Nebojša Milikić je kulturni radnik i aktivista. Od 1990. godine bavi se političkim i kulturnim aktivizmom, savremenom umjetnošću i nezavisnim istraživanjima. Voditelj je podcasta BRAINWASHING na platformi YouTube.
“Devedesetih je ceo tzv. Zapadni svet, dakle imperijalni centar, podržavao i podsticao proteste. Sada ta podrška, naravno, ne postoji. Nisu blesavi da podrivaju tako poslušnog i relativno uspešnog namesnika kao što je Vučić. To može biti i dobro za razvoj koncepata u okviru protestnog pokreta, jer se moraju promišljati novi uslovi borbe. No, za ta promišljanja mora se prekoračiti okvir ideologije vladajućih. Mora se iskoračiti, kako iz hegemonije neoliberalizma, tako i iz vladajuće ideologije nacionalizma” – kaže Milikić u razgovoru za BUKA magazin.
Kako posmatrate trenutnu situaciju u Srbiji?
Sa prisilnim optimizmom. Kada jednom osetite revolucionarno vrenje i htenje, ništa vam drugo ne preostaje. Ono se možda i ne prepoznaje kao takvo, ali ima tu dimenziju, što je velika stvar, jer da bi se došlo do društva bez svakodnevice egzistencijalnog straha, bez normalizacije eksploatacije i bez političkog i propagandnog terora kapitalističke klase, jednostavno mora toliko toga da se promeni – da je neminovno da se sve promeni. Mislim da svest o tome sazreva. Barem tako razmišljate dok su hiljade na ulicama, plenumi cvetaju, a režim srlja iz loše u goru grešku. Ničeg zagonetnijeg, međutim, od revolucionarnog vrenja u nerevolucionarno vreme. Varufakis je sa pravom zamerio pro-palestinskim demonstrantima da, za razliku od onih protiv rata u Vijetnamu, nemaju praktično nikakve antisistemske ambicije, kao da samo hoće da sistem prestane da bude to što jeste. To je problem i ove naše situacije.
Da li je pronalazak efektnih načina političkog organizovanja sada mnogo teži od prethodnih kriznih situacija?
Ove proteste karakteriše radikalni iskorak iz postojećih formi političkog organizovanja. Možda je takav iskorak u nepoznato neminovno praćen sa dva koraka nazad, na primer u smislu insistiranja na izborima ili na nekakvom naivnom, površnom idealu “ispravnog funkcionisanja institucija”, i to institucija perifernog kapitalističkog društva koje po prirodi funkcionišu suprotno interesima egzistencijalne sigurnosti i bezbednosti ubedljive većine stanovništva periferije. Međutim, sama činjenica da vlast ne može da ponudi ni minimalno poštene izbore ni minimalno funkcionalne institucije vodi ka novim iskoracima. Sa studentskih plenuma direktna demokratija širi se na zborove građana, ljudi osećaju političku pozvanost i odgovornost. Naravno, tu dolazimo do pitanja šta tačno hteti i moći sa tom neočekivano ponuđenom političkom snagom i samim tim sa iskrslom odgovornošću? Tu smo još na analfabetskom tečaju. Plenumi i zborovi sažimaju najrazličitije stavove, ideje, iskustva i stalno iznova nude nova rešenja ali pitanje je koliko je energije i volje na raspolaganju za njihovu primenu. Vladajuća ideologija ne samo da ima još uvek neupitnu hegemoniju koja deluje protiv tih stalno iznova rastućih mogućnosti već i neuporedivo veća sredstva i neuporedivo više rezervi i rezervnih položaja. To neminovno iscrpljuje ljude, tako da je politička organizacija postala relativno laka, ali realizacija nije stvar samo organizacije već i resursa.
Mogu li se blokade i protesti uporediti sa događajima krajem devedesetih?
