U Srbiji danas nema stvarne demokratije, već privida stabilnosti iza kojeg se krije autokratski režim koji opstaje balansiranjem između Zapada i Istoka, gušenjem institucija i potpunom podređenošću ličnim i spoljnim interesima. O tome kako taj sistem funkcioniše, koju cijenu za to plaćaju građani, te da li postoji šansa za istinsku promjenu, za BUKA magazin govori dr Ognjen Radonjić, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
“Svaka velika pobuna ili masovan društveni pokret ima trenutak kada se prelomi bojazan da ćeš biti manjina ili ‘pion’ tuđih interesa. Kada se stvori atmosfera gde je pasivnost sramna ili neodrživa, neutralni izlaze iz zone komfora. Bilo zato što više nemaju šta da izgube, bilo zato što osećaju veliku kolektivnu energiju i nadu” – kaže Radonjić u razgovoru za BUKA magazin.
Ima li Vučić u ovom trenutku istovremenu podršku zapada i istoka?
Realnost je da diktator godinama vodi politiku balansiranja između Zapada, pre svega Evropske unije i SAD, i Istoka, naročito Rusije i Kine, nastojeći da izbegne otvoreno svrstavanje uz bilo koju stranu. Ta politika je posledica njegovog ličnog interesa za održanjem na vlasti i potrebe da politički preživi u nestabilnom i višestruko uslovljenom međunarodnom okruženju.
Jasno, ta podrška je funkcionalna i pragmatična i nije iskrena i dugoročna. Zapadne zemlje poput EU i SAD-a i dalje sarađuju sa dikatatorom, jer im je potreban partner na Balkanu koji može garantovati relativnu stabilnost, dostupnost resursa, kontrolu migracija i spremnost na brojne ustupke po pitanju Kosova ili sankcija Rusiji. Međutim, poverenje je ograničeno, a pritisci na njega se intenziviraju svaki put kada procene da on previše balansira ili izbegava ispunjavanje obećanog. Istovremeno, Rusija i Kina održavaju dobre odnose s njim, koristeći Srbiju kao svog “saveznika” na evropskoj periferiji kroz energetske aranžmane, investicije i vojnu saradnju, ali pre svega kao faktor suprotstavljanja zapadnim interesima u regionu. Ipak, iako su odnosi sa Rusijom formalno dobri, oni su krenuli nizlaznom putanjom zato što Srbija od početka rata snabdeva oružjem Ukrajinu.
Ova pozicija nije ni održiva, niti održava suverenitet Srbije, već Srbiju čini taocem režima na vlasti i tuđih interesa i produbljuje njenu političku i ekonomsku zavisnost. To što režim uživa, barem formalno, podršku obe strane, znak je slabosti i ranjivosti celokupne spoljne politike i unutrašnjeg poretka, a ne uspeha državničkog vođenja.
Odgovara li pomenutim centrima moći da održe Vučića na vlasti?
On će im odgovarati sve dok im pozicija i način vladanja našeg diktatora omogućava realizaciju njihovih interesa u regionu. Srbija u tom odnosu postaje poligon za nadmetanje i trgovinu između Vašingtona, Brisela, Moskve ili Pekinga, dok domaća politika ostaje talac ličnih i spoljnopolitičkih ucena. Naravno, takvo stanje je štetno za društvo, jer sprečava svaku stvarnu demokratizaciju i institucionalno jačanje Srbije. Režim jeste pogodan za strane aktere jer je slab iznutra, lako usmeriv i stalno ucenjiv. Sa druge strane, građani i društvo trpe posledice života u zemlji bez suštinske demokratije, suverenosti, transparentnosti i odgovornosti.
Koja je cijena koju plaća za tu podršku?
