Gresa Hasa politologinja je i aktivistkinja, magistra jugoistočno-europskih studija Sveučilišta u Grazu i Srednjoeuropskog sveučilišta u Beču, gdje trenutno priprema i doktorat. Suosnivačica je i urednica prvog albanskog feminističkog magazina Shota, a duže od desetljeća sudjeluje u organizaciji grassroots pokreta te radi kao neovisna novinarka i istraživačica. U pisanju se bavi politikom, socijalnom pravednošću i kulturom, s fokusom na autoritarizam, nacionalizam i vanjsku politiku u jugoistočnoj Europi.
Nakon odrastanja u Tirani te završetka preddiplomskog studija, na diplomski ste otišli u Austriju. Zbog čega ste se odlučili za studij u inozemstvu i imate li se želju vratiti u Albaniju?
Iako su mi politološko obrazovanje i dugogodišnje iskustvo u aktivizmu na lokalnoj razini pružili praktičan uvid u Albaniju i sociopolitičke izazove regije, osjetila sam potrebu za više strukturiranom, komparativnom i interdisciplinarnom akademskom perspektivom. U Tirani sam duboko isprepletena s aktivizmom, pošto sam bila dio Studentskog pokreta za Sveučilište pa se tijekom studija sve vrtjelo oko prosvjeda i otpora, nikada oko običnog, mirnog i laganog studiranja. Nakon što sam stekla to iskustvo, osjetila sam potrebu za studiranjem u međunarodnom, a posebno u demokratskom akademskom okruženju kako bih proširila i svoju kritičku perspektivu te metodološke alate za koje nisam imala osjećaj da mi ih tiransko sveučilište pruža u mjeri u kojoj sam ih trebala ili željela imati.
Što se tiče mogućnosti povratka u Albaniju, pa, u mnogim aspektima, rekla bih da nikada nisam doista otišla, jer iako više ne živim tamo, i dalje sam aktivno angažirana u javnoj sferi kroz kritičke procjene aktualnih političkih pitanja te ostajem u bliskom kontaktu s aktivističkim skupinama i neovisnim novinarima u zemlji.
Sve je počelo s bijesom
Kada ste prvi put osjetili potrebu da o nekom društvenom problemu progovorite javno i kako se razvila vaša politička svijest?
Rekla bih da je sve počelo s bijesom, naravno. Bijesom potaknutim svjedočenjem nepravdi i time što odgovorni nisu pretrpjeli nikakve posljedice. Sjećam se da sam, prije više od deset godina, tri dana zaredom na vijestima čula o tri različite žene koje su ubijene u činu femicida, a da pritom nije bilo nikakve javne reakcije. To me duboko pogodilo i razmišljala sam: kakvo je ovo društvo u kojem se ubojstvo žena dočekuje šutnjom i normalizira na takav način? Na Facebooku sam pozvala ljude da prosvjedujemo, što nikada prije nisam učinila i nisam znala što radim, ali bilo je aktivista iz LGBTQ+ zajednice koji su mi ponudili pomoć, pa smo to zajedno organizirali. Na prosvjedu su se pojavile sve novinske kuće i ti zločini su konačno postali tema javne rasprave, pa smo imale osjećaj kao da smo nešto postigle, iako, naravno, ništa ne može vratiti te žene u život.
Što se tiče razvoja moje političke svijesti, moram reći da je odrastanje za djevojke na Balkanu samo po sebi formativno iskustvo. Patrijarhat nije jedinstven za ovu regiju, ali posebno u nedemokratskim i konzervativnim društvima gdje je vladavina prava slaba, a ekonomsko iskorištavanje rašireno, često poprima posebno agresivne i opresivne oblike. U takvim okruženjima rodna nejednakost je strukturno ojačana, a kao žena u društvu kojim dominiraju muškarci, rano shvatite da ono što se smatra normalnim često radi protiv vas, a ta spoznaja s vremenom postaje politička. Ta spoznaja nas uči da, ako želimo živjeti u slobodi i dostojanstvu, moramo izazvati i srušiti te norme, no stvarnost postaje još teža ako ste ujedno i pripadnik LGBTQ+ zajednice ili druge manjine, kao što su to u Albaniji romska i egipatska.