Teško, mnogo toga se promenilo, uzmite samo činjenicu da je onda ceo tzv. Zapadni svet, dakle imperijalni centar, podržavao i podsticao proteste a sada ta podrška naravno ne postoji, pa nisu blesavi da podrivaju tako poslušnog i relativno uspešnog namesnika kao što je Vučić. To može biti i dobro za razvoj koncepata u okviru protestnog pokreta jer se moraju promišljati novi uslovi borbe ali za ta promišljanja mora se prekoračiti okvir ideologije vladajućih tj. mora se iskoračiti kako iz hegemonije neoliberalizma tako i vladajuće ideologije tj. nacionalizma. Mehaničko osvrtanje na devedesete donekle ometa sagledavanje problematike sa kojom smo suočeni kao deo aktuelnog svetskog kapitalističkog sistema, kao glavnog okvira i glavnog generatora naših problema. Ali pošto se akteri bilo sami prepoznaju, bilo od spolja identifikuju i u tim okvirima i kriterijumima, ne možemo ih ignorisati. Na primer, Boris Buden misli da još, i posle proteklih četvrt veka, živimo u devedesetima, svi problemi i dalje su na stolu. Tu ni nema nikakvog čuda, kako bi ih mogli rešiti ako su na vlasti ideologije koje su te probleme napravile i na njima izrasle u dominantne društvene ideje. To nisu samo nacionalizmi i identitetske politike i paranoje, to je i infantilna želja za “normalnim životom” na kapitalističkoj periferiji, i to sada, kada se centar raspojasao i pokazao u svoj svojoj što istorijskoj što najaktuelnijoj zločinačkoj prirodi i odmakloj degeneraciji. Pri čemu je sistem, to jest njegova operativna kancelarija, kapitalistička država, razvila imunitet na proteste, izbore, javnost, međunarodno pravo a fašizam joj nikad nije ni smetao. Nakon rušenja socijalističkog projekta u Evropi, buržoaska hegemonija širom sveta se rasprostrla kao politička paraliza na kojoj buja intelektualna plesan. Sve je naselila, nagrizla, podrila, u visokokoncentrisanoj disperziji je u svim porama svih društava. Za sada kao samorodni pesticidi deluju samo tzv. populizam i tzv. teorije zavere ali suviše su to ljute trave za srednju klasu koja zato histerično reaguje na njih, ne voli da je bilo ko opominje na njenu važnu ulogu u ubuđavanju sveta i draže joj je da priča o hororima devedesetih za koje su krivi “primitivci, džiberi, papani” nego o svojoj funkciji u instalaciji ideoloških to jest ekonomskih i političkih programa koji su do tih horora izgledno vodili.
Ima li efekta tražiti izlaz u mehanizmima parlamentarne demokratije?
To je možda izlaz iz protesta, ali ulaz u vrzino kolo periferne buržoaske politike. Koliko tu ima mesta, ne za neophodni revolucionarni razvoj, nego i za najskromniju reformu, i promenu vidi se iz glasanja kompradorskih buržoaskih vlada Istočne Evrope u UN, za bolji i pravedniji međunarodni ekonomski sistem. To se ne može nazvati čak ni oportunističkom vazalnom politikom koja makar ima za cilj nekakvu zaštitu stanovništva, to je najobičnija autodestrukcija. Vućić je poster boy te sramotne autodestruktivnosti političkih elita periferije i neverovatne kombinacije viška servilnosti i manjka rezultata.
Pogledajte samo poniženje sa Vućićevim intervjuom Jerusalem postu i odlaskom Brnabić u Izrael, zauzvrat su dobili priznanje Kosova od Izraela i čast da moraju da premeste ambasadu Srbije u Jerusalim. Naravno, te špekulacije koje nanose nenadoknadivu štetu državi Srbiji, napuniće džepove njih i njihovih bogataša-prirepaša. Parlamentarne demokratije periferije postale su ono što je bila vlada u Versaju tokom Pariske komune. Analogije te vrste, koje su isplivale kroz debate u vezi protesta su vrlo poučne.
Malograđanski kritičari i kritičarke studentskog protesta lako će se prepoznati po ovakvim izjavama: „oni su manjina“, „ne poštuju institucije“, „to sve treba dogovorom“, „to je nasilje“… Sve su to tokom Komune bile propagandne fraze sitne buržoazije prepadnute mogućnošću uspostave društva ravnopravnih i slobodnih ljudi, posebno društva bez rente, kirije, zalagaonica, nepotizma, kupovine radnih mesta, prava na eksploataciju.
Krupna buržoazija tokom Komune govori Vučićevim jezikom:„to su neki stranci“, „u pitanju je država“ koju su tokom Komune predali pa prodali Prusima kao što su je ovdašnji kroz ratove stasali buržuji predali koaliciji belosvetskih kapitalističkih predatora. Kažu za studente „neradnici, hoće neredom da unište ono što smo uspeli nakon velikih napora“, poput dogovora otplate duga Prusima koji bi pao na leđa običnog čoveka, sličnosti sa ovdašnjim raketno rastućim dugom su ubitačne. Kažu „to su neki marksisti“ jer još nije bilo boljševika, i tako dalje.
Crkva u Parizu tokom Komune govori jezikom beogradskog Proglasa: sve treba vratiti u normalu, naša pozicija je i narodna samo što se ti komunari – a to su „komunjare“ u proglasovskim mozgovima – usuđuju da negiraju. Ne razumeju jadničci tu sveopštu potrebu povratka Bogu-Kapitalu. I oslobođeni KCB i SKC se prepoznaju u ogledalu te istorije, to su bili „crveni klubovi“ koji su zauzeli crkvene prostorije i otvorili ih za mesta druženja i debate.