Režim i njima bliski ljudi se kroz kriminal i korupciju, to jest otimačinu javnih resursa bogate. Sa druge strane, cenu ove podrške plaćaju obični građani na nekoliko nivoa. Prvo, osnovna cena je odricanje od unutrašnje demokratije i stvarne političke nezavisnosti. Da bi zadržao i instrumentalizovao podršku oba bloka režim sprovodi diktaturu – guši slobodu medija, obesmišljava institucije, podstiče klijentelizam i sistemsku korupciju i kriminal. Cena je, dakle, autokratizacija društva i uništavanje temelja građanske države. Drugo, za podršku Zapada cena je servilnost za Kosovo: pristajanje na dogovore koji suštinski slabe poziciju Srbije, ali režimu obezbeđuju toleranciju spolja, povremene deklarativne kritike Rusije ili ekonomske ustupke stranim investitorima. Ovde cena nije samo politički kič, već i odricanje od dela suvereniteta i vođenje politika koje nisu u korist građana, već u korist međunarodnih aktera. Treće, zbog podrške Istoka režim često pristaje na ekonomski nepovoljne, netransparentne i koruptivne poslove sa Rusijom i Kinom – od energetskih aranžmana i infrastrukturnih projekata do vojno-tehničke saradnje gde je domaća korist uvek sporna a dugovi i zavisnost rastu. Primetno je, međutim, da u infrastrukturnim poslovima koje vodi Kina često učestvuju firme iz nekih EU zemalja poput Mađarske i Francuske, što će reći da nisu gadljivi na kineski novac. Četvrto, ogromna cena koju naše društvo plaća je i stanje pravne i institucionalne nesigurnosti, odsustvo dugoročnih investicija u ljudski kapital, izvoz mladih i obrazovanih, kao i apsolutna normalizacija političkog nihilizma i činjenica da država nije faktor javnog dobra, već isključivo alatka prinude i poligon za bogaćenje režima i njemu bliskih aktera.
Sve u svemu, radi očuvanja vlasti, diktator je stalno izložen spoljnim pritiscima i ucenama što indukuje život u permanentnom političkom vanrednom stanju jer bilo koji ozbiljan otklon prema jednoj strani automatski aktivira pritiske druge. Sa druge strane, cena koju plaća društvo za njegovo očuvanje na vlasti je gubljenje svakog autentičnog političkog kapaciteta, urušavanje identiteta države, dugoročna ekonomska zavisnost, trgovina najvažnijim nacionalnim pitanjima, devastacija vrednosnog sistema i egzodus mladih i obrazovanih.
Postoji li šansa da se ta situacija promijeni?
Šansa uvek postoji, ali ona nije rezultat spontanih kretanja, već zahteva svesnu organizaciju, upornost i istinsku političku mobilizaciju građana. Dok god je režim zasnovan na balansiranju između spoljašnjih centara moći i kontrole nad domaćim institucijama, sistemska promena neće doći sama od sebe. Mogućnost promene zavisi od nekoliko faktora. Prvo, od unutrašnjeg pritiska i otpora građana. Institucionalna promena je moguća isključivo kroz uporno, masovno i artikulisano delovanje građanskog društva, nezavisnih sindikata, profesionalnih udruženja i autentične političke opozicije. To zahteva izlazak iz apatije, odbijanje normalizacije korupcije, kriminala i autoritarnosti, kao i spremnost na dugoročnu borbu. Drugo, građani bi trebalo da budu svesni da ni Zapad ni Istok neće doneti demokratiju i pravdu u Srbiju. Naprotiv, njima odgovara ucenjiv i predvidiv partner, čak i po cenu domaće autoritarnosti, sve dok su im sopstveni interesi zadovoljeni. Promena može doći samo odozdo, jer međunarodni faktori menjaju odnos prema vlasti tek kada procene da je ona zaista diskreditovana i neodrživa u očima sopstvenog društva. Treće, u ovom trenutku ne postoji jaka i široka društvena organizacija koja bi mogla da iznese promenu izvan okvira postojećeg poretka. Potrebno je graditi infrastrukturu otpora – od profesionalnih saveza, građanskih foruma i slobodnih medija, do alternativne, prave političke ponude čiji temelj bi mogla da bude buduća studentska lista.
Naravno, mora se biti i iskren jer svaka ozbiljna promena nosi svoje rizike, uključujući moguće represije, ekonomske nestabilnosti ili međunarodne pritiske. Međutim, alternativa je dugotrajna stagnacija, duboka društvena demoralizacija i dalja izolacija zemlje. Dakle, suštinska politička promena je itekako moguća, ali samo ako građani prepoznaju vlastitu odgovornost, odbace iluziju da rešenje može doći spolja i usmere energiju na organizaciju, solidarnost i jasno artukulisane ciljeve: borbu za demokratske institucije, vladavinu prava i društvenu pravdu. Drugim rečima, promena sistema moguća je tek kada većina odbije da bude saučesnik u njegovom očuvanju i kada postane spremna da se bori za društvo slobodnih i odgovornih građana, a ne podanika.
Da li su te promjene zaista unutrašnja politička pitanja Srbije?