Godine 2020. u devet gradova Albanije tražila se pravda za 14-godišnju žrtvu silovanja te se prosvjedovalo protiv sveprisutnog problema rodno uvjetovanog nasilja. Kao organizatorici, je li vam bilo teško motivirati ljude da izađu na ulice i bore se za svoja prava, posebno s obzirom na patrijarhalni kontekst?
Rekla bih da u Albaniji povijesno nasljeđe još uvijek igra značajnu ulogu. Zemlja je pretrpjela jednu od najsurovijih diktatura u Istočnom bloku, režim je gušio svaki prostor slobode, uključujući i samu sposobnost zamišljanja otpora. Kao rezultat toga, mobiliziranje ljudi, čak i danas, oko bilo kakvih, ne samo feminističkih ciljeva, ostaje vrlo teško. I to nije samo zbog povijesnog nasljeđa jer su 2011. godine osobe iz ureda premijera u Tirani ubile četiri mirna prosvjednika.
Međutim, unutar feminističkog kolektiva u Albaniji uspjele smo u to vrijeme točno pogoditi živac slučajem 14-godišnje djevojčice. Odlučile smo započeti prosvjed na periferiji jer je centralizirana država i dominantne elite redovito zanemaruju, marginaliziraju i ugnjetavaju. To je mjesto najakutnijih iskustava nepravde i siromaštva, ali i nasilja, a pokretanjem prosvjeda tamo smo željele usmjeriti one čiji su glasovi obično ušutkani i osporiti temeljnu dinamiku koja održava nejednakost. Ti prosvjedi su postali velika stvar, to je bio prvi put da je Albanija svjedočila feminističkim demonstracijama u takvim razmjerima, gdje su svi bili na ulicama, i žene, i muškarci, i bake i djedovi, bila je to rijeka ljudi koji su zajedno tražili pravdu. Za Albaniju je to važno jer za razliku od drugih zemalja nikad nismo imali feminističku ili seksualnu revoluciju, a nismo imali ni toliko sloboda kao što su ih imali ljudi u Jugoslaviji.
Studentski prosvjedi koje ste spomenuli, a koji su se odvili 2018. i 2019. godine, zaustavili su povećanje školarina i doveli do ostavki u tadašnjoj vladi. Pratite studentske, a sada i masovne građanske prosvjede koji se događaju u Srbiji i napisali ste nekoliko članaka o tome. Što možemo naučiti od studenata?
Mislim da se od studenata u Albaniji i Srbiji može mnogo naučiti, od njihove beskompromisne borbe za pravdu, slobodu i dostojanstvo, njihovog strateškog i profesionalnog pristupa političkom organiziranju i otporu unutar poluautoritarnih konteksta, od njihove uporne potrage za solidarnošću i, možda najvažnije, od njihove sposobnosti da zamisle drugačiji, bolji svijet. To je posebno ključno u našoj regiji koja se još uvijek nije suočila s mnogim problemima. Uvijek postoji prostor za rast i samokritiku unutar takvih pokreta, jer nisu homogeni: jasno možemo vidjeti da što je pokret postao širi, to je više počeo uključivati nacionalizam i pojedince povezane s ratnim zločinima iz 1990-ih. Ne očekujem da će srpsko društvo promijeniti svoj stav o nacionalizmu u roku od nekoliko mjeseci, trebat će puno više vremena za to, ali vjerujem da je jedan od najsnažnijih ishoda ovih prosvjeda to što su otvorili prostor i za bitne regionalne razgovore. U tom smislu nam nova generacija može ponuditi nadu jer njihova politička mašta, hrabrost i odbijanje normalizacije nepravde pružaju najbolje jamstvo da se ti razgovori mogu dogoditi i da je promjena, ma koliko složena bila, moguća.
Zajedno s Liri Kuçi osnovali ste Shotu, prvi progresivni feministički časopis u Albaniji. Kako se časopis razvijao od osnutka? Koja je uloga neovisnih feminističkih medija u izgradnji solidarnosti i svijesti, kako unutar Albanije tako i u regiji?
