Senna Šimek je politologinja i povjesničarka na doktoratu iz suvremene hrvatske povijesti, a primarno se bavi narativima o raspadu Jugoslavije i ratovima koji su uslijedili te njihovom političkom instrumentalizacijom.
„Mislim da je najvažnije isticati etnopolitički biznis koji stoji u pozadini organizacije Thompsonovog koncerta, ali i drugih sličnih manifestacija. Ta sintagma zaista dobro opisuje stanje u Hrvatskoj – i regiji – a potrebno je na nju ukazivati jer se uspješno skriva iza domoljublja koje je često teško razlikovati od nacionalizma. Ekonomski profit je učinkovito zamaskiran iza očuvanja kolektivnog nacionalnog identiteta koji u svojoj definiciji ima neprijatelje – Srbe, strane radnike, kritičare domoljubne euforije i sl. Ili kako je to Thompson davnih dana sročio: antikriste, masone, komuniste ove, one“ – kaže Šimek u razgovoru za BUKA magazin.
Je li koncert Marka Perkovića Thompsona državni spektakl?
Rekla bih da svakako jest spektakl – što je bila i jedna od namjera s obzirom na masovnost, formu, višemjesečno medijsko praćenje i organizaciju koja je subotnjoj večeri morala prethoditi. No, ono što je važnije i svakako problematičnije jest što ga se može zvati državnim, a što se dodatno potvrdilo dolaskom premijera Andreja Plenkovića na probu uoči koncerta. Vrijedi podsjetiti na poznati Thompsonov koncert na splitskom Poljudu iz rujna 2002. godine koji je, doduše, brojčano bio znatno manji, ali je i održan u znatno drugačijim političkim uvjetima. I za njega se može reći da je bio spektakl. Sjetimo se ona dva prazna mjesta ostavljena u znak podrške za Mirka Norca i Antu Gotovinu. No, daleko od toga da je imao podršku Vlade ili predsjednika – upravo suprotno, s obzirom na niz takvih događaja poput prosvjeda “Svi smo mi Mirko Norac” koje nominalno nije organizirao HDZ kao tadašnja oporba, ali je više ili manje otvoreno podržavao s ciljem rušenja Račanove koalicije. Prema tome, rekla bih da se karakter Thompsonovih koncerata nije naročito promijenio u zadnja 2-3 desetljeća, osim što ga je država postepeno prigrlila.
Koje probleme i izazove maskira taj spektakl?
Iako bi se zasigurno moglo istaknuti niz problema kao što su, uostalom, u prethodnih nekoliko tjedana mnogi naveli, ja bih se zadržala na dvije stvari – prvo, ovaj je koncert iznova pokazao dvomislenost koju Hrvatska već godinama revno i vrlo uspješno njeguje kad je riječ o zauzimanju stava prema ustaškim simbolima i njegovim aproprijacijama (ili iteracijama) iz devedesetih – to se vidjelo u poznatom Dokumentu dijaloga tzv. Vijeća za suočavanje s prošlošću iz 2017. godine ali i različitih sudskih praksi kad je riječ o (ne)sankcioniranju problematičnog pozdrava. Drugo, još problematičnije, jest apsolutno nesnalaženje stranaka i drugih političkih aktera koje se doživljavaju kao lijevo-liberalne u ovakvim situacijama što na kraju završava njihovim post-festum reakcijama u vidu priopćenja za javnost kojima gotovo da izražavaju iznenađenost zbog problematičnog ponašanja na koncertu. Ipak, tu isto treba biti fer i reći kako zaista jest teško pronaći politički jezik koji takve stranke mogu uspješno koristiti, a da ne budu uvučene u diskurzivni teren predvođen HDZ-om koji ima apsolutni monopol nad definiranjem domoljublja.
Profašističke poruke uznemirile su javnost u Hrvatskoj i regiji. Zbog čega državne institucije to nisu spriječile?
Jer očito ne moraju. Ne postoji društveni ili bilo kakav drugi pritisak koji bi od državnih institucija zahtijevao konkretniji odgovor na viđeno, kao što nije postojao ni u brojnim prethodnim situacijama.