Političke promene jesu prvenstveno domaća stvar, ali ih realno oblikuje i pritisak, interes i odnos stranih centara moći. Konkretnije, suštinska promena ne može doći spolja. Ona mora biti proizvod artikulisane unutrašnje volje, otpora i organizacije građana, koji će nametnuti pitanje demokratije i vladavine prava kao apsolutni prioritet domaće političke scene. Tek onda, kroz dovoljno jak unutrašnji pritisak, moguće je korigovati i ponašanje međunarodnih faktora, tako da postanu saučesnici u demokratskim, a ne autokratskim procesima.
Postoje li uslovi pod kojima bi se pobuni pridružili i oni koji su još uvijek takoreći “neutralni”?
Naravno, postoji niz uslova pod kojima bi se pobuni mogli pridružiti i oni građani koji su do sada ostajali ‘neutralni’, pasivni ili neodlučni. Ključ leži u tome da političke okolnosti sazru do tačke u kojoj lični interes, osećaj nepravde ili društvena atmosfera učine neutralnost neodrživom. Takozvane neutralne ne pokreće apel vođa ili opozicije već osećaj lične ugroženosti, masovna dinamika i vera da je promena moguća.
Pobuna, da bi bila masovna i uspešna, mora imati lice i glas svakog građanina, a prilika za to nastaje kada režim svojim delovanjem ubedi čak i najpasivnije da više nema smisla biti posmatrač. Tada neutralni postaju ključni faktor svake uspešne promene. Neutralni građani se neće spontano priključiti pobuni samo zato što su protiv režima. Potrebno je da postoji artikulisana vizija promene, konkretan plan delovanja i poziv koji prevazilazi partijske interese. Što je poruka jedinstvenija, autentičnija i više usmerena na opšte dobro, a ne na zamenu jedne garniture drugom, to je veća šansa da se neutralni angažuju. Takođe, svaka velika pobuna ili masovan društveni pokret ima trenutak kada se prelomi bojazan da ćeš biti manjina ili ‘pion’ tuđih interesa. Kada se stvori atmosfera gde je pasivnost sramna ili neodrživa, neutralni izlaze iz zone komfora. Bilo zato što više nemaju šta da izgube, bilo zato što osećaju veliku kolektivnu energiju i nadu.
Isto tako, istorija nas uči da brutalna reakcija vlasti često prelama neutralne. Kada režim, u pokušaju da suzbije proteste, pribegne otvorenom nasilju, ugrožavanju dece, porodica, prava svih, često i najapolitičniji građani shvate da sledeći mogu biti oni i tada odluče da se priključe otporu. Dakle, vremenom, frustracija zbog lične i kolektivne nemoći može preći u želju za delovanjem. Kada građani vide da neutralnost ne štiti ni njihov životni standard ni dostojanstvo, prelaze u aktivni otpor. Mislim da je dosadašnja velika pobeda studentskog pokreta upravo masovna mobilizacija neutralnih. Nadam se i mislim da ćemo nastaviti da se krećemo u tom smeru.
Koji su koraci koje pobunjeni moraju da preuzmu što prije?
Bez jasno definisanih, konkretnih i ostvarivih zahteva pobuna gubi fokus i lako može biti kompromitovana ili preusmerena. Ciljevi moraju biti razumljivi većini građana. Na primer, smena i procesuiranje korumpirane vlasti, organizacija fer izbora, nezavisnost pravosuđa, medijske slobode itd.
Ključno je praviti široke koalicije i horizontalnu organizaciju, jer pobuna ne sme da se svede na uske krugove najangažovanijih, već mora povezivati profesionalna udruženja, studente, sindikate, slobodne medije, nevladine organizacije i sve koji trpe posledice režima. Horizontalna organizacija povećava otpornost na udare režima i omogućava decentralizovane oblike otpora. Potrebno je akcijama na svim nivoima. Tome služe protesti, građanska neposlušnost, štrajkovi, blokade. Time se može pokazati da vlast nema ni autoritet, ni efektivnu kontrolu nad društvom. Efikasnost pobune raste kada protest preraste u trajan društveni pokret koji ima mnogo oblika i kanala borbe. Pri tome, nužno je izbeći nasilje i očuvati moralnu legitimnost. Primena nasilja daje režimu izgovor za represiju i međunarodnu delegitimizaciju pobune. Cilj je institucionalna i masovna nenasilna paraliza sistema, tako se vlast delegitimiše i gubi podršku i iznutra i spolja. Paralelno sa borbom, trebalo bi stvarati široku platformu za tranziciju: okvir za prelaznu vlast, plan kojim bi se obezbedilo nesmetano funkcionisanje institucija, procesuiranje odgovornih, jasne garancije za pravnu sigurnost građana, reforma ekonomije, obrazovanja, zdravstva itd. Samo afirmacija nove, bolje alternative daje energiju i smisao protestu.