Parlamentarna demokratija, nakon što je raščistila sa komunarima, čime se Vučić upravo bavi, decenijama je varila i preživala neuništivu teoriju i praksu Pariske komune. Mora evo već sto pedeset godina da instalira na sve buržoaske institucije razne Dragoslave Bokane i Čedomire Antiće da bi nekako tu inspiraciju zamenila onom vlade u Versaju.
Koje je najefektnije rješenje ove krize?
Promena sistema naravno, aktuelni režim je tek njegova ružna fasada, lepša fasada nije rešenje. Kriza, njeni uzroci, povodi, dinamika, akteri, tok, produkt su perifernog kapitalističkog sistema koji se teško izbegava. “Kad imate posla sa Vučićem, imate posla sa globalnim kapitalom” – citat po sećanju sa jednog susreta studenata u protestu sa inicijativom Kultura u blokadi. Ne treba se naravno prepustiti determinizmu jer uvek se može doskočiti tim naoko večitim predodređujućim političkim i ekonomskim silama ali je vrlo kontraproduktivno ignorisati ih, ne poznavati njihove karakteristike, dinamiku, snagu. A to je prvo pravilo u okvirima interpretacija pokreta u buržoaskoj javnoj sferi i uticalo je na nadasve kilavo, kvazireformsko razumevanje i usmeravanje protesta. Iako postoje vrlo kvalitetne analize sprege političko-ekonomskih sila koje Vućića drže na vlasti, recimo one Dmitrija Požidajeva na Peščaniku, po pravilu srećete vrlo predane i uticajne višedecenijske opozicione aktiviste koji vam, kad im na to skrenete pažnju, kažu da “nisu stručnjaci za ekonomiju”. Pa jel treba da budete stručnjak za geografiju da biste znali da je Balkan na severnoj zemljinoj polulopti ili na jugoistoku Evrope? Neizbežno, od tog strukturnog slepila počinju iznenađenja i isčuđavanja tipa: Zašto EU podržava Vučića?! Zašto se radnici ne odazivaju na generalni štrajk? Zašto su izbori u Kosjeriću skoro dobijeni pa nekako ipak izgubljeni? Sve misterija do misterije… Dajte da za početak zapišemo: sistemi ne umiru dok ne istroše sve mogućnosti svog funkcionisanja.
Je li prevencija vladavine ovakvih režima moguća?
Rekao bih da je nemoguća u uslovima ex-socijalističke to jest antisocijalističke kapitalističke periferije. Pa nigde ne postoji dobar periferni režim, takvi režimi moraju biti deformisani, destruktivni jer je njihova politička funkcija deformisana i destruktivna, rade protiv interesa ubedljive većine stanovništva to jest rade za strane kapitaliste i imperijaliste, uništavaju standard građana, urnišu prirodu, rasipaju resurse, razaraju institucije da bi oslobodili nesmetanu cirkulaciju i reprodukciju kapitala. To je sav smisao takvih režima, oni se mogu maskirati šarenim staklićima koje dobijaju od svojih bogatih mušterija, tipa Beograd na vodi, mogu krpiti ekonomski, politički, kulturni sunovrat zahvaljujući nekom još nespiskanom društvenom kapitalu, infrastrukturi i resursima preteklim iz perioda socijalizma, ali je prevencija njihove zloćudnosti nemoguća.
Koje rješenje političkog organizovanja može da uključi one koji na aktuelne događaje gledaju s rezervom?l
Tu smo u klasnom pitanju to jest klasnoj borbi na periferiji. Ovo su protesti pretežno srednje klase. Zanimljiv je nalaz Radničkog glasa nakon pregovora sa vođstvima sindikata, o tome zašto ne pozivaju na generalni štrajk: “Pošto su zahtevi politički a ne ekonomski, doveli bi do podela među članstvom a bez jasnih dobitaka na sindikanom planu”. Tu je naravno izuzetno važan prvomajski proglas sa zahtevima za izmene Zakona o radu i Zakona o štrajku, koji će se ako se ne preduzme hitna reanimacija, lako utopiti u – gde bi drugo – vidovdanske magle i mutljage. Sličan odgovor na političko aktiviranje može se čuti i od radnika koji rade najteže fizičke poslove a posle kojih ih vode na SNS mitinge, čak i bez dnevnice: “Da, Vućić je loš, vidimo to, ali ko god dođe na vlast, za nas će biti isto”. Pokret nije našao dovoljno motivacije i energije za povezivanje sa radničkim slojevima. To je jasan znak njegove preovlađujuće ideološke opredeljenosti a to je srednjeklasni idealizam koji se u političkom polju pretvara u nekakav srednjeklasni dijagonalistički populizam, pa imamo i levu u desnu intonaciju protesta i njegovih akcija, što je globalni međunarodni trend ali zato nije manji lokalni problem. Priliv učesnika i obnovu motiva obezbeđuju bahato, toksično i nadasve šeprtljasto ponašanje i delovanje vlasti kao i dovitljivost i upornost studenata. No, ne može se protestni pokret večito kešati na greške protivnika i studentski šarm, mora detektovati egzistencijalne interese najširih slojeva stanovništva i stati idejno i organizaciono iza njih.
