Pavle Grbović je poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije i predsjednik Pokreta slobodnih građana (PSG).
“U aktuelnoj krizi treba insistirati na još većem uključivanju građana u politiku, a ne da dopustimo da nam SNS kontaminira politički teren pričama kako je politika nešto što je nužno loše u i prljavo. Takođe je potreban i otvoreniji politički angažman ljudi koji imaju autoritet iz različitih oblasti društvenog života, jer je potrebno osvežavati političku scenu i davati novu energiju. Nema čarobnog štapića, ima samo teškog rada na izuzetno teškom terenu protiv veoma opasnog protivnika” – kaže Grbović u razgovoru za BUKA magazin.
Kako objasniti situaciju u kojoj se nalazi Srbija?
Srbija se nalazi u stanju potpune anarhije u koju ju je uvukao Vučićev režim obesmišljavanjem institucija i zakona. Zakoni su do sada služili isključivo da se disciplinuju politički protivnici i da se ugasi svaki potencijal za pobunu, a pomoć u tome im je pružalo institucionalno i golo ulično nasilje. Sada su građani shvatili da normalni ljudi u Srbiji čine ubedljivu većinu i da nema razloga da se bilo koga plaše. Tako je došlo do širenja brojnih akcija građanske neposlušnosti. Međutim, jasno je da ovo stanje nestabilnosti i zakonskog vakuma ne može predugo da opstane i da će ubrzo morati da dođe do razrešenja – ili do demokratizacije i institucionalizacije Srbije nakon izbora ili do otvorene, neskrivene diktature. Iskreno verujem da ćemo se izboriti za prvu opciju.
Ko su akteri koji mogu ponuditi rješenje krize?
Rešenje mogu da ponude samo akteri koji reprezentuju pobunjene građane. Takva forma još uvek ne postoji, ali je jasno da postoji jedan neformalni društveni pokret koji će doživeti svoju političku artikulaciju i koji ima kapacitet da društvo izvede iz krize. Vlast to ne želi, a više i ne može. Imali su svoje prilike, nisu ih iskoristili. Da je država adekvatno reagovala nakon stradanja 16 ljudi zbog korpucije u njihovim redovima i da su odgovorni momentalno uhapšeni, verovatno ne bi došlo do ovakve eskalacije. Da su prihvatili ideju prelazne Vlade, sada bismo već pričali o fer i slobodnim izborima, listama, programima i imali bismo kakav takav mir. Sada im ostaje samo da pokušaju silom da uvedu diktaturu, ali ni za to više nemaju kapaciteta.
Kako Vi vidite rješenje ove krizne situacije?
Stvaranje jedinstvenog fronta i izbori na svim nivoima. Nije ova vlast izgubila legitimitet samo u Narodnoj skupštini, već svuda. Od mesne zajednice do predsednika. Sistem je delegitimisan i mora potpuno da se menja. To je jedini put koji može da nas dovede do ishoda koji je prihvatljiv za naše društvo. Sve drugo nas vodi daljem društvenom rastakanju.
Šta mislite o pozivu studenata u blokadi da opozicija bojkotuje rad parlamenta?
Prihvatili smo tu ideju, jer želimo da damo doprinos delegitimizaciji režima i zajedništvu naše strane. Nikada nisam bio pobornik takvih rešenja, ne mislim da im treba ostavljati prazan manevarski prostor, ali uvažavam većinski stav da se politička borba danas pretežno vodi na drugom mestu i da ovaj potez daje na snazi toj borbi i zato smo takvu odluku i doneli.
Da li je ograđivanje studenata u blokadi od opozicije naštetilo njenim kapacitetima?
Nisam tako osetljiv po pitanju odnosa studenata prema opoziciji. Ograđivanje je prejaka reč. Njihova distanca prema svim političkim akterima je dugo vremena bila savršeno logična pozicija. Dok su njihovi zahtevi bili usmereni ka boljem funkcionisanju institucija, nepristrasnoj primeni prava i odgovornosti, i te kako je imalo smisla da se nijedna grupa ne favorizuje u odnosu na drugu. Međutim, kada je u njihovoj svesti sazrela misao da su institucije taoci režima, a da je ovaj režim nepopravljiv i da je jedini način da dođemo do šanse za pravdu promena tog istog režima, odnosi se značajno menjaju. Zahtevom za raspisivanje izbora i pravljenjem liste se direktno ulazi na politički teren, a tu onda ne važi princip ekvidistance, već se traže partneri i saradnici za ostvarivanje zajedničkih ciljeva. U tom kontekstu, opozicija treba da bude njihov partner. Naravno, ne očekujem da do saradnje dođe preko noći i toliko brzo, niti je moguće da tu temu otvore plenumi, ali verujem da će to učiniti ljudi kojima studenti budu delegirali svoje poverenje i svoj legitimitet.
Je li nepovjerenje prema opoziciji sada veće?
