Michael Podgorac, poznat kao Mikal Maldoror, je multimedijalni umjetnik, producent i izdavač koji trenutno živi i radi u Beču. Kroz različite medije pripovijeda o identitetu, pripadanju i izazovima života između paralelnih svjetova. Te teme u fokusu su njegovog posljednjeg filma „Stalno privremeno“, koji je krajem juna prikazan u Društveno kulturnom centru Incel u Banjaluci.
„Okruženi multietničkom zajednicom, trudimo se da komšiluku damo prostor i podršku, posebno onim zajednicama koje su sistematski marginalizirane i rijetko kad prisutne u javnim narativima. Nudimo produkcijsku pomoć, razvijamo umjetničke, društvene i edukativne projekte, i svakodnevno održavamo raznovrstan program“ – kaže Podgorac u razgovoru za BUKA magazin.
Koja je ideja i motiv filma „Stalno privremeno“ koji ste krajem juna predstavili u Društveno kulturnom centru Incel?
„Stalno privremeno“ je film o osobi koja odlazi iz malog grada u Bosni i Hercegovini – Prnjavora – u Beč u Austriji, ne iz hira, nego iz nužde. Ne zbog velikih snova, nego zbog disanja i potrebe za ličnim napretkom. Sa sobom nosi breme ratnih i postratnih trauma, disfunkcionalne porodice i onaj tihi, vječni osjećaj da je svugdje privremeno. U Beču ga ne čeka spas, već birokratski zidovi, prešutni rasizam, nevidljiva hijerarhija.
Ali film ne slika migrantkinje i migrante kao žrtve. To je priča o transformaciji, o tome kako te svijet mijenja dok pokušavaš ostati svoj i svoja. Kako te sistem ne prihvata, ali te oblikuje.
Miška – glavni lik – se ne „integriše“. On se lomi, ispituje, puca, traži…Kroz depresiju, anksioznost, ali i lucidne momente ljubavi, introspekcije, bijesa. To nije „priča o migrantkinjama i migrantima“, nego o tome kako sistem melje one koji se ne uklapaju u njegovo „normalno“. O gradovima i društvima koji se čine otvoreni ali ostaju zatvoreni.
„Stalno privremeno“ je antiratni film, hibrid: dokumentarno, autobiografsko, fikcionalno.
Migracija je ovdje ogledalo – pokazuje kakvo je društvo. Film ispituje granice identiteta i pripadnosti, ali i samu besmislenost tih granica. To je priča o izdržljivosti bez patetike, o tome kako se preživljava kad nemaš ni ime koje se lako izgovara.
Kada bismo napravili paralelu sa današnjom situacijom, s ljudima koji pokušavaju da postanu mirni i spokojni u nekom novom okruženju, koliko to ide od ruke?
Ako bismo pravili paralelu, zadržao bih se na liniji između vidljivog i nevidljivog rata. Govoreći iz perspektive filma, protagonista je prošao kroz onaj brutalni, očiti rat: život u disfunkcionalnoj porodici, ratne sukobe, gubitak najbližih, gubitak doma i identiteta. Taj sukob je direktan, šokantan – strah koji iz njega proizlazi je sirov, prodoran. Poludiš od njega jer znaš s čim imaš posla.
Ali dolaskom u Beč, gdje pokušava da se razvije kao osoba, upada u nevidljivi rat. Rat bez eksplozija, ali s jednako jakim strahovima i pritiscima. Tamo ga čekaju birokratija kao mitološka zvijer, ksenofobija, diskriminacija, svakodnevni mikrorasizam – i sve to bez ikakve jasne tačke pucanja. To je tiha agresija, sistemski raspoređena. A politika migracija u Austriji – kao i u mnogim evropskim državama – vuče korijenje još iz logike poslijeratne radne eksploatacije.
U filmu to prikazujem kroz čuvene četiri temeljne tačke „integracije“: stanovanje, posao, obrazovanje i zdravstvo. To su četiri takozvana stuba sigurnosti. A ti stubovi – ako si migrant/ica, još bez „jakih” papira i podrške – stalno se nekako automatski ruše. Suočavanje s tom stvarnošću ne prolazi bez pucanja. Jer većina nas dolazi s drugačijom slikom i nadom u glavi kad krenemo u „zemlju snova“. A onda se ta slika polako raspada, tiho, iz dana u dan.
Da li društvo ima razumijevanja, solidarnosti, da li nekako pokušava da osluškuje tu zajednicu ili je tu sve od pojedinca do pojedinca?
Građansko društvo pokazuje senzibilitet prema doseljenicima, ali je nevjerovatno koliko je istovremeno sistemski razvijena demoralizacija i demotivacija migranatkinja i migranata da ostanu u Austriji. Lično poznajem nekoliko prijatelja i prijateljica koji su otvorili vrata svojih stanova, pomagali ljudima oko papira, tražili institucionalnu podršku za one koji su stigli iz Ukrajine, Sirije, Gaze. Taj ljudski refleks solidarnosti definitivno postoji – i on dolazi iz srca, ne iz politike.
Međutim, institucionalna i sistemska podrška ostaje duboko upitna. Dovoljno je prisjetiti se tzv. migrantske krize i Balkanske rute – Austrija je tada učinila sve da ti ljudi nikada ne stignu do nje. A ako bi i stigli, sve je bilo uređeno tako da se ne zadrže. Ta politika odbijanja i hladne distance nije bila samo politički stav Sebastiana Kurza, već čitavog aparata koji mu je služio i ostao.
Postoji individualna empatija – ali strukturalna empatija je još uvijek upitna.
Kako se može sagledati odnos Austrije i Evrope prema nizu ratova i genocida koji se dešavaju trenutno u svijetu?