Dugo smo imale tu ideju, obje smo željele pokrenuti feministički časopis, ali nismo imale resurse. Originalno je sve počelo kao feministički grafiti razasuti po ulicama Tirane koje sam radila pod nadimkom Shota, a kasnije smo te početne skice pretvorile u svojevrsnu viziju feminističkog časopisa čiji je cilj prenijeti feminističke ideje i debate na albanski jezik te ih učiniti dostupnima našoj zajednici. Časopis, koji je također dostupan online, ima poseban prostor za teorijski rad koji prevodimo na albanski, ali i teorijski rad koji razvijaju albanske feministkinje. Pokriva niz tema kao što su radnička prava, seksualnost, ekološka pravda i slično, a naš posljednji broj bavio se dekonstrukcijom rata iz feminističke perspektive, posebno rata u Ukrajini, ali i balkanskih ratova. Nažalost su nakon objave uslijedili i drugi ratovi, genocid u Gazi i nedavni rat između Izraela, SAD-a i Irana. Svijet u kojem trenutno živimo više nalikuje distopijskoj stvarnosti: obilježen je gomilanjem nuklearki, klimatskom krizom, porastom krajnje desničarske retorike i autoritarnih režima, strahom i nesigurnošću. Definitivno je daleko od feminističkog ideala svijeta kojem težimo.
Pomogli ste u stvaranju Shtëpia Publike, sigurnog prostora u Tirani za aktiviste i marginalizirane skupine. Koliko su takvi fizički prostori ključni upravo za intersekcionalni aktivizam?
Drago mi je da takvi prostori posljednjih godina rastu u Tirani i nekoliko drugih gradova u Albaniji, jer imaju posebnu važnost, posebno kada su u pitanju marginaliziranije zajednice, poput LGBTQ+ osoba koje se suočavaju s višestrukim slojevima nasilja i isključenosti. Međutim, moram reći da se uz ove napore za stvaranje uključivih i sigurnih prostora Tirana smanjuje u smislu područja za življenje. Pronalaženje pristupačnih prostora postalo je sve teže zbog građevinskog buma, koji se događa upravo sada, a koji zapravo potiče pranje novca, i bliske isprepletenosti političkih elita s organiziranim kriminalom. Neregulirane cijene najma samo pogoršavaju problem, puno je teže zadržati prostor, pogotovo na dulje vrijeme.
Povijesne zgrade i stare vile, poput one u kojoj se nekada nalazio naš društveni centar, ili postaju preskupe za održavanje ili se ruše kako bi se napravilo mjesta za velike, bezdušne razvojne projekte koji su većini ljudi nedostupni. Takva urbana transformacija Tirane prijeti ne samo fizičkim prostorima, već i društvenom tkivu, koje je ključno za zajednicu i otpor.
Pisali ste o albanskoj LGBTQ+ zajednici koja se i dalje suočava s diskriminacijom unatoč određenom napretku. Koliko su u promicanju prava učinkoviti međunarodni pritisak, europske integracije i financiranje iz inozemstva? I stvaraju li takvi procesi negativne reakcije i ovisnost?
Sve to igra značajnu ulogu u promicanju LGBTQ+ prava u zemlji jer pruža resurse koji mogu osnažiti lokalne aktiviste ili podržati pravne reforme, a istovremeno podići svijest javnosti. Međutim, moram reći da se međunarodno okruženje prilično brzo mijenja, posebno u posljednje vrijeme. Na primjer, dolazak Donalda Trumpa na vlast izravno je utjecao na marginalizirane zajednice u Albaniji, jer je Trumpova administracija značajno smanjila financiranje razvojne pomoći, tako da je utjecaj na lokalne zajednice opipljiv. Imamo situacije u kojima su mladi ljudi izbačeni iz vlastitih domova kada njihovi roditelji saznaju da su homoseksualci, biseksualci, lezbijke ili transrodni, a upravo nagla povlačenja financiranja mogu u ovakvim situacijama ostaviti ranjive skupine bez ključne pomoći. Veliko oslanjanje na vanjsko financiranje može stvoriti oblik ovisnosti, posebno u okruženjima gdje je korupcija raširena, a vladine strukture slabe.
Također, potrebe zajednice i ideje koje ima međunarodna organizacija se ne podudaraju uvijek, što je prilično problematično. Izgledi za pristupanje Europskoj uniji služe kao snažan katalizator za unapređenje prava i reformi, no mislim da bi EU trebala više surađivati s akterima civilnog društva i graditi mostove s njima, umjesto da se dodvorava poluautoritarnom vođi poput Edija Rame. EU to čini s Ramom, a čini i s Aleksandrom Vučićem. To zapravo otuđuje ljude od borbe za demokraciju.