Poverenje se najlakše stiče zajedničkim radom, a dosta toga smo radili zajedničkim snagama. Mislim da je ta distanca sada manja.
Nedavno ste parlamentu predali inicijativu za osudu genocida u Srebrenici. Brinu li Vas reakcije na ovu inicijativu koje su stigle putem tabloida i komentara?
Apsolutno me ne zanima šta će reći tabloidi i nikada neću dozvoliti da njihova propagandna mašinerija kreira naše stavove. Pomenuta rezolucija je potekla od naših partnera iz poslaničkog kluba i mi smo je podržali, jer je sadržina iste u skladu sa našom politikom i vrednostima. Osuda ratnih zločina, osuda ubijanja civila su za nas neupitni, bez obzira na “tajming”. A tajming je takav, ne jer smo ga birali, već zato što je to u susret godišnjici genocida.
Šta inicijativa znači danas s obzirom na situaciju?
Ona je odgovor na pokvareni pokušaj predstavnika vlasti da nametanjem izmišljene konstrukcije o “genocidnom narodu” stave celu zemlju na branike odbrane njihove političke odgovornosti. Krivična odgovornost je pojedinačna i ona je utvrđena sudskim presudama. Ali postoji i politička odgovornost koju u prvom redu snose kreatori politike koja je stvorila ambijent u kom su takvi zločini mogući i koja nije učinila ništa da takve zločine spreči. Tadašnja politička elita je identična ovoj sadašnjoj i zato se tako grčevito brane. Ne zbog naroda ili države, već isključivo zbog sebe.
Je li to pitanje dalje polarizacije društva?
Jeste polarizujuće, ali je i dalje aktuelno. I to što ćemo se mi praviti da ono ne postoji, ne znači da će ono zaista nestati i da neće biti opterećenje i za neku buduću vlast. Bez obzira na to što sada dolaze generacije koje nisu bile ni rođene u to vreme, to neće umanjiti potrebu da se država o tom pitanju jasno odredi. Zaista verujem da je potrebno da se to jednom preseče, da se jasno istakne ko snosi krivicu , da se sudske presude uvaže, da se imenuju i oni koji su politički odgovorni i da se na taj način ta neslavna i neprijatna epizoda okonča. To bi bio najveći ustupak generacijama koje dolaze, da budu lišene tog tereta.
Zbog čega institucije imaju problem da se suoče sa genocidnom politikom rukovodstva devedesetih?
Zato što za njih suočavanje sa tom politikom jeste suočavanje sa sopstvenim odrazom u ogledalu. To su isti ljudi i ista politika. I mogu da razumem zašto se oni toliko grčevito bore da se te odgovornosti oslobode, ali ne razumem zašto mi taj teret preuzimamo na sebe kad je jasno o čemu se radi. Istorijska i ljudska pravda bi bila da upravo oni progutaju tu gorku pililu. Pritom, kada govorimo o potrebi da se “suočimo sa prošlošću” treba da budemo svesni jedne činjenice. Mi imamo mnogo razloga da se sa prošlošću i istorijom Srbije suočimo sa ponosom, a jedina epizoda i jedina generacija koja nam je nanela sramotu i zbog koje se stidimo su upravo oni i njihova politika koja predstavlja najsramotniju deceniju u istoriji Srbije. Zbog nas je važno da jasno razdvojimo dobro od lošeg. Da ne dopustimo da Živojin Mišić i Ratko Mladić budu isto. Da vojska koja je u prvom svetskom ratu preživela golgotu i oslobodila zemlju bude u istoj istorijskoj ravni sa secikesama, kriminalcima i koljačima koji su ubijali civile.
Kako se suočiti s tim političkim idejama?
Doslednošću i čvrstinom stava, a argumenti su apsolutno na našoj strani. Ne smemo nikada više da dopustimo patriotsko reketiranje od strane radikala, odnosno da nam oni određuju koliko volimo svoju zemlju i da se naš patriotizam meri spremnošću da branimo njihove zločine.
Koje načine političkog organizovanja treba zagovarati u trenutnoj krizi?
U aktuelnoj krizi treba insistirati na još većem uključivanju građana u politiku, a ne da dopustimo da nam SNS kontaminita politički teren pričama kako je politika nešto što je nužno loše u i prljavo. Takođe je potreban i otvoreniji politički angažman ljudi koji imaju autoritet iz različitih oblasti društvenog života jer je potrebno osvežavati političku scenu i davati novu energiju. Nema čarobnog štapića, ima samo teškog rada, na izuzetno teškom terenu, protiv veoma opasnog protivnika.
Vjerujete li da društvo ima kapacitet za to?
Društvo koje ima kapacitet da izvede stotine hiljada ljudi na ulicu ujedinjenih u jednom plemenitom cilju, ima kapacitet za sve. Dugo su nas lagali da su beznađe, materijalno siromaštvo i duhovna beda naše prirodno stanište i da ne možemo više od toga. Možemo i to ćemo dokazati.