Uz Zajedničko veće opština iz Vukovara, Vlatku je pri objavi knjige, posebno pri promovisanju, veoma pomogao Zavičajni klub Kordunaša i Banijaca “Miloš Vojnović” iz Vukovara. Udruženje je osnovano 2007. godine, a nosi ime po prvom predsedniku ZVO-a koji je poreklom iz Crnog Potoka na Kordunu. Zavičajni klub učestvuje u raznim manifestacijama, a svake godine organizuju kulturno-zabavno veče, kao i studijsko putovanje na Kordun ili Baniju nazvano “Stazama zavičaja”. Na ovim putovanjima mnogi posećuju svoja ognjišta, pre svega je to važno za one koji su još 1970-ih godina napustili svoj zavičaj, ali i za one koji su otišli za vreme “Oluje”. Kroz literarno-književno stvaralaštvo čuvaju zavičajni jezik, govor i običaje.
– Što se tiče “Oluje”, uključujemo se u rad i organizaciju drugih srpskih institucija njegujući sjećanja, žalujući za žrtvama i za svim ostalim što se dešavalo tih dana. Kao ljudi negodujemo nakon svih ovih 30 godina i žalimo zbog načina rješenja te situacije. Postojalo je mnogo načina da se to riješi, a da ne stradaju ljudi. Saosjećamo sa porodicama svih koji su stradali za vrijeme “Oluje”, ne mislimo samo na fizička stradanja, nego i na oko 250.000 ljudi koji su otrgnuti iz svog zavičaja, među njima i brojni Kordunaši i Banijci. Mi koji smo izabrali Vukovar imali smo sreće jer je tu, zbog rodbinskih veza, bilo dosta naših zemljaka. Ali zamislite kako je nekom s Korduna bilo na jugu Srbije ili još dalje, u Australiji ili na Novom Zelandu. Oni će teško sačuvati svoje porodične korijene i to prenijeti na svoje potomstvo. Nisu to samo fizička stradanja, koja su svakako najteža i najbolnija, nego to ima i svoje dugoročne posljedice vidljive i nakon 30 godina: u našem je zavičaju uglavnom staračko stanovništvo bez ključne infrastrukture, a negdje i opštinska središta bez doktora i veterinara, bez vodovodne mreže, sa slabijim kapacitetom struje, bez elementarnih uslova ne samo za razvoj nego i za opstanak – kaže predsednik Zavičajnog kluba Kordunaša i Banijaca Bogdan Rkman, koji je i sam bio izbeglica u “Oluji”.
Rkman ne misli da ljudi koji su preživjeli “Oluju” imaju strah da pričaju o tom periodu, nego jednostavno misle da pričom više ništa ne mogu da promene nabolje.
– O stradanju Srba u “Oluji” u državi članici Evropske unije, u 2025. godini, postoji “razgovor gluvih”. Još uvijek je državni narativ da su stradali isključivo pripadnici većinskog naroda, i jesu stradali, u svakom ratu ljudi stradaju i rat ne poznaje kako se neko zove. Pričati o Srbima u “Oluji” za zvaničnu hrvatsku vlast i najveći dio stanovništva nije tragedija, već oslobodilačka akcija. To što su u oslobodilačkoj akciji “oslobodili” i znatan broj ljudi života, to nema veze, to što su zapaljene kuće i što su ljudi istjerani iz zavičaja, to nema veze. Trideset godina nakon “Oluje”, neko ko je bio dijete ili se nije ni rodio i danas mora nositi krimen – zaključuje Rkman.
I Bogdana Rkmana i Vlatka Kovačevića duboko potresa kad u danima oko “Oluje” moraju da svedoče svakodnevnoj medijskoj ushićenosti u Hrvatskoj vezanoj za ovaj državni praznik, koji na okruglu godišnjicu pada mesec dana nakon velikog koncerta Marka Perkovića Tompsona na kojem je “Oluja” zauzela važno mesto.
– Kad je tako nešto na televiziji, prebacim na srpske kanale. Apsolutno se otkačim od toga jer bih inače poludeo. Da nije tih srpskih kanala, ne znam u što bih tada gledao. Inače gledam i hrvatske kanale, ali kad su takve ekstremne situacije, izoliram se, ne gledam i ne komentarišem, jednostavno me to ne zanima. Kome se sviđa, neka gleda i neka se naslađuje. Imam komšiju koji je Hrvat i čija je žena izgubila oca u ratu, ali mi smo dobri i pomažemo jedan drugome kad je potrebno. Sa svima u ulici sam dobar, nemam nikakvih problema, nikome ne zameram i nikoga ne diram. Ponašam se kako treba i poštujem zakon – kaže Kovačević na kraju našeg razgovora.