Odluka Kristijana Šmita i OHR-a da se iz rezervi prikupljenih od putarina – koje stoje blokirane još od 2018. godine – isplati dug prema firmi Viadukt, ponovo je otvorila ne samo finansijska i politička, već i međunarodna pravna pitanja. Sredstva će biti isplaćena iz udjela Republike Srpske, a jednak iznos biće doznačen i Federaciji BiH kako bi se zadržala međuentitetska ravnoteža.
OHR tvrdi da ova isplata neće uticati na budžetsku stabilnost RS niti na isplate građanima, jer ta sredstva ionako nisu namijenjena tim svrhama.
Međutim, gledajući širu sliku, stručnjaci upozoravaju da bi ovakva odluka mogla imati ozbiljne posljedice po međunarodni rejting i status BiH.
Ključno pitanje je – kome tačno ide novac? Firma Viadukt, iako zvanično postoji, prema mnogim analizama nema dokaza da je aktivno učestvovala ni u čemu osim u formalnom dobijanju koncesije, a njena veza s krajnjim korisnicima računa ostaje nejasna. Bosna i Hercegovina nije članica OECD zajednice za automatsku razmjenu finansijskih podataka, niti je obavezna po defaultu razmjenjivati informacije o krajnjim korisnicima, što dodatno produbljuje sumnje.
Podsjetimo, prema objavljenim informacijama od strane ministra finansija i trezora BiH Srđana Amidžića, račun na koji BiH treba da uplati Viaduktu se nalazi na Kanalskim ostrvima, koje se koristi kao offshore zona koje se često koriste za izbjegavanje poreza, skrivanje stvarnog vlasništva i netransparentne finansijske tokove. Takva lokacija dodatno pojačava sumnje u namjenu i legalnost isplate.
Ukoliko BiH nema domaći zakon kojim se obavezuje da istraži krajnje korisnike u transakcijama ove vrste, postoji opasnost da je ovakva isplata netransparentna. Time BiH rizikuje da bude stavljena na sivu listu MONEYVAL-a ili čak na crnu listu, jer bi ovakav transfer mogao biti protumačen kao pranje novca ili finansiranje nepoznatih struktura.
Ukoliko BiH dospije na crnu listu MONEYVAL-a, suočila bi se sa ozbiljnim finansijskim i političkim posljedicama. Banke i finansijske institucije širom svijeta bi bile obavezne da primjenjuju stroge mjere kontrole u svakoj transakciji koja uključuje BiH, što znači sporije, skuplje, a često i potpuno blokirane uplate i isplate. To bi direktno pogodilo građane, posebno dijasporu, jer bi doznake iz inostranstva bile otežane ili onemogućene, a poslovanje firmi koje sarađuju sa stranim partnerima bilo bi ugroženo. BiH bi izgubila pristup međunarodnim tržištima kapitala pod povoljnim uslovima, što bi uticalo i na kurs, kamate i stabilnost budžeta.
Uz to, crna lista znači da je država međunarodno označena kao visokorizično područje za pranje novca i finansiranje kriminalnih aktivnosti, što bi nanijelo veliku štetu ugledu zemlje. Investitori bi se povukli, strane banke bi prekinule odnose s domaćim bankama, a povjerenje u institucije bi dodatno oslabilo. Bez hitnog usvajanja reformi i transparentnosti u upravljanju novcem, BiH bi postala izolovana u globalnom finansijskom sistemu, što bi najteže osjetili obični građani i privreda.
BiH je već bila pod monitoringom MONEYVAL-a i 2021. godine je u posljednjem trenutku izbjegla crnu listu, a upravo su nedostatak mehanizama za identifikaciju vlasništva i kontrolu nad međunarodnim tokovima novca bili među glavnim zamjerkama.
Ekonomista Igor Gavran upozorava za BUKU da su svi navedeni rizici ozbiljni, ali smatra da postoji i još opasniji presedan koji ova isplata može stvoriti:
“Slažem se da su sve ovo rizici i da bi bila tragedija isplatiti novac kriminalcima i lažnim firmama, ali ova odluka je primarno usmjerena na zaštitu države i njenih sredstava. Činjenica je da je po osnovu ove izgubljene arbitraže već počelo blokiranje računa, ugrožavanje poslovanja i prijetnje oduzimanjem imovine prema BHANSA i Centralnoj banci BiH, a formalno se prikazivalo kako država nešto duguje i ne izmiruje. Najbolje bi bilo osporiti arbitražnu presudu i dokazati da je riječ o fiktivnoj firmi i traženju isplate novca nekom trećem, i smatram da od toga ne treba ni sada odustati – uz isplatu novca samo u skladu s našim propisima. Međutim, ako postavimo sasvim izvjesnu alternativu da država plati dug koji je napravila Republika Srpska, i time se praktično prihvati ista praksa za sve buduće izgubljene entitetske sporove koji se očekuju u milijardama KM, onda moramo zaključiti da su svi ovi rizici manji problem od te alternative.” kaže Gavran za BUKU.
On poručuje da je ključno “zauvijek onemogućiti praksu da država bude žrtva neodgovornosti ili čak direktnog kriminala entitetskih rukovodstava”, te dodaje:
“Što se tiče negativnih efekata po Republiku Srpsku – neka istraže, procesuiraju i kazne odgovorne, bilo iz aktuelne ili prethodnih vlada, i od njih nadoknade štetu. Ideja aktuelnih entitetskih vlasti da državi rastu magareće uši dok plaća njihove dugove – ipak je gora od svake druge alternative.” ističe naš sagovornik.
U ovoj situaciji, suštinsko pitanje nije samo u tehnici prenosa novca – nego u tome ko snosi odgovornost za izgubljene arbitraže, nelegalne ugovore i potencijalno kriminalne strukture koje se pokušavaju naplatiti iz džepa svih građana BiH. Ako država pristane da plaća za propuste entiteta, bez istrage, bez transparentnosti i bez međunarodne kontrole – ne samo da rizikuje finansijske posljedice, nego i gubi minimum dostojanstva i suvereniteta u međunarodnim odnosima.