, šuma se spustila. Imali smo 10.000 ovaca, 400 konja, 800 krava. U Oluji je to sve nestalo. Sve je pusto“, govori Sava s pogledom čija je prognoza da će selo nastaviti izumirati.