Austrija nastoji održati političku i diplomatsku neutralnost – ne kao izraz etičkog stava, već kao strategiju očuvanja unutrašnje stabilnosti i ekonomskih interesa unutar spoja konzervativnog i neoliberalnog modela. Ta „neutralnost“ nije pasivna, već pažljivo kalibrisana tišina.
Nakon početka izraelskog napada na Gazu, ta tišina je povremeno zamijenjena glasnim gestama cenzure – posebno u kulturno-umjetničkom polju. Umjetnice i umjetnici koji su pokušali javno govoriti o toj temi suočili su se s otkazivanjima, gubitkom podrške i javnim pritiskom. Nije bilo prostora ni za simbol – palestinska zastava u javnom prostoru je tretirana kao provokacija.
Formalno se sve to objašnjavalo potrebom da se održi „tradicija austrijsko-jevrejskog pomirenja“, što je, s obzirom na istorijski kontekst holokausta, razumljivo. Međutim, taj okvir često služi i kao opravdanje za selektivnu netrpeljivost – u ovom slučaju prema arapskim i islamskim kulturama, koje u austrijskom društvu i dalje nose stigmu „drugosti“.
Nije nužno da iza toga stoje „teorije zavjere“ – mnogo je jednostavnije: Austrija ekonomski zavisi od ruskih energenata, američkih političkih veza i kapitala različitih interesnih grupa. To određuje granice govora. Ne ide se protiv svojih izvora stabilnosti.
I zato umjetnički govor koji problematizira strukturalnu nepravdu često biva označen kao „neprimjeren“, dok šutnja postaje najpoželjnija forma ponašanja.
Kako aktivistički djelovati u tom kontekstu?
Ovdje je antifašistička scena relativno postojana. Rade kontinuirano: organizuju proteste, demonstracije, javne diskusije. Ali i na univerzitetima se često dešavaju relevantne konferencije i predavanja koja okupljaju veliki broj ljudi. Nedavno je, na primjer, Francesca Albanese – specijalna izvjestiteljica UN-a za ljudska prava u okupiranim palestinskim teritorijama – govorila na glavnom Univerzitetu u Beču. Prvobitno je predavanje planirano u jednoj od najvećih univerziteskih sala u Beču, ali zbog ogromnog interesa, organizatori su morali otvoriti još dvije dodatne sale i omogućiti video-prijenos. Više od hiljadu ljudi je došlo, i događaj je uključivao podršku više organizacija civilnog društva i građanskih inicijativa.
Reakcije su bile podijeljene: dok je građansko-civilna scena pozdravila događaj kao historijski iskorak za slobodu govora i antikolonijalne glasove, državni mediji i dio političkog establišmenta reagovali su cenzorski i moralizatorski, dovodeći u pitanje legitimitet same gošće, optužujući je za „jednostranost“ ili čak „antisemitizam“, iako su te etikete bile očigledno politički motivirane. No upravo ta kontradikcija pokazuje gdje smo: borba se ne vodi samo na ulici, nego i unutar institucija. I sve više prodiru te građanske inicijative u političke sfere – uz veliki pritisak odozdo.
Aktivističko djelovanje ovdje, dakle, znači neprestanu konfrontaciju sa sistemskom hipokrizijom – ali i vjeru da se kroz upornost, povezivanje i zajednički otpor ipak otvaraju pukotine promjena.
Koliku društvenu i institucionalnu podršku ima inicijativa Erinnern in Zukunft (sjećanje u budućnost) u kome ste Vi trenutno aktivni?
Inicijativa Erinnern in Zukunft proizašla je iz socijalno-umjetničkog centra Brunnenpassage – otvorenog prostora u bečkom 16. okrugu koji djeluje po principima grassroots politike, antidiskriminacije i kulturno-umjetničke participacije. Okruženi multietničkom zajednicom, trudimo se da komšiluku damo prostor i podršku – posebno onim zajednicama koje su sistematski marginalizirane i rijetko kad prisutne u javnim narativima. Nudimo produkcijsku pomoć, razvijamo umjetničke, društvene i edukativne projekte, i svakodnevno održavamo raznovrstan program.
Odmah pored našeg centra ispod Yppenparka nalazi se stari nacistički bunker iz Drugog svjetskog rata, koji već osamdeset godina zjapi zatvoren. Kao inicijativa, pokrenuli smo proces da taj bunker otvorimo za javnost i transformišemo ga u prostor pluralnog sjećanja – koji neće biti vođen nacionalnim mitovima, nego živim pričama onih koji danas ovdje žive, govore više jezika i baštine više identiteta. Naš je cilj da tu simboličku i stvarnu arhitekturu moći ispunimo sadržajem koji propituje hegemonijske narative i otvara prostor za one glasove koje dominantna kultura pamćenja sistematski ignoriše.
Brunnenpassage kao institucija ima institucionalnu podršku – od grada Beča do evropskih fondova. Zahvaljujući tome, ulaz na sve naše događaje je besplatan i dostupnost programa široka. Međutim, konkretni projekti koji se bave pluralnim sjećanjem, poput otvaranja bunkera, nailaze na “zid šutnje”. Ideja jeste prepoznata i svi kažu da je „važna i potrebna“, ali kada dođe trenutak konkretne podrške i financiranja – nastaje tišina. Tema je, kako kažu, „previše osjetljiva“. Zbog toga sada radimo projekte ispred bunkera – objavljujemo publikacije, produciramo video-radove i performanse koji tretiraju upravo tu temu. Tražimo alternativne puteve – fondacije, saveze i međunarodne aktere koji prepoznaju značaj kulture sjećanja koja ne isključuje, već spaja.