Dokle je režim spreman ići u suprotstavljanju i represiji?
Dok im gazde ne narede da se izgube, a gubljenje se može odnositi i na izbore.
Da li ova kriza može biti kobna za zemlju i regiju?
Ne vidim kako bi mogla biti kobna, ovo je školovanje za sve nas, za ceo svet, pogotovu periferiju, pa raspada se svetski poredak, većina sveta je htela ne htela upravo pred ovim pitanjima koja postavljaju protesti: može li se išta popraviti na ovoj pravno-političko-krvoliptajućoj olupini “rules based order”-a? Ali da, onome kome je ipak do nekakvih idealističkih popravki takvih u suštini neizbežnih kriza ovo može delovati i kobno. Ta rules tj. pravila građevinarstva na periferiji su upravo ono što smo videli sa skršenim ljudskim životima pod nadstrešnicom ili što ćemo možda videti sa ovim novim tunelom kod Požege a videli smo i sa onom kosinom na auto putu kod Predejana. To jest upravo ono što smo videli u posledicama zemljotresa u Turskoj po novogradnju, u diskoteci-krematorijumu u Makedoniji ali i u iskliznućima vozova sa otrovnim hemikalijama na preopterećenim prugama SAD. Ili u činjenici da je većina požara u Kaliforniji izazvana državnim električnim kompanijama. I američka privreda izložena je periferizaciji i njenim pravilima. Kriza je tek ogledalo tog sistema, može se reći da je njena kobnost imanentna jer je deo sistema, pitanje je samo da li slabi ili jača njegovu otpornost.
Strahuje li društvo od eskalacije sukoba? Da li su te bojazni opravdane?
Ne vidim da je eskalacija izgledna a mislim da nikome nije ni potrebna. Što se bojazni tiče, najveća je ona od odustajanja od presinga na režim, ako stanu protesti to mora da počne da radi opozicija, ionako samo kibicuje i šlepuje se na protestima. A uobičajena opasnost postoji i od zamagljivanja alternativnog horizonta društvene imaginacije. U prevodu – puta u socijalizam. Pogotovo ako srednja klasa prednjači u oblikovanju strategije i taktike protesta pa pokušava da svoje klasne interese i horizonte prošvercuje kao opštedruštvene, “narodne”. Srednja klasa, kada je solidarna sa interesima masa, može pretendovati da govori u ime naroda, ali to je onda interes većine, ne probrane i politički veštije manjine. Ljulja se ceo svetski sistem, napredak tehnologije dovodi u pitanje globalnu i lokalnu, tehničku i društvenu podelu rada. Jednim algoritmom sada se može računati cela postojeća svetska ekonomija, i to tako da više ne postoje hiperprodukcija, eksploatacija, ekstrakcija, uništenje prirode. Cela kulturna politika Globalnog severa tj. imperijalnog Zapada sastoji se zato u prikrivanju takvih činjenica i mogućnosti, nauka ih relativizuje, pa pogledajte samo naslove radova konferencije Kapitalistička transformacija u Istočnoj Evropi (Capitalist transformation in Eastern Europe) i onda se prisetite onog glasanja istočnoevropskih kompradora u UN…
Politika se sastoji od fabrikovanja eskapističkih imperativa i njima diktiranih narativa. Šta nudi ta ogromna, već godinama moguća promena? Nudi trasformaciju hijerarhija i uloga u globalnoj i lokalnoj, tehničkoj i društvenoj podeli rada! Periferni srednjeklasni um osvrće se i merka iz dana u dan da li mu se to isplati. On svoju podređenost u globalnoj opravdava i kompenzuje nadređenošću u lokalnoj hijerarhiji i podeli rada. Zato se tom umu istovremeno sa revolucijom kroz glavu vrzma i kontrarevolucija i zato će do nje doći to jest mirno će se nastaviti kontrarevolucionarni tokovi ako ne isteramo svoje. Sva naizgled srednja rešenja su samo toksični privid.