Odgovara li Hrvatskoj takva reputacija? Ako da, zbog čega?
Hrvatska je vrlo uspješno u zadnjih dvadesetak godina sebe izgradila kao glavnog čuvatelja europskih vrijednosti u regiji. To, iskreno, i nije bilo toliko teško s obzirom na stanje u susjednim državama. Istovremeno je itekako vješto zadržala slobodu cementiranja dominantnog narativa o ratovima devedesetih koji je nerijetko u suprotnosti sa spomenutim vrijednostima. No, dokle god se na van držimo prvog, nitko više ne preispituje drugo, stoga nisam sigurna da se uopće može govoriti o nekoj percipiranoj “profašističkoj” reputaciji.
Ko ima najviše koristi od toga?
Očekivani odgovor bi bio HDZ na čelu s Andrejem Plenkovićem, ali voljela bih vjerovati da će koncert poslužiti opozicijskim akterima kao dobar reality check pa da će ih to u konačnici potaknuti na promišljanje novih načina za djelovanje i, po potrebi, kritiku.
Ko trpi najveću štetu?
Pa ja bih ovdje vrlo naivno rekla svi mi – svi građani Republike Hrvatske, bez obzira što onih nekoliko stotina tisuća ljudi koji su bili na koncertu u tome ne vidi ili ne želi vidjeti problem.
Šta čini osnovu ideologije koja stoji iza tih akcija? Ko je sve direktna meta te ideologije?
Mislim da je najvažnije isticati etnopolitički biznis koji stoji u pozadini organizacije Thompsonovog koncerta, ali i drugih sličnih manifestacija. Ta sintagma zaista dobro opisuje stanje u Hrvatskoj – i regiji – a potrebno je na nju ukazivati jer se uspješno skriva iza domoljublja koje je često teško razlikovati od nacionalizma. Ekonomski profit je učinkovito zamaskiran iza očuvanja kolektivnog nacionalnog identiteta koji u svojoj definiciji ima neprijatelje – Srbe, strane radnike, kritičare domoljubne euforije i sl. Ili kako je to Thompson davnih dana sročio – “antikriste, masone, komuniste ove, one”.
Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatske postavila je billboarde s porukom “Antifašizam je najveći koncept na svijetu”. Kako danas funkcioniše taj koncept s obzirom na ratove, istrebljenja, dominaciju pronacističkih ideologija?
U Hrvatskoj je koncept antifašizma potpuno isprepleten s komunističkim nasljeđem što, naravno, u kontekstu Drugog svjetskog rata i nije netočno, ali danas je kontekst znatno promijenjen, no antifašizam se demonizira na isti način kao što se to radi s komunizmom. Drugim riječima, antifašizam nije uspio ostati pošteđen od sveopćeg distanciranja od komunističkog nasljeđa koje je započelo u devedesetima, stoga njegovo “izvorno” značenje u Hrvatskoj za mnoge više nije realno funkcionalno i svodi se na klasičnu ustaše vs. partizani raspravu. Time mu se briše mogućnost suvremene upotrebe ili ga se svodi na ispraznu kritiku sijaseta različitih političkih ideja današnjice, čime mu se dodatno tupi pojmovna oštrina.
Šta bi trebalo biti antifišističko djelovanje danas?
“Izvorni” fašizam iz tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća i njegov današnji politički izraz se razlikuju što, naravno, zahtijeva i nove načine borbe protiv njega, ali mu je istovremeno ideološka jezgra s ključnim pojmovima zapravo ostala nepromijenjena, tako da je moguće posezati za idejama artikuliranima u prošlosti koje mogu poslužiti kao inspiracija. No, rekla bih da je nužno veći naglasak staviti na kritiku kapitalizma koji je gotovo nemoguće odvojiti od današnjih – kao i prijašnjih – fašističkih praksi. Odnosno, kao da je antifašizam danas izgubio taj potencijal za prokazivanje kapitalističko-fašističkog prijateljstva i potpuno prihvatio Fisherov kapitalistički realizam.