Albanija se može smatrati jednopartijskom državom
Budući da ste spomenuli Edija Ramu – upravo je osvojio četvrti mandat zaredom, i to usred korupcijskih skandala. Što to znači za albansku demokraciju i kakvo je stanje opozicije?
Trenutno se Albanija de facto može smatrati jednopartijskom državom. Vladajuća Socijalistička partija Albanije ima gotovo potpunu kontrolu nad državnim institucijama i političkim procesima diljem zemlje. Nijedna stranka u Albaniji nije imala toliko moći od 1991. godine. Tradicionalna oporba, koju predstavljaju Demokratska stranka Albanije i njezin dugogodišnji vođa Sali Berisha (koji je nedavno pušten iz pritvora gdje je bio zbog optužbi za korupciju) oslabljena je od izbornog poraza 2013. godine i dodatno se pogoršavala sa svakim sljedećim parlamentarnim izborima. Njihovo odbijanje da provedu unutarnje reforme i distanciraju se od problematičnih osoba povezanih s kriminalom, poput Berishe, ozbiljno je narušilo njihov kredibilitet i učinkovitost kao održive alternative. Trenutno, kako bi zajamčio svoj politički opstanak, DP je otišao toliko daleko da su prihvatili retoriku u Trumpovom stilu i uskladili se sa zapadnim krajnje desnim diskursom, iako političke stranke u Albaniji općenito nemaju jasnu ideologiju i funkcioniraju više kao kartelske stranke.
S druge strane, nove političke stranke koje su proizašle iz pokreta na terenu, poput Lëvizja Bashkë (Pokret Zajedno) i Nisma Thurje (Inicijativa s hashtagom), unatoč obećanju i ulasku u parlament prvi put nakon izbora 11. svibnja, ostaju slabe i ne surađuju jedna s drugom. U kombinaciji sa smanjenim građanskim prostorom, takva fragmentacija potkopava njihovu sposobnost da se učinkovito suprotstave političkom establišmentu.
Unatoč nadama za uključivost i suradnju, naša regija se još uvijek bori s populizmom, nacionalizmom, patrijarhatom i demokratskim nazadovanjem. Koje su, prema vašem iskustvu, najveće prepreke solidarnosti i kako ih možemo prevladati?
Važno je imati na umu da nas više stvari povezuje nego što nas dijeli. Jedemo istu hranu, pijemo ista pića i imamo gotovo istu kulturu. Ali poluautoritarne i nacionalističke političke elite žele da vjerujemo u suprotno, jer zamislite što bi se dogodilo kada bismo komunicirali i gradili mostove jedni s drugima – naši napori i naša borba postali bi transnacionalni.
Mnogo potencijala vidim u ekološkim pokretima u regiji iz sljedećeg razloga: ako imate zagađen zrak u Beogradu, imat ćete zagađen zrak u Prištini, imat ćete zagađen zrak u Tirani. Zrak ne poznaje granice, utječe na sve nas, a isto je i s vodama, šumama i okolišem generalno. Živimo usred klimatske krize koja ne poznaje granice, a ekološki pokreti mogu ujediniti regiju jer je to zaista nešto zajedničko, posebno sada s užasnim temperaturama u svim zemljama.
Unatoč online prijetnjama, uznemiravanju i diskriminaciji na poslu, nečemu što nažalost često vidimo kada se mlade žene javno bore za ljudska prava, što vam daje nadu da nastavite istim putem?
Aktivisti u Albaniji suočavaju se sa stalnim prijetnjama i pritiskom, ali ipak nastavljaju borbu. Snalaženje u poluautoritarnom kontekstu u kojem su institucije i mediji zarobljeni daleko je od lakog, no ljudi ustraju. Kako? Zbog jednostavnog uvjerenja da je borba u kojoj sudjelujemo puno veća od nas samih. Gubimo, padamo, ali se uvijek dižemo jer se držimo uvjerenja da je nagrada sloboda. A sloboda je rad u toku, ne događa se preko noći. U takvim uvjetima je jaka zajednica bitna ne samo za održavanje nade i zamaha, nego i za zaštitu vlastitog mentalnog zdravlja. Zajednice koje potiču nadu zauzvrat postaju temelj otpornosti i dugoročnog otpora. Naposljetku, naša duga borba je ukorijenjena u ljubavi: ljubavi prema slobodi, prema demokraciji i prema dostojanstvenom životu.