Suštinski, svaki dan pasivnosti radi za režim, a svaki pametan, organizovan i koordinisan potez gradi temelje oslobođenja i demokratizacije Srbije. U pitanju je politička i istorijska odgovornost svih onih koji žele autentičnu transformaciju društva.
Ako je jedan od koraka upravo ozdravljenje društva, da li lijevo orijentisane i desno orijentisane grupacije mogu doći do političkog sukoba u vezi s tim planom?
Naravno, ali moje misli su usmerene na platformu na kojoj bi, makar privremeno, i levo i desno orijentisani akteri mogli podeliti minimalni konsenzus oko ključnih principa kao što su nulta tolerancija prema korupciji, kriminalu i zloupotrebi moći, nezavisnost institucija, sloboda medija i poštovanje ljudskih prava, fer izbori i garancija političkog pluralizma, smanjenje društvenih nejednakosti i siromaštva itd. Rečju, bez ove minimalne platforme nema iskrene i dugoročne koalicije za ozdravljenje. Mora se otvoreno govoriti o ideološkim razlikama, ali insistirati da je “društveni imunitet” važniji od bilo kakve dnevne politike, jer zdravo društvo je preduslov za svaki budući ideološki pluralizam, debatu i demokratsko kako neslaganje tako i odlučivanje.
Koja su rješenja ključ razilaženja te dvije struje?
Da sumiram prethodni odgovor, sukob levice i desnice po pitanju ozdravljenja je realan i moguć, ali svoju društvenu funkciju gubi onog trenutka kada se svi slože da bez zdravih institucija, poštovanja zakona i minimuma pravde, neće biti ni levice ni desnice, već isključivo produžetak agonije koju sa sobom nosi vladajući režim. Otud je prvi korak iskrena, javna platforma zajedničkog etičkog minimuma oko kojeg se može graditi društveni front otpora destrukciji. Sve ideološke debate mogu slediti tek kada zemlja postane slobodan prostor za razliku i neslaganje. Zato je ključno da razumevanje granica kompromisa, ali i međusobnog poštovanja, bude deo nove političke kulture kao preduslov svakog trajnog ozdravljenja zemlje.
Tabloidi i režimski političari neprestano ocjenjuju da je situacija na ivici građanskog rata. Da li je to istovremeno pokušaj opravdanja policijske brutalnosti?
Stalno naglašavanje da je društvena situacija ‘na ivici građanskog rata’ koje dolazi iz tabloida i od režimskih političara ima dvostruku političku funkciju. Pre svega, ono služi široj strategiji zastrašivanja građana i demonizacije bilo kakve forme otpora ili javnog protesta. Time vlast pokušava da svaki zahtev za političkim promenama, demokratijom ili odgovornošću predstavi kao pretnju miru, stabilnosti i bezbednosti svih građana. Ovakav diskurs svesno izjednačava zahtev za slobodom sa nasiljem i haosom. Druga, još opasnija posledica tog narativa, jeste ‘opravdavanje’ ili normalizacija policijske brutalnosti i represije. Kad god režimski političari i tabloidi podignu tenziju pričom o ‘građanskom ratu’, oni stvaraju alibi za preventivnu ili prekomernu upotrebu sile nad građanima, protestantima, pa čak i prolaznicima. Po takvoj logici, svaka prekomerna sila, svako hapšenje, prebijanje ili zastrašivanje može biti predstavljeno kao ‘nužna mera’ za sprečavanje ‘haosa’ i time se unapred eliminiše politička ili pravna odgovornost odgovornih.
Ovakvi narativi ne odražavaju realno stanje našeg društva, već su deo medijsko-političke strategije kontrole i održanja vlasti. Pravi cilj režima nije očuvanje mira, već očuvanje sopstvene pozicije kroz širenje panike i davanje sebi posebnih ovlašćenja za nasilje nad građanima, sve dok građani ne budu potpuno obeshrabreni da traže svoja prava. Stvarni izvor nestabilnosti je upravo režimska politika koja gazi institucije i koristi nasilje kao svakodnevni metod vladavine, a ne građani koji traže slobodu, istinu i pravdu.
Ovaj režim vlada tako što otima svakog dana i to svakom odlukom, svakim obraćanjem i zakonom i svakom izmišljenom krizom. Nije pitanje da li će pasti, već koliko će nam još života i budućnosti protraćiti dok ga građani konačno ne pošalju na smetlište istorije gde jedino